Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1144/20 (T. Š. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1144/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-1144/20, rješavajući apelacije Tomislava Šibenika i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Šibenika, Mladena Mihaljevića, Mate Bodulušića, Jure Lovrića, Nedeljka Jurića, Mije Perkovića, Francija Šimunovića, Mile Ćenana, Zdravke S. Konte, Marka Blaževića, Martina Šuće, Miroslava Ištuka, Gorana Perkovića, Branka Karaule, Branka Čeke, Tihomira Matića, Pere Bodulušića, Siniše Barišića, Pave Gele, Davora Jazve, Stjepana Vukančića, Zdravke Vrdoljaka, Tome Bandova, Krešimira Sarića, Maria Duspare, Radomira Rodića, Miroslava Martinovića, Darke Pavlića, Vladimira Grujića, Blaženka Miletovića, Željke Sabljića, Srećka Markovića, Mirka Majstorovića, Rafe Vijačkića, Ivana Stijepića, Marjane Lekić, Mate Kojića, Ivice Bogdanovića, Ivice Bačića, Josipa Bjelopere, Stjepana Previšića, Stojana Bogdanovića, Neđe Šutala, Mladena Bačića, Marinka Obradovića, Nike Balića, Ivice Franića, Mladena Pijevića, Miroslava Ivankovića, Marka Vidića, Ivana Božića, Nikole Kljajića, Marka Lukača, Ivana Brice, Peje Zrakića, Mirsada Huremovića, Luke Jarića, Miroslava Grgića, Raife Ahmetović, Zorana Udovičića, Drage Udovičića, Željke Jelušića, Ive Agatića, Izudina Garića, Zafira Delića, Džemala Delića, Senada Zulfića, Vahida Delića, Ivice Markotića, Stipe Agatića, Vjekoslava Kvesića, Mate Ivanika, Ante Zadro, Tomislava Drežnjaka, Alojzija Kukolja, Nike Dragičevića, Ante Fišića, Pave Kolak, Mirjane Bošnjak, Nenada Vladića, Anđe Kolakušić, Ante Šakote, Vinka Bošnjaka, Ive Ripića, Anđe Čuljak, Josipa Kordića, Ivanke Pušić, Vide Obradović, Slobodana Ćosića, Jadranke Čuture, Mire Jukić, Tonke Lončar, Bosiljka Karamatića, Slobodana Markote, Tomislava Miličevića, Mirka Budimira, Luke Biško, Ivana Miličevića, Dalibora Pralasa, Branka Pandže, Ante Budimira, Joze Piškovića, Damira Begića, Ivice Landeke, Marinka Šarića, Svetoslava Karamatića, Mirka Protrke, Zvonke Jukića, Joze Mihalja, Slobodana Janjića, Joze Ivankovića, Davora Kneževića, Ivana Stojića, Mirjane Miličević, Dragana Ljubana, Dragana Šutala, Cmiljka Jurića, Anite Šimunović, Ljube Jelčić, Zvonimira Bule, Cmilje Matić, Ivice Pejića, Kate Džoić, Ivana Radića, Petra Vuka, Dalibora Štrkalja, Bože Vulete, Franje Jakeševića, Miše Čiče, Zorana Tadića, Ankice Trogrlić, Pere Šimundića, Slavka Trutine, Željka Lučića, Milinka Đukića, Tonija Lekića, Ivana D. Stojića, Ivana Ž. Stojića, Dragana Bukovca, Drage Barbarić, Kreše Pervana, Šimuna Koraća, Mile Prusine, Mirka Juke, Slavka Marinčića, Zorana Vege, Zdrinke Draguljić, Zorana Kovača, Zorana Jurića, Milenka Sušaka, Nikole Jurkovića, Veseljka Zrnića i Željke Laste podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 184918 19 Rev od 3. decembra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Karača iz Sarajeva je 20. marta 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 184918 19 Rev od 3. decembra 2019. godine. Advokat Karača je predmetnu apelaciju podnio u ime Tomislava Šibenika i drugih apelanata poimenično navedenih u dispozitivu ove odluke (svi u daljnjem tekstu: apelanti). Budući da uz apelaciju nisu bile dostavljene punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudu, Ustavni sud je u dva navrta od advokata tražio dostavljanje punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom, koje nisu dostavljene u ostavljenom roku, pa je predmetna apelacija odbačena kao podnesena od neovlaštenog lica.
2. Punomoćnik apelanata je podneskom od 5. avgusta 2021. godine u ime apelanata podnio zahtjev za preispitivanje odluke broj AP-1144/20, a podnescima od 9. avgusta 2021. godine apelacija je dopunjena punomoćima za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, osim za Gojka Ćužića, Draženka Grabovca, Tanje Šapine, mldb. D. P., Edina Milaka i Janje Nevistić.
3. Ustavni sud je podnescima od 8. decembra 2021. godine i 22. marta 2022. godine od punomoćnika apelanata tražio dostavu punomoći za zastupanje imenovanih lica iz prethodne tačke ove odluke, koje u ostavljenom roku nisu dostavljene.
Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je Odlukom broj AP-2610/19 odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv drugostepene presude, dok je istom odlukom predmetna apelacija odbačena jer je podnesena od neovlaštenog lica (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2610/19 od 3. februara 2021. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
5. Ustavni sud je Rješenjem od 20. aprila 2022. godine usvojio zahtjev apelanata iz dispozitiva ove odluke za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj AP-1144/20 od 3. februara 2021. godine. Nakon ispitivanja osnovanosti zahtjeva Ustavni sud je utvrdio da činjenica da je u obrascu predmetne apelacije kao kontakt adresa za prepisku sa Ustavnim sudom navedena adresa Šenoina broj 8/II Sarajevo, a da su oba zahtjeva kojima je Ustavni sud tražio otklanjanje nedostataka apelacije poslana na drugu adresu, ima karakter nove činjenice koja je mogla odlučno uticati na drugačije odlučene Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (1) Pravila Ustavnog suda, zbog čega je zahtjev za preispitivanje osnovan.
6. Ustavni sud je istovremeno 20. aprila 2022. godine odbio zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP-1144/20 koji je u ime Gojka Ćužića, Draženka Grabovca, Tanje Šapine, mldb. D. P., Edina Milaka i Janje Nevistić podnio advokat Karača, budući da za imenovane nije dostavljena tražena punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
Parnični postupak okončan osporenim odlukama
7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 184918 17 P od 14. novembra 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav Sporazum o ispunjenju obaveza koji su zaključili tuženi Elektroprivreda HZHB dd Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Croatia osiguranje dd Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi, a zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) 28. novembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i Odluka prvotuženog od 12. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), te da se tuženi obaveže da apelantima solidarno isplate iznose precizirane u izreci presude, na ime osigurane svote, zajedno sa kamatama. Istom presudom apelanti su obavezani na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su apelanti zaposlenici ili bivši zaposlenici prvotuženog u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kolektivnom osiguranju, tako da nije sporno da su apelanti kao zaposlenici prvotuženog osiguranici po predmetnom ugovoru i po polisima osiguranja koje su taksativno pobrojane u obrazloženju presude. Općinski sud je također utvrdio da apelanti uopšte nisu potpisali polise osiguranja, pri čemu i ne tvrde da su istovremeno sa potpisivanjem polise dali pismenu saglasnost u posebnom pismenu na temelju čega je taj sud zaključio da se takav formalni nedostatak ne može otkloniti čak ni kroz naknadno datu izjavu o prihvatanju.
9. Općinski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 946., 957. stav (3) i član 959. stav (2) koje je citirao, te obrazložio razloge zbog kojih je baš te odredbe ZOO-a primijenio na konkretan slučaj (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na str. od 26 do 30 obrazloženja presude).
10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 58 0 P 1849 18 19 Gž od 2. aprila 2019. godine žalbe kao neosnovane odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
11. Kantonalni sud je sve žalbene prigovore ocijenio neutemeljenim prihvativši u cijelosti stavove prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi sa takvim zaključkom drugostepeni sud je podsjetio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 946. ZOO-a utvrdivši da ugovor o kolektivnom osiguranju života zaključen između tuženih 24. decembra 1997. godine nije punovažan pravni posao, te da kasnije zaključivanje Sporazuma odnosno Odluke nije moglo proizvesti posljedice koje bi omogućile apelantima ostvarivanje prava za koja smatraju da im pripadaju na osnovu ugovora o osiguranju. Kantonalni sud se potom pozvao na odredbu člana 959. stav 2. ZOO-a, koju je citirao, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nikada nisu stekli status korisnika osiguranja, a i u slučaju da su apelanti određeni za korisnike osiguranja, apelanti se nisu prihvatili koristi na ime naknade za slučaj doživljavanja na bilo koji način jer, kako sami tvrde, apelanti nisu znali ni koji su osigurani slučajevi bili predviđeni polisom osiguranja da bi nastupile pravne posljedice propisane odredbom člana 959. stav (2) ZOO-a.
12. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 184918 19 Rev od 3. decembra 2019. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je prvo podsjetio na odlučenje nižestepenih sudova te je u svjetlu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova utvrdio da su odluke pravilne da tužbeni zahtjev nije osnovan, ali iz drugih razloga a ne onih koje su nižestepeni sudovi naveli.
13. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da su apelanti kao zaposlenici u radnom odnosu kod ugovaratelja ugovora o osiguranju života, osigurani zaključenim ugovorom i polisom za kolektivno osiguranje života, prema Posebnim uslovima za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljavanja i dopunskim uslovima za osiguranje od nesretnog slučaja uz osiguranje života, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju. Zatim je Vrhovni sud podsjetio da su tuženi potpisali ugovor o osiguranju i polisu 24. decembra 1997. godine, a ugovor je zaključen kada ugovarači potpišu polisu osiguranja, kako to propisuje član 901. stav 1. ZOO-a i član 2. stav 2. Posebnih uslova za kolektivno osiguranje za slučaj smrti i doživljenja (u daljnjem tekstu: Posebni uslovi). Navedeno je da se na polisu upisuje početni broj osiguranika, a na kraju svake godine osiguranja obavezno se radi konačni obračun premije prema stvarnom broju zaposlenika, ako nije drugačije ugovoreno. Ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora potrebna je njegova pismena saglasnost data u polisi ili u odvojenom pismenu, prilikom potpisivanja polise sa naznačenjem osigurane svote (osiguranje trećeg lica – član 946. stav 3. ZOO). Shodno tome, imajući u vidu da je predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju za slučaj smrti i doživljavanja svih djelatnika ugovaratelja, a ne za slučaj smrti nekog trećeg lica, ugovor je zaključen u skladu sa odredbom člana 901. ZOO-a i članom 2. Posebnih uslova, pa je shodno tome takav ugovor punovažan.
14. Vrhovni sud je dalje podsjetio da odredbe člana 946. stav 3. i 959. stav 2. ZOO-a na koje su se pozvali nižestepeni sudovi nisu primjenjive na predmetni slučaj, kako to pravilno zaključuju i revidenti, jer se tiču nekog trećeg lica, kao pojedinca, a ne svih zaposlenih djelatnika ugovaratelja osiguranja. Dakle, sporno pitanje se u revizijskoj fazi postupka odnosi na pravo apelanata na isplatu osigurane svote za slučaj doživljenja, kao korisnika osiguranja.
15. Ugovorom o kolektivnom osiguranju (član 3. ugovora) određeno je da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (isteka osiguranja) svaki djelatnik lično, ali uz posebnu saglasnost ugovaratelja, a isto je navedeno i na polisi za kolektivno osiguranje života. U postupku nije dokazano da je ugovaratelj izdao posebnu saglasnost kao uslov za ostvarivanje prava djelatnika kao korisnika za slučaj doživljenja. Naprotiv, kako je naglasio Vrhovni sud, Odlukom prvotuženog, koja je donesena prije isteka ugovora o kolektivnom osiguranju života, za korisnika prava iz istog ugovora za slučaj doživljenja ili kod otkupa određen je ugovaratelj osiguranja (prvotuženi), čime je prvotuženi isključio svaku mogućnost davanja saglasnosti djelatnicima za ostvarivanje prava korisnika osiguranja. Vrhovni sud je podsjetio da je takva odluka utemeljena na odredbi člana 10. stav 1. Posebnih uslova prema kojoj sva prava koja proizlaze iz ugovora o kolektivnom osiguranju života pripada ugovaratelju sve dok ne nastupi osigurani slučaj, te na odredbi člana 13. stav 6. istih uslova kojom je određeno da za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja, ako nije drugačije ugovoreno, korisnik je ugovaratelj osiguranja. Prvotuženi je kao ugovaratelj sa drugotuženim, kao osigurateljem, nakon isteka ugovora 1. januara 2008. godine zaključio i Sporazum o ispunjenju obaveza u ukupnom iznosu od 12.328.703,87 KM. Prema ocjeni Vrhovnog suda i Odluka i Sporazum, čija se ništavost traži, su doneseni u skladu sa ugovorom o kolektivnom osiguranju života za slučaj doživljenja, Posebnim ulovima i zakonom, pa su shodno tome neosnovani zahtjevi za ništavost odluka, odnosno isplatu.
16. Vrhovni sud je naglasio da tokom postupka apelanti nisu dokazali da postoji ugovorna obaveza prvotuženog da apelante navede kao korisnike osiguranja za slučaj doživljenja u predmetnim polisama. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena (nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili provedene dokaze, u skladu sa članom 8. ZOO-a), kao ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, revizija je odbijena kao neosnovana
17. Apelanti ističu da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelanti, između ostalog, navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada nisu primijenili odredbu člana 71. stav 2. ZOO, odnosno kada nisu kod primjene materijalnog prava utvrdili da li je izostanak pismene saglasnosti apelanata na predmetni ugovor za slučaj doživljenja protivan cilju zbog koje je forma iz člana 946. stav 3. ZOO propisana, te ako jeste u čemu se u konkretnom slučaju to očituje. Ističu da se prvotuženi bavi opasnom djelatnošću, pa je ekonomski zainteresovan da osigura živote apelanata, koja činjenica je bila poznata apelantima i nisu se protivili. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o njihovoj imovini, te da su se redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava upleli u njihovu imovinu. Također smatraju da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje za zaključak o ništavosti, niti su prilikom odlučivanja razmotrili sve ono što u konkretnim situacijama zakon nalaže, a posebno zbog toga što su smatrali da je uslijed nedostatka forme propisane za punovažnost ugovora ugovor ništav, a da nisu razmotrili odredbe koje ukazuju da je prilikom odlučivanja o ugovorima punovažan i onaj dio usmenog dogovora koji nije protivan cilju zbog kojega je forma propisana. Posebno ukazuje da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, te da sama forma ugovora nije uslov za ispunjenje ugovora. Predloženo je da se apelacija usvoji da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje tom sudu.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U vezi s prigovorom apelanata kojima kršenje prava na pravično suđenje dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
21. Imajući u vidu iznesene prigovore apelanata Ustavni sud, suprotno njihovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, obrazložio zašto su nižestepene odluke kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata pravilne, iako odredbe člana 946. stav 3. i 959. stav 2. ZOO, na koje su se pozivali nižestepeni sudovi, nisu primjenljive na predmetni slučaj (jer se ne radi o trećem licu), a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti uočava proizvoljnost u primjeni prava. Ustavni sud isto tako ukazuje na praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje u vezi sa prigovorima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koje su apelanti dovodili u vezu sa proizvoljnom primjenom prava i izostankom relevantnog obrazloženja. Naime, u Odluci broj AP-2673/19 Ustavni sud je razmatrao identično činjenično i pravno pitanje zaključivši da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 901. stav 1. ZOO odbivši reviziju apelanata, jer apelanti nisu dokazali da imaju pravo na isplatu osigurane sume
– premije osiguranja, u slučaju isteka predmetnog ugovora, i kada predmetna Odluka prvotuženog, koja je donesena shodno odredbi člana 3. tog ugovora, nije ništava, kao ni Sporazum tuženih iz 2008. godine koji su zaključili na osnovu odluke prvotuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2673/19 od 16. marta 2021. godine, tač. 56. i 57, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isti stav Ustavni sud je zauzeo i u nizu drugih predmeta iz istog činjeničnog i pravnog osnova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke br. AP-2745/19 od 5. maja 2021. godine, AP-2938/19 od 19. februara 2020. godine i AP-6872/18 od 8. maja 2019. godine, sve dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. Kako predmetna apelacija pokreće isto činjenično i pravo pitanje Ustavni sud slijedeći praksu iz citirane odluke iz istog razloga smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno prima facie neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić