Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-773/22 (Društvo za proizvodnju, trgovinu, transport i ugostiteljstvo „Almy“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-773/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-773/22, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Društvo za proizvodnju, trgovinu, transport i ugostiteljstvo „Almy“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Društvo za proizvodnju, trgovinu, transport i ugostiteljstvo „Almy“ d.o.o. Zenica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 191362 21 Pžp od 27. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Društvo za proizvodnju, trgovinu, transport i ugostiteljstvo „Almy“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 191362 21 Pžp od 27. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 191362 20 Pr od 28. oktobra 2021. godine apelant (kao pravno lice) i D.B. (kao odgovorno lice apelanta) oglašeni su odgovornim što je u naselju Luke, Gornja Gračanica 14. novembra 2020. godine, nakon isporuke betona firmi „TKM“ d.o.o. Zenica u Gračaničkoj rijeci izvršeno pranje motornog vozila vlasništvo apelanta, a što je utvrđeno prilikom inspekcijskog nadzora izvršenog 16. novembra 2020. godine, čime su apelant i odgovorno lice počinili prekršaj iz člana 31. Zakona o vodama Zeničko-dobojskog kantona, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM, a odgovornom licu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u svom iskazu svjedok vodni inspektor T.M. istakao da se incident desio u subotu (14. novembra 2020. godine), a da je inspekcijski nadzor obavljen u ponedjeljak (16. novembra 2020. godine) kada je izvršen pregled korita Gračaničke rijeke i ribnjaka Tatarević, te da je tom prilikom utvrđeno da u koritu navedene rijeke, kao i u bazenima ribnjaka, postoje tragovi cementa, što je fotografisano. Dalje, da su naknadno pribavljene otpremnice apelanta koji je dostavljao beton na gradilište gdje je radove izvodila firma „TKM“ d.o.o. Zenica, te da je iz tih otpremnica utvrđeno da se zadnja isporuka betona poklapa sa vremenom kada je počinjen predmetni prekršaj. Takođe, da su pribavljene fotografije koje je sačinio vlasnik navedenog ribnjaka, datirane sa danom kada je počinjen predmetni prekršaj. Općinski sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka u cijelosti prihvatio jer se radi o službenom licu koje nema razloga da neovlašćeno tereti apelanta i drugooptuženog. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u zapisnik vodnog inspektora od 16. novembra 2020. godine, te u sačinjene fotografije, utvrdio da je zaposlenik firme „TKM“ d.o.o. Zenica prilikom inspekcijskog nadzora istakao da je vozač apelanta, koji je dovezao beton u subotu, „odvezao mikser i oprao bubanj koji je istresao u potoku“. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 86. Zakona o inspekcijama Zeničko-dobojskog kantona propisano da zapisnik o inspekcijskom nadzoru na koji nisu stavljene primjedbe ima dokaznu snagu javne isprave, te da za javne isprave važi pretpostavka da je istina ono što je u njima navedeno, iako je dozvoljeno dokazivati suprotno tokom postupka. Prema tome, Općinski sud je naveo da je iz naprijed navedenih dokaza zaključio da su apelant i drugooptuženi odgovorni za prekršaj koji im se stavlja na teret, te da je vozač, koji je dovezao beton, oprao vozilo u Gračaničkoj rijeci, što je dovelo do pomora ribe. Pri tome, Općinski sud je istakao da navode apelanta (da nije sa sigurnošću utvrđeno da je vozilo apelanta izvršilo pranje miksera jer je radnik od kojeg je uzeta izjava samo vidio da je mikser napustio gradilište, ali ne i čin pranja vozila, te da postoji vjerovatnoća da su ostaci cementnog mlijeka curili sa gradilišta firme „TKM“ d.o.o. Zenica) nije cijenio vjerodostojnim, jer su usmjereni ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti i jer ne dovode u sumnju činjenice utvrđene inspekcijskim nadzorom u vezi postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. oktobra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 Pr 191362 21 Pžp od 27. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je uvidom u prvostepeno rješenje utvrdio da je isto doneseno u skladu sa odredbama člana 74. Zakona o prekršajima, odnosno da sadrži sve zakonom propisane elemente, a posebno iz člana 74. tačka 4) navedenog zakona (kratku ocjenu činjeničnog stanja). Takođe, da je prvostepeni sud obrazložio koje je dokaze izveo i da je taj sud navedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Dakle, Kantonalni sud je naveo da, u smislu odredbi člana 18. stav (2) Zakona o prekršajima, a u vezi sa članom 3. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, ne smatra da postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja prekršaja (pa da je predmetni postupak trebalo obustaviti). Naime, Kantonalni sud je zaključio da je ovlašćeni organ dokazao da su apelant i drugooptuženi ostvarili obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret, tako da nema mjesta obustavi postupka u skladu sa načelom in dubio pro reo, jer ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja prekršaja, kako je to prvostepeni sud pravilno obrazložio.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da nije sa sigurnošću utvrđeno da je vozilo koje je u vlasništvu apelanta izvršilo pranje miksera jer je radnik od kojeg je uzeta izjava samo vidio da je mikser napustio gradilište, ali ne i čin pranja vozila. Dalje ističe da su, budući da nijedan od dokaza ne dokazuje „van razumne sumnje“ da je apelant izvršio prekršaj koji mu je stavljen na teret, u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za primjenu načela in dubio pro reo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom, koje navode je Općinski sud razmotrio prilikom donošenja prvostepene odluke, te za svoje odlučenje dao jasno i detaljno obrazloženje, pri čemu je i Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić