Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/22 (I. B.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-290/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-290/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ismet Botonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Botonjić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 072167 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Botonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 24. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 072167 21 Rev od 21. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 072167 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 072167 17 P 2 od 29. maja 2020. godine.

2. Općinski sud je presudom od 29. maja 2020. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (JU „Univerzitet u Bihaću“ za Pedagoški fakultet Bihać) izvršio diskriminaciju nad apelantom na način da mu je uskratio pristup obrazovanju i uskratio mogućnost sticanja akademske titule i naučnog zvanja doktora nauka iz oblasti Fizike, iako je apelant ispunjavao sve uslove da bi mogao pristupiti izradi doktorske disertacije (stav I), kao i da se naloži da se ta presuda na trošak tuženog objavi u printanim i elektronskim medijima na način na koji je to precizirano u izreci (stav IV). Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu na ime plata koje bi kao docent na predmetu Fizika ostvario u vremenskom periodu od 2. oktobra 2013. do 30. septembra 2018. godine da u odnosu na njega nije izvršena diskriminacija, odnosno da je zasnovao radni odnos na poziciji docenta na predmetu Fizika (stav II), te na ime zarade koju bi zaradio od honorarnog rada u akademskoj godini 2012/2013 (stav III).

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 29. maja 2020. godine, Kantonalni sud je presudom od 9. oktobra 2020. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu IV izreke, na način da sa odbija tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu, dok su u ostalom dijelu žalba tuženog i u cijelosti žalba apelanta odbijene kao neosnovane, a prvostepena presuda potvrđena.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. oktobra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom od 21. oktobra 2021. godine predmetnu reviziju odbio.

5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da je u odnosu na apelanta izvršena diskriminacija, odbio zahtjeve za isplatu tražene materijalne štete sa obrazloženjem da apelant nije dokazao da bi u periodu nakon sticanja naučnog stepena doktora nauka, bio od strane tuženog angažovan kao docent na predmetu Fizika. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da apelant time nije dokazao da mu je od strane tuženog učinjena šteta u vidu izmakle koristi u utuženom iznosu, koju bi ostvario radom kod tuženog da je bio angažovan kao docent iz oblasti Fizike. Također, da nije dokazao da bi kod tuženog bio honorarno uključen da izvan radnog vremena drži nastavu u zvanju docenta na predmetu Fizika, odnosno da bi u akademskoj 2012/2013 ostvario honorar u određenom novčanom iznosu. Nadalje, da je drugostepeni sud prihvatio činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, dok je preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtjev apelanta da se na trošak tuženog prvostepena presuda objavi u printanim i elektronskim medijima. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je takva odluka drugostepenog bila pravilna i zakonita. Vrhovni sud je potom istakao da se princip tzv. obrnutog tereta dokazivanja, u kom smislu pravilno u reviziji apelant citira odredbu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, ali je pogrešno tumači, odnosi na dokazivanje diskriminacije, a ne postojanje štete, kao posljedice nejednakog postupanja. Nadalje, da je apelant visinu izgubljene koristi kao posljedice nemogućnosti angažmana na fakultetu u svojstvu docenta zbog diskriminatorskog ponašanja tuženog, morao dokazati, kada bi mu pripadala samo ona korist koju je mogao objektivno realizovati da nije bilo štetne radnje tuženog. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da se izgubljena korist, po dugogodišnjoj praksi tog suda, može priznati samo kada je sasvim konkretna i dokazana i da se pri tome uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Dalje, da i po shvatanju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao postojanje potrebe za angažmanom docenta na predmetu Fizika, da je takvih konkursa bilo i da li bi on uopšte ispunio uslove eventualnog konkursa, pa su neprihvatljive takve revizijske tvrdnje apelanta. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je poseban uslov za usvajanje zahtjeva za objavljivanje presude da je do diskriminacije - čije je utvrđenje opšti uslov, došlo putem medija, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, pa je pravilno postupio drugostepeni sud postupio kada je u tom dijelu odbio zahtjev apelanta. Također, da je apelant tek u reviziji podnio dokaz na okolnost da je tuženi objavio svoje odluke u dnevnom listu Avaz od 13. juna 2012. godine, jer je takav dokaz podnesen protivno odredbi člana 207. stav (1) Zakona o parničnom postupku, odnosno, da apelant nije dokazao da ga bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave, a i ne radi se o notornim činjenicama, kako to apelant tvrdi u podnesenoj reviziji.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je imao sve potencionalne uslove da se nakon doktoriranja prijavi na konkurs za izbor u zvanje docenta i za angažman na visokoškolskoj ustanovi koja za to izrazi potrebu. S tim u vezi apelant ističe da pored sedam javnih univerziteta postoji i niz privatnih visokoškolskih ustanova, od kojih se na većini njih Fizika izučava kao opći predmet, te da je postojala realna mogućnost da bude izabran za docenta na nekoj od njih.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na obrazovanje i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-290/22 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio