Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3355/20 (A.B.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3355/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3355/20, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. B. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Admir Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 9. septembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine. Apelant je osporio i Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 005062 19 Gž 3 od 26. novembra 2019. godine i Presudu Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) broj 96 0 P 005062 16 P 2 od 20. decembra 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3355/20. Apelant je također 28. januara 2021. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio provođenje izvršnog postupka koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem 96 0 I 130309 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Apelant je protiv istih presuda podnio i apelaciju posredstvom advokata Seada Agića od 25. septembra 2020. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3500/20, i apelaciju od 26. septembra 2020. godine posredstvom advokata Gorana Duke, koja je registrirana pod brojem AP 3521/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3355/20 od 17. februara 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije istog apelanta kojima su osporene iste presude, Ustavni sud je shodno odredbama člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3355/20, AP 3500/20 i AP 3521/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3355/20.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Tužilac i Apelacioni sud su dostavili odgovore 6. jula 2021. godine, a Osnovni sud 26. jula 2021. godine.

7. Apelantu su 28. januara 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine dostavljeni odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužioca na eventualno izjašnjenje.

8. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

10. Presudom Osnovnog suda u Brčkom broj P-210/2000-I od 25. jula 2000. godine poništen je zbog povrede prava preče kupovine ugovor o prodaji poslovnog prostora zaključen 15. novembra 1999. godine, broj preciziran u presudi, kojim je prvotuženi firma „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. za proizvodnju i prodaju konfekcije, export-import u mješovitoj svojini Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Alhos“ u mješovitoj svojini), prodao drugotuženom M. A. iz Brčkog poslovni prostor preciziran u presudi, a koji se nalazi u dijelu zgrade sagrađene na k. č. broj 829 (8/115) KO Brčko, ukupne površine od 74 m , za cijenu preciziranu u presudi. Presudom je obavezan „Alhos“ u mješovitoj svojini da s tužiocem V. P. (ranije ime apelanta) zaključi ugovor podoban za prenos prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž.742/2000 od 30. novembra 2000. godine. Činjenice konkretnog predmeta

11. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 005062 09 P od 23. februara 2012. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik poslovnog prostora (predmetni prostor) koji se nalazi u Brčkom, na adresi i površini preciziranoj u presudi, koji je sagrađen na dijelu gruntovne parcele po starom premjeru označene kao k. č. 8/115, upisanom u zk. ulošku broj 373, k. o. Brčko (u daljnjem tekstu: sporna parcela), što je apelant dužan priznati i trpjeti, te se shodno tome utvrđuje i da apelant bez pravnog osnova koristi predmetni prostor, te se nalaže apelantu da tužiocu preda u posjed predmetni prostor slobodan od lica i stvari. Presudom je obavezan apelant da tužiocu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Navedena presuda potvrđena je Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 005062 12 Gž od 7. juna 2013. godine.

12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju koju je Apelacioni sud rješenjem od 22. oktobra 2014. godine usvojio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant u reviziji, između ostalog, ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno cijenili pravomoćnu Presudu Osnovnog suda broj P-210/2000-I od 25. jula 2000. godine, te da donošenjem osporene presude nastupa situacija u kojoj postoje dvije pravomoćne sudske presude istog suda kojima se na istom prostoru utvrđuju različiti vlasnici. Apelacioni sud je istakao da je s obzirom na to da je apelant takve tvrdnje iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, a da drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije dao potpunu i jasnu ocjenu konkretnog dokaza, to je, prema mišljenju Apelacionog suda, apelant u reviziji pravilno ukazao da je došlo do kršenja odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je taj sud donio rješenje kao u dispozitivu.

13. U ponovljenom postupku Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 005062 16 P 2 od 20. decembra 2018. godine utvrđeno je da je tužilac nosilac prava građenja s dijelom od 1/2 na spornoj parceli i nosilac prava vlasništva s dijelom od 1/2 nekretnina na spornoj parceli preciziranih u presudi, a na kojima je kao nosilac prava građenja i prava vlasništva s dijelom od 1/2 upisan apelant, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac upiše u zemljišnu knjigu na preciziranim nekretninama s dijelom 1/2 prava građenja i prava vlasništva, a koje su s tim dijelom upisane u korist apelanta, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti. Presudom je obavezan apelant da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje precizirane nekretnine, odnosno predmetni prostor u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Presudom je obavezan apelant da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1). Presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vanknjižni vlasnik predmetnog prostora koji je stekao kupovinom po osnovu Odluke Osnovnog suda broj P-210/2000- I od 25. jula 2000. godine, koji je preciziran u presudi i koji je izgrađen na dijelu gruntovne parcele po starom premjeru preciziranom u presudi, i koji je prikazan na skici vještaka geodetske struke uz nalaz od 6. februara 2018. godine, koja je sastavni dio presude, što je tužilac dužan priznati i trpjeti da se na osnovu presude, kada se steknu uvjeti, apelant uknjiži kao etažni vlasnik predmetnog prostora, te da se obaveže tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav 2).

14. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je predmet spora predmetni prostor, da je na toj katastarskoj čestici kao zemljišnoknjižno tijelo II upisana zgrada, da je zemljište uknjiženo kao društveno vlasništvo s 1/1. Utvrđeno je i da je pravo vlasništva na zgradi uknjiženo u korist parničnih stranaka s dijelom od po 1/2, te da je pravo korištenja zemljišta pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade uknjiženo u korist vlasnika zgrade dok na tom zemljištu postoji zgrada. Utvrđeno je da navedenoj zemljišnoknjižnoj čestici prema katastarskom operatu odgovara dio k. p. preciziran u presudi u kojem su kao sukorisnici upisani tužilac i S. K. s dijelom od po ½, a da se predmetni prostor svojom površinom nalazi i na dijelu k. č. precizirane u presudi u kojem je zemljište uknjiženo kao vlasništvo tužioca s 1/1, a pravo građenja u korist apelanta s 1/1. Dalje je utvrđeno da je rješenjem od 22. aprila 1964. godine preciziranim u presudi utvrđeno da je s 26. decembrom 1958. godine, kao danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58,3/59, 24/59, 24/61 i 1/63, u daljnjem tekstu: Zakon), sporna parcela nacionalizirana i postala društveno vlasništvo, te je određeno da će se u zemljišnim knjigama izvršiti uknjižba prava vlasništva na tom zemljištu u korist društvenog vlasništva, te pravo korištenja zemljišta u korist ranijeg vlasnika. Na osnovu navedenog rješenja Općinski sud u Brčkom je 5. maja 1964. godine donio rješenje precizirano u presudi kojim je proveo promjenu na spornoj parceli na način preciziran u presudi, a u skladu s naprijed navedenim aktima. Nakon toga, preduzeće „Alija Hodžić“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Alhos) kao naručilac te prednik tužioca i Općinski fond za stambenu izgradnju Brčko (kao izvršioci) zaključili su predugovor o izgradnji poslovnog prostora na spornoj parceli, ali nikada nisu zaključili ugovor o njegovoj kupoprodaji, niti je Alhos bio uknjižen kao vlasnik tog prostora. Nadalje, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, utvrđeno je da je Alhos u ranijem sistemu funkcionirao kao preduzeće u društvenom vlasništvu, a da je u periodu od 1988. do 1992. godine uslijedio program tzv. Markovićeve privatizacije dijela imovine preduzeća koja su bila u društvenom vlasništvu pretvaranjem dijela od 10,23% osnovnog kapitala u privatno vlasništvo, pa je preduzeće od tada poslovalo kao „Alhos“ u mješovitoj svojini. Utvrđeno je i da je odlukom navedenog preduzeća u mješovitoj svojini od 2. januara 2000. godine usvojen program privatizacije i početni bilans i odobrena prodaja državnog kapitala, te da je nakon toga 16. februara 2001. godine to preduzeće i privatizirano sa 100% kapitala u privatnom vlasništvu. Utvrđeno je da u Javnom pozivu za prodaju metodom neposredne pogodbe državnog kapitala tog preduzeća nije bio naveden predmetni prostor, te da je apelant u posjedu predmetnog prostora bio od 28. oktobra 1994. godine, kada je prvi put zaključio ugovor o zakupu s nadležnim organima (koji je produžavan ugovorima 1994, 1995, 1996, 1997. i 1999. godine). Nakon toga „Alhosu“ u mješovitoj svojini je 1999. godine predmetni prostor prodao M. A. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da stambeno-poslovna zgrada u kojoj se nalazi predmetni prostor nije upisana u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama, a objekti koji su u tim evidencijama upisani su objekti koji su postojali prije i upisani su kao vlasništvo prednika S. K. Navedeni objekti, kako je utvrđeno, u međuvremenu su propali i srušeni, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, prestalo pravo vlasništva prednika S. K. propašću stvari. Zbog navedenog, prama mišljenju tog suda, S. K. nije mogla prenijeti više prava u vezi s tim prostorom nego što je i sama imala.

15. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je, imajući u vidu Nalog supervizora za Brčko o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine, kao i Dopunski nalog supervizora o privatizaciji od 26. juna 1999. godine (kojima je naložena zabrana privatizacije državne ili javne imovine), te član 12. Aneksa Konačne arbitražne odluke (kojim je propisano da vlasti tužioca upravljaju svom društvenom imovinom unutar tužioca i imaju ovlaštenja uz odobrenje supervizora da vrše privatizaciju te imovine), zaključio da je ugovor o kupoprodaji između „Alhosa“ u mješovitoj svojini i M. A. od 15. novembra 1999. godine nevažeći jer je protivan navedenim aktima (raspolagalo se društvenom imovinom s kojom se nije moglo raspolagati), pa posljedično tome ni Presuda Osnovnog suda broj P-210/2000-I od 25. jula 2000. godine, kojom je taj ugovor od 15. novembra 1999. godine poništen i naloženo „Alhosu“ u mješovitoj svojini da s apelantom zaključi ugovor podoban za prenos prava vlasništva na poslovnom prostoru, ne može proizvoditi pravna dejstva između parničnih stranaka u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

16. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 005062 19 Gž 3 od 26. novembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihvaćajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Pri tome je Apelacioni sud istakao da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer u predmetima u kojima su donesene presude Osnovnog suda br. P-210/2000-I od 25. jula 2000. i P-104/2001-1 od 28 februara 2001. godine tužilac iz konkretnog predmeta nije bio stranka u postupcima.

17. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu, kao i tužiočev zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da revizija nije osnovana. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke postupio u skladu s navedenim zakonskim članovima i prvo naveo da se u ovoj parnici ne preispituje presuda donesena u postupku koji se vodio pod brojem P.210/2000- I jer bi to bilo suprotno članu 7. Zakona o sudovima Brčko distrikta. U vezi s apelantovim revizionim prigovorom vezanim za postavljeni tužbeni zahtjev tužioca, navedeno je da je tužilac svoj zahtjev samo i mogao postaviti u odnosu na nekretninu koja je upisana u zemljišnoj knjizi (jer se taj upis i odnosi na predmetni prostor, ali s drugačijom površinom tog prostora u odnosu na stvarnu površinu) i u odnosu na lica koja su upisana s određenim pravima i određenim vlasničkim udjelom na toj nekretnini. Navedeno je da tek nakon što stambeno-poslovna zgrada koja se nalazi na licu mjesta bude uplanjena i izvršeno njeno etažiranje, predmetni prostor će se, prema obrazloženju tog suda, upisati u poseban zemljišnoknjižni uložak u kojem će se uknjižiti nosioci prava na njemu i to neće dirati u prava koja ostala lica budu imala na drugim jedinicama u sklopu te zgrade. Obrazloženo je i da će navedena lica svakako biti uknjižena i s određenim suvlasničkim dijelom na cjelokupnoj zgradi u skladu s omjerom (udjelom) u kojem njihova nekretnina čini dio te zgrade. Apelacioni sud je istakao da prema Komisiji za izračunavanje idealnih dijelova suvlasnika u etažnom vlasništvu i prava građenja idealni dio za predmetni poslovni prostor iznosi 11/100. Imajući u vidu navedeno, prema obrazloženju tog suda, neosnovana je i apelantova reviziona tvrdnja da je tužiočev tužbeni zahtjev trebalo odbaciti kao nedopušten ili odbiti kao neosnovan jer se odnosi na zgradu koja ne postoji.

18. Dalje je obrazloženo da je Alhos predmetni prostor izgradio u vrijeme kada je bio radna organizacija u društvenom vlasništvu (prava privatizacija tog preduzeća je uslijedila tek 2001. godine) i kao takav nije mogao steći pravo vlasništva na toj nekretnini, koja je, dakle postala društveno vlasništvo. Na stvarima u društvenom vlasništvu, prema obrazloženju tog suda, niko nije imao pravo vlasništva, osim specifičnih subjektivnih prava koja su u pravnom poretku društvenog vlasništva postojala kao prava određenih pravnih subjekata kao što su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Kako je obrazložio taj sud, donošenjem Aneksa arbitražne odluke za Brčko od 18. augusta 1998. godine, Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Naloga supervizora za Brčko o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine i Dopunskog naloga o privatizaciji od 26. juna 1999. godine, sve stvari u Distriktu koje su se zatekle u društvenom vlasništvu ili u samostalnom posjedu nekadašnjih subjekata društvenog vlasništva iz Bosne i Hercegovine postale su ex lege javna imovina i imovina Distrikta kojom se, bez odobrenja supervizora, ne može raspolagati. Time je, kako je obrazloženo, isključeno vlasništvo pravnih sljednika nekadašnjih ovlaštenika prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tim stvarima, pa tako i pravo vlasništva preduzeća Alhos na predmetnom poslovnom prostoru, kao i stjecanje prava vlasništva putem dionica (dionice vlasnicima samo daju pravo da učestvuju u upravljanju društvom). Prema obrazloženju tog suda, supervizor za Brčko je svojim nalogom o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine naredio da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne ili javne imovine ili firmi kojim rukovodi država, zemljišta, opreme i drugih posjeda, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili vlasti RS, unutar područja pod njegovom supervizijom. Dopunskim nalogom o privatizaciji od 26. juna 1999. godine supervizor je naredio i da nikakva privatizacija preduzeća u društvenom vlasništvu ili preduzeća kojima rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druge imovine, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti, neće se vršiti u predratnoj općini Brčko dok se supervizor ne složi s privatizacijskim programom u tom području u saradnji s agencijama za privatizaciju oba entiteta i u skladu s načelima zasnovanim u Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH i dok ne da pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog preduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne općine Brčko. Imajući u vidu navedeno, te kako je predmetni poslovni prostor sagrađen društvenim sredstvima i bio u društvenom vlasništvu, prema mišljenju tog suda, na njemu niko nije imao pravo vlasništva, pa ni pravni prednik tuženog Alhosa, pa tako onda ni apelant nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, budući da kod sljednika mogu egzistirati samo ona prava koja su postojala kod prednika.

19. Osim toga, navedeno je da kako tužilac nije učestvovao u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u predmetu broj P.210/2000-I i kako su Arbitražna odluka i nalozi supervizora o privatizaciji (osnovni nalog od 4. decembra 1997. godine i dopunski od 26. juna 1999. godine) doneseni prije nego što je zaključen ugovor o kupoprodaji između „Alhosa“ u mješovitoj svojini i M. A. (15. novembra 1999. godine) i prije nego što je donesena Presuda Osnovnog suda broj P.210/2000-I od 25. jula 2000. godine, onda je i po ocjeni tog suda tužilac mogao tražiti zaštitu svog prava u ovom sporu jer svoj zahtjev zasniva na činjenicama koje su nastale prije donošenja navedene presude broj P.210/2000-I. Stoga, kod činjenica utvrđenih u postupku da je zemljište na kojem se nalazi predmetni prostor nacionalizirano i postalo društveno vlasništvo, da je pravo korištenja zemljišta ranijih vlasnika prestalo propašću zgrade koja je prije postojala, da je predmetni prostor izgrađen društvenim sredstvima i bio u društvenom vlasništvu, da je po sili zakona postao javna imovina i imovina Distrikta, da samim tim pravni prednik „Alhosa“ u mješovitoj svojini -Alhosnije stekao pravo vlasništva i nije bio vlasnik tog prostora, prema mišljenju tog suda, pravo vlasništva nije mogao steći ni apelant po pravu sljedništva, pri čemu je nesporno da je precizirana nekretnina u nadležnosti tužioca kao vlasnika te imovine. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da redovni sudovi nisu imali nikakvo zakonsko ovlaštenje ni pravo da preispituju pravomoćnu presudu Osnovnog suda od 25. jula 2000. godine koja za apelanta predstavlja osnov za stjecanje preciziranog poslovnog prostora, te da bi svako drugo tumačenje vodilo ka podržavanju pravne nesigurnosti. Također navodi da je proizvoljno ocijenjen i nalaz vještaka ekonomske struke iz kojeg proizlazi da je Alhos privatiziran prvo po osnovu tzv. Markovićevih dionica, a onda po programu privatizacije, i da nije imao državni kapital. Apelant smatra da su redovni sudovi prvo morali odgovoriti na pitanja u kakvom pravnom režimu je bio sporni poslovni prostor u vrijeme donošenja presude, da li se nad spornim poslovnim prostorom moglo steći vlasništvo po bilom kojem osnovu, uključujući sudski postupak i privatizaciju, šta znači „privatizacija'” i šta je njen predmet i obim, koji su oblici vlasništva i koji su načini raspolaganja i stjecanja, šta je to javna imovina i koji su pravni učinci Konačne arbitražne odluke za Brčko i naloga supervizora za Brčko. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili dati odgovore na ova pitanja koja su bila od značaja za donošenje pravilne odluke, te i da nisu vodili računa o engleskoj verziji i prevodu Konačne arbitražne odluke, a po pitanju značenja fraze „public properties”. Zbog toga se, prema apelantovom mišljenju, u ovom slučaju može primijeniti i stav Ustavnog suda iz predmeta br. AP 854/04, AP 2157/08 i AP 2125/17, koje su i redovni sudovi bili dužni poštovati prilikom donošenja osporenih presuda. Navodi da ovo ističe opreza radi, a vezano za naloge supervizora iz 1997. i 1999. godine koji se odnose na privatizaciju u entitetima. Navodi i da se nalozi supervizora ne mogu primijeniti na ovaj slučaj jer je predmetna presuda iz 2000. godine donesena prije izdavanja supervizorovih naloga, te da je nemoguće da supervizorovi nalozi imaju primat nad zakonima u svim slučajevima. Navodi da su se redovni sudovi stavili u ulogu supervizora tumačeći pravomoćnu presudu Osnovnog suda, za što nemaju ovlaštenja, te da je spornom tužbom tužilac trebao obuhvatiti sva lica koja su uknjižena u javnim knjigama u vezi s predmetnim nekretninama.

II.Odgovori na apelaciju

21. Apelacioni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer su osporene presude zasnovane za zakonu i nalozima supervizora koji su iznad domaćih zakona.

22. Osnovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana.

23. Tužilac je naveo da apelant u apelaciji iznosi podatke o toku postupka, te da nije naveo niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je prekršeno bilo koje od prava na koja se poziva, zbog čega tužilac smatra da apelaciju treba ili odbaciti kao prima facie nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

24. Nalog supervizora za Brčko distrikt BiH o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine (dostupan na www.brckosupervizija.ba) glasi:

Visoki predstavnik i međunarodna zajednica su zatražili od vlasti Republike Srpske (RS) da odlože provođenje programa privatizacije u Republici Srpskoj kako bi se obezbijedila međunarodna pomoć čime bi se ovaj proces učinio vjerodostojnim i vodio ka uspješnom prelazu na slobodnu tržišnu ekonomiju.

Pravnim vlasništvom državne i javne imovine u Bosni i Hercegovini (BiH) bi tek trebala da se bavi Parlamentarna skupština BiH. Aktuelnom Zakonu o privatizaciji u RS nedostaje čvrst tehnički okvir i u sadašnjem obliku može dovesti samo do prevare visokih razmjera i rasprodaje državne i javne imovine. Osim toga, dozvoljavanje privatizacije u entitetu RS, bi predstavljalo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer bi ona bila diskriminatorna u odnosu na izbjeglice i raseljena lica sa teritorije Republike Srpske, koja još nisu u mogućnosti da se vrate.

Zbog toga, stupajući na snagu danas, ovim nalažem da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne ili javne imovine ili firmi kojim rukovodi država, zemljišta, opreme i drugih posjeda, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili vlasti RS, unutar područja pod mojom supervizijom, dok se to pitanje ne razriješi od strane Parlamentarne skupštine BiH ili dok ja ne ukinem ovaj nalog pismenim putem.

25. Dopunski nalog supervizora o privatizaciji od 26. juna 1999. godine (dostupan na www.brckosupervizija.ba) glasi:

U skladu sa ovlaštenjima koja su mi povjerena i u smislu dopune mog Naloga od 4. decembra 1997. godine, ovim proglašavam da se zabrana aktivnosti privatizacije u području Brčkog pod supervizijom, sada primjenjuje i u dijelu predratne Općine Brčko u Federaciji.

Stoga, stupajući na snagu danas, nikakva privatizacija preduzeća u društvenom vlasništvu ili preduzeća kojima rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druge imovine, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti, neće se vršiti u predratnoj Općini Brčko:

(1) dok se ja ne složim sa privatizacijskim programom u tom području u saradnji sa agencijama za privatizaciju oba entiteta, i u skladu sa principima zasnovanim u Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini;

(2) dok ja ne dam pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog preduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne Općine Brčko.

Sve transakcije koje krše moj Nalog iz decembra 1997. godine, kao i ovaj Nalog, kojima je možda preneseno vlasništvo bilo kojeg od gore navedenih dobara, su nevažeće.

26. U Aneksu Konačne arbitražne odluke za Brčko distrikt BiH od 18. augusta 1999. godine (dostupna na www.ohr.int) relevantna odredba glasi:

12. Društvena/javna imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlasti, uz Supervizorovo odobrenje, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine sukladno primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati, osim ako je to sukladno zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 9.

Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 005062 20 Rev 2 od 24. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. jula 2020. godine, a apelacije su podnesene 9. septembra, 25. septembra i 26. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču vlasničko-pravnih odnosa na nekretninama, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

38. U vezi s apelantovim navodom, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke, pri čemu su detaljno opisali ocjenu provedenih dokaza, a koje apelant svojim navodima nije doveo u pitanje. Ustavni sud upućuje na činjenice predmeta istaknute u prethodnim tačkama ove odluke, iz kojih proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali odgovore na pitanja koja je apelant problematizirao u apelacionim navodima i koja se odnose na status predmetnih nekretnina, a za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljni već da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud također podsjeća da nije sud četvrte instance, te da nije u njegovoj nadležnosti da vrši ocjenu provedenih dokaza u postupcima pred redovnim sudovima, kao ni da daje tumačenje prevoda dokumenata u smislu kako to apelant ističe, a pogotovo ne da se bavi pitanjem koja su lica trebala biti obuhvaćena tužbom. Ustavni sud ukazuje i da je nesporno navedenim nalozima supervizora za Brčko distrikt BiH i Aneksa na Konačnu odluku o arbitraži (u daljnjem tekstu: Aneks Konačne odluke) jasno propisano da je na teritoriji predratne općine Brčko zabranjena bilo kakva privatizacija imovine u državnom/društvenom/javnom vlasništvu za koju supervizor nije dao saglasnost, a što se nesporno odnosi i na predmetne nekretnine za koje je dokazano i utvrđeno da su bile u takvoj vrsti vlasništva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i da je konačna privatizacija predmetnih nekretnina završena tek 2000. godine, dakle, nakon donošenja navedenih naloga supervizora (iz 1997. i 1999. godine), zbog čega se ti nalozi i Aneks Konačne odluke i primjenjuju na predmetne nekretnine. Osim toga, kako je sporna presuda Osnovnog suda od 25. jula 2000. godine kojom je raspolagano predmetnim nekretninama, također, donesena nakon i suprotno nalozima supervizora i Aneksu Konačne odluke, te kako su redovni sudovi utvrdili da se ne radi o presuđenoj stvari s obzirom na to da tužilac nije bio stranka u tom postupku, to Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da navedena presuda nema utjecaja na konkretan predmet. Ovo stoga jer je, kako je već rečeno, u svakom slučaju i navedena presuda donesena suprotno nalozima supervizora i Aneksu Konačne odluke.

39. Nadalje, apelant se poziva na odluke Ustavnog suda broj AP 854/04, AP 2157/08 i AP 2125/17 smatrajući da su redovni sudovi morali poštovati stavove iz tih odluka i primijeniti ih prilikom rješavanja konkretnog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj AP 854/04 od 9. decembra 2004. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) naloženo Osnovnom sudu da hitno provede postupak u predmetu broj Ip-9/99 prema članu 167. Zakona o izvršnom postupku, iz kojeg razloga se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti na konkretan slučaj jer predmet konkretnog postupka nije bio izvršni postupak. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti ni stavovi iz odluka br. AP 2157/08 od 30. maja 2009. i AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer u tim predmetima nisu rješavana imovinsko-pravna pitanja vezana za nekretnine na teritoriji Brčko distrikta, niti primjena naloga supervizora ni Aneksa na Konačnu odluku na te slučajeve.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant kršenje prava na imovinu zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, kada su redovni sudovi dali odgovore na sva pitanja koja apelant problematizira, kada je sporna presuda Osnovnog suda od 25. jula 2000. godine kojom je raspolagano predmetnim nekretninama donesena nakon naloga supervizora i Aneksa Konačne odluke i protivna je tim odlukama, kada je utvrđeno da se vezano za navedenu presudu ne radi o presuđenoj stvari jer tužilac iz konkretnog predmeta nije bio stranka u navedenom predmetu, kada Ustavni sud nije sud četvrte instance, pa nije u njegovoj nadležnosti da tumači prevod dokumenata, kao ni pitanje ko je sve trebao biti tuženi u konkretnom slučaju, te kada se praksa Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne može primijeniti u konkretnom slučaju zbog drugačijih činjeničnih i pravnih osnova.

43. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3355/20 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio