Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-338/22 (S. N.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-338/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-338/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Nikolić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 162357 17 Gž od 3. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 26. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 162357 17 Gž od 3. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 85 0 P 162357 125 P od 18. septembra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da mu je tuženi (Biro zelene karte BiH) dužan isplatiti na ime materijalne štete na vozilu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te mu naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prema navodima apelanta u saobraćajnoj nesreći koja se desila 6. juna 2014. godine oštećeno vozilo apelanta VW Golf V, te da je nesreću prouzrokovao vozač teretnog vozila Renault Magnum sa registarskim tablicama iz Crne Gore, za koje je izdan zeleni karton. S tim u vezi je Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su se u radnjama vozača teretnog vozila Renault Magnum, koji se u naseljenom mjestu, gdje je brzina kretanja ograničena saobraćajnim znakom na 40 km/h, kretao brzinom od 50 km/h, i koji je na punoj bijeloj liniji vršio pretjecanje, odnosno obilaženje vozila VW Golf V, stekla obilježja prekršajnog postupanja, a koja po ocjeni tog suda nisu u uzročnoj vezi s nastankom ove saobraćajne nesreće. Naime, Općinski sud je ukazao da do iste ne bi došlo da je vozač vozila VW Golf V prije poduzimanja radnje skretanja ulijevo, obratio pažnju na teretno vozilo iza sebe koje ga je pretjecalo, odnosno obilazilo, i propustio teretno vozilo. Konačno, Općinski sud je zaključio, da, kako predmetnu saobraćajnu nesreću nije prouzrokovalo teretno vozilo Renault Magnum stranih registarskih oznaka, za koje vozilo je izdana međunarodna karta za osiguranje automobila, to je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. septembra 2017. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 162357 17 Gž od 3. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužba u ovoj predmetnoj stvari podnijeta sudu 26. marta 2015. godine, zbog čega je kod označene vrijednosti spora od 4.000,00 KM, ovaj predmet označen oznakom ,,P“, kakvu je nosio tokom cijelog postupka. Nadalje, da je 31. decembra 2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15, u daljnjem tekstu: Zakon), prema čijoj odredbi člana 106. će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu nije donesena prvostepena odluka suda, provesti po odredbama ovog zakona. Odredbom člana 103. Zakona izmijenjen je član 429. u stavu (1) na način da se broj ,,3.000“ zamjenjuje brojem „5.000“. Dakle, stupanjem na snagu Zakona, sporovima male vrijednosti smatraju se oni sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000,00 KM. Kako se na osnovu naprijed citirane odredbe člana 106. Zakona ovaj postupak vodio po odredbama istog, ovaj predmet je morao preći u fazu ,,Mal“ zbog označene vrijednosti spora od 4.000,00 KM. Bez obzira na to što je predmet označen oznakom ,,P“, prema Zakonu se radi o sporu male vrijednosti, a presuda donesena u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da, iako apelant u žalbi navodi da presudu pobija iz svih zakonom predviđenih razloga, iz sadržaja iste proizilazi da je pobija isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što taj sud ne može ispitivati. Konačno, da žalbeni navodi o povredama odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava nisu nikako obrazlagani, niti je naznačeno o kojim se povredama radi, odnosno koje su odredbe materijalnog prava pogrešno primijenjene, te je stoga žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da tuženi nije odgovoran za predmetnu saobraćajnu nesreću.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-338/22 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio