Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-273/22 (I.I.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-273/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-273/22, rješavajući apelaciju koju je podnio I. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. I.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 014033 19 Uvp od 16. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 014033 19 Uvp od 16. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 014033 17 U od 21. maja 2019. godine.

2. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton – Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) je Rješenjem broj FZ-20/2-1065026107 od 24. marta 2016. godine utvrdio da apelantu ne pripada pravo na starosnu penziju.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 24. marta 2016. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je Rješenjem broj FZ3-2/2-35-1-8903-24/15 od 2. decembra 2016. godine predmetnu žalbu odbio.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnijetoj protiv rješenja drugostepenog organa od 2. decembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 014033 17 U od 21. maja 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 21. maja 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 014033 17 U od 16. septembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant korisnik starosne penzije po pravosnažnom i izvršnom rješenju prvostepenog organa od 9. septembra 2004. godine, počev od 1. maja 2004. godine, koje je donijeto na osnovu člana 3. stav (1) Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske F BiH (u daljnjem tekstu: Uredba), zbog prestanka službe apelanta u Vojsci F BiH sa 30. aprilom 2004. godine. Nadalje, da je rješenjem prvostepenog organa od 24. marta 2016. godine odbijen precizirani zahtjev apelanta od 28. novembra 2013. godine za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Zakona o službi u Vojsci F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), uz obrazloženje da je navedeni Zakon prestao da važi 1. januara 2006. godine, tj. prije podnošenja predmetnog zahtjeva. Također, da je nakon toga drugostepeni organ rješenjem od 2. decembra 2016. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu uz utvrđenje da je prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno da je apelant konačno opredjeljenim zahtjevom od 28. novembra 2013. godine tražio da mu se prizna pravo na starosnu penziju primjenom Zakona koji je prestao da važi 1. januara 2006. godine, u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci F BiH. Nadalje, da je prvostepeni sud utvrdio da su pobijana rješenja prvostepenog i drugostepenog organa zasnovana na pravilnoj primjeni člana 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci F BiH, uz obrazloženje da je navedenom zakonskom odredbom izričito propisano da Zakon prestaje da važi 1. januara 2006. godine, te da apelant kao korisnik starosne penzije počev od 1. maja 2004. godine po podnesenom zahtjevu od 28. novembra 2013. godine ne ispunjava zakonske uvjete za ponovno priznavanje prava na starosnu penziju po osnovu zakona koji je prestao da važi 1. januara 2006. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao da je apelantu prestala služba u Vojsci F BiH 30. aprila 2004. godine, te da mu je pravo na starosnu penziju priznato pravosnažnim i izvršnim rješenjem prvostepenog organa od 9. septembra 2004. godine, počev od 1. maja 2004. godine, tj. u vrijeme kada Zakon (stupio na snagu 4. jula 2004. godine) uopće nije bio na snazi, pa se nije ni mogao primijeniti na konkretan slučaj, već isključivo Uredba, kako je to uostalom apelant i tražio svojim zahtjevom od 24. juna 2004. godine za priznavanje prava na starosnu penziju. Također, da, imajući u vidu da u vrijeme podnošenja zahtjeva od 1. februara 2012. godine, a ni u vrijeme kada je isti preciziran dana 28. novembra 2013. godine, nije bio na snazi Zakon, jer je prestao da važi dana 1. januara 2006. godine, to nadležni organi nisu ni mogli da o apelantovom zahtjevu odluče u skladu sa istim zakonom, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da se i tom smislu navodi apelanta iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuju neosnovanim Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Uredba samo privremeno rješenje u pogledu osnova za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika, te da je Zakon uredio navedeno pitanje trajno. S tim u vezi apelant navodi da mu je pravo na starosnu penziju trebalo biti priznato na osnovu Zakona.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Uredbe, Zakona i Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u Vojsci F BiH, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-273/22 (I.I.) | Sudska praksa | Aktio