Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/22 (B. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nasilje u porodici
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1192/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1192/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Bojan Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Marić protiv Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 105330 22 Pv od 29. marta 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Sejad Mujačić advokat iz Gračanice, podnio je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Pr 105330 22 Pv od 29. marta 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda od 29. marta 2022. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 Pr 105330 20 Zm od 23. marta 2022. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev S.M. za izricanje hitnih mjera zaštite iz člana 13. stav (4) tač. a) i b) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici protiv apelanta i obustavljen prekršajni postupak po zahtjevu S. M. od 21. marta 2022. godine.

3. Odlučujući o žalbi S. M. izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 23. marta 2022. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj 85 0 Pr 105330 22 Pv od 29. marta 2022. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje, tako što se apelantu izriču hitne mjere zaštite udaljenje iz stana i zabrana približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom nasilja u porodici. Apelant se udaljava iz stana pobliže opisanog u izreci i istom se zabranjuje približavanje žrtvi nasilja S. M. i kontaktiranje sa istom, na udaljenosti od najmanje 200 metara, a sve u trajanju od 30 dana, radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet žrtve i ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtvi nasilja u porodici, a po osnovi člana 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Na osnovu člana 14. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici izrečena mjera je izvršna sa danom 30. marta 2022. godine i može trajati do 30. aprila 2022. godine. Istim rješenjem je odbačen zahtjev S. M. za pokretanje prekršajnog postupka, jer je nedozvoljen.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Osnovni sud je naveo da se u žalbi osnovano navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav (3) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), ali da je sud trebao utvrditi samo postojanje neposredne opasnosti da će učinilac ponoviti nasilje nad žrtvom, a ne utvrđivati takvu opasnost izvan svake razumne sumnje. S tim u vezi je Osnovni sud ukazao da iz rješenja prvostepenog suda proizilazi da je iz dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da u konkretnom slučaju postoje osnovi sumnje, kao opšti uslov za izricanje hitnih mjera zaštite, da je apelant 30. oktobra 2021. godine, nakon verbalnog konflikta sa suprugom S. M.., istoj zatvorenom šakom zadao udarac u predjelu glave - potiljka u prisustvu zajedničke maloljetne djece i da joj je uputio ozbiljnu prijetnju. Također, da se S.M. javila u službu hitne pomoći gdje su joj konstatovane lake tjelesne povrede, te da je protiv apelanta Okružno javno tužilaštvo Doboj izdalo naredbu za sprovođenje istrage. U vezi sa navedenim je Osnovni sud ukazao na odredbu člana 13. Zakona o zaštiti nasilja u porodici, kojom je propisano da se radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet, radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve, učiniocu nasilja u porodici mogu izreći hitne mjere zaštite udaljenje učinioca nasilja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i/ili zabrana približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom nasilja u porodici, prije pokretanja postupka ili u toku postupka. S tim u vezi je Osnovni sud zaključio da je dozvoljen prijedlog S.M. kao žrtve nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici za izricanje hitnih mjera zaštite protiv apelanta. Dalje je Osnovni sud ukazao da je u procjeni rizika MUP-a RS, Policijska uprava Doboj, Policijska stanica Doboj 1 od 2. novembra 2021. godine, iskazan umjeren rizik kod ocjene rizika od nastanka novog nasilja na način da je očekivati da do okončanja brakorazvodne parnice i parnice o podjeli zajednički stečene imovine dođe do konflikta između bračnih supružnika, jer isti žive u zajedničkom stanu iako su njihovi odnosi narušeni već duži vremenski period. Konačno, Osnovni sud je iz svega navedenog zaključio da postoji neposredna opasnosti po fizički i psihički integritet S. M. i da je hitne mjere zaštite neophodno izreći radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja njezine bezbjednosti. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da iskaz S. M. nije bio dovoljan za određivanje navedene hitne mjere zaštite, odnosno da nijedan dokaz ne potvrđuje njezine navode o postojanju nasilja u porodici.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantu izrečena hitna mjera zaštite udaljenje iz stana i zabrana približavanja i kontaktiranja učiniocu nasilja sa žrtvom nasilja u porodici, a u skladu sa odredbom člana 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da je već razmatrao identično pravno pitanje. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključio da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje, budući da se u predmetnom postupku ne odlučuje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, jer je svrha tih mjera preventivna i ne uključuje pitanje vinosti jer se ne odlučuje o krivici počinioca nasilja, niti mu se u tom postupku izriče sankcija. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije poziva na obrazloženje i razloge navedene u spomenutoj odluci broj AP-2813/13. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da predmetni postupak, u kojem je donesena osporena odluka, ne uživa garancije prava na pravično suđenje, te da su stoga apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao akcesornog prava, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1192/22 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio