Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/22 (M. H.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-375/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-375/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mensud Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mensud Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 193609 21 Kž od 12. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensud Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić advokat iz Zenice, podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 43 0 K 193609 21 Kž od 12. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 193609 21 od 27. maja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim što je tokom januara 2021. godine na području grada Zenice, ugrozio sigurnost oštećenog (E.B.) ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njegov život i tijelo na način da je izrekao ozbiljne prijetnje pred svojom suprugom (Š.H.), koja je 25. januara 2021. godine putem mobitela nazvala oštećenog i prenijela mu navodne prijetnje, što je oštećeni shvatio ozbiljno, i što mu je izazvalo strah i bojazan za njegov život i sigurnost, te je cijeli događaj prijavio u PU i PS Centar Zenica, čime je počinio krivično djelo Ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav (1) Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, dok je protiv apelanta na osnovu člana 298. tačka b) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), odbijena optužba da je u vrijeme, mjestu i na način, kako je to pobliže opisano u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav (2) KZ-a FBiH.

3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant u svemu postupao na način kako je to opisano u izreci i da je počinio predmetno krivično djelo. Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta da nije počinio predmetno krivično djelo, jer je ona opovrgnuta dokazima tužilaštva, a naročito izjavom oštećenog, koji je naveo da radi zajedno sa suprugom apelanta, te da ga je ona nazvala 25. januara 2021. godine oko 16.29 sati i rekla da mu je apelant izrekao prijetnje koje je on shvatio kao ozbiljne jer mu je ista navedeno rekla zabrinutim glasom. S tim u vezi je Općinski sud ukazao da nije imao razloga da u ovu izjavu oštećenog ne povjeruje, jer isti, po ocjeni suda, nije imao razloga da lažno svjedoči protiv apelanta, u prilog čemu ide i izjava svjedoka H.M. Tako je ovaj svjedok istakao da su on i njegov radni kolega postupajući po nalogu Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona, vezano za listing poziva BH Telecoma, koji im je dostavljen po naredbi Općinskog suda, ustanovili da je 25. januara 2021. godine u 16.29 sati sa broja telefona koji koristi supruga apelanta, ostvaren poziv prema broju čiji je korisnik oštećeni, i da je poziv trajao 84 sekunde, o čemu je sačinio službenu zabilješku koja u cijelosti potvrđuje ove navode.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je braniteljica apelanta u žalbi istakla da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka j) ZKP-a FBiH (prekoračenje opužbe), tako što je u činjenični opis izmijenjene optužnice, na glavnom pretresu od 24. maja 2021. godine, unio riječi „pred suprugom govoreći“, a koje riječi je tužilac kao dopunu optužnice iznio prilikom davanja završne riječ pri čemu je naveo da je, prilikom preciziranja optužnice, nakon završenog dokaznog postupka na istom glavnom pretresu, omaškom ispustio navedeni dio. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da su navedeni žalbeni razlozi apelantice neprihvatljivi, jer se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni optužnice u pogledu bitnih činjenica i okolnosti, niti su dodane neke činjenice koje predstavljaju obilježje predmetnog krivičnog djela, kao i da je događaj u cijelosti ostao isti. Kako se ne radi se o drugom krivičnom djelu, to navedenim postupanjem suda, nije doveden u pitanje identitet optužbe i presude. Nadalje je Kantonalni sud naveo da naprijed navedenim postupanjem suda nije povrijeđena ni odredba člana 312. stav (2) ZKP FBiH, jer je prvostepeni sud u potpunosti postupio u skladu sa odredbom člana

15. KZ-a FBiH, tretirajući kako odbranu, tako i optužbu na jednak način u toku cijelog postupka. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da, kada tužilac opširnije obrazlaže dokaze, analizira ili cijeni, te iznosi svoje zaključke o činjenicama, pa i kad nešto ne ocijeni u završnoj riječi, tim postupanjem ne čini bilo kakav propust koji bi se mogao okvalifikovati bilo kojom apsolutno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) ZKP-a FBiH, a niti povredom iz stava (2) navedenog člana istog Zakona. Također, da je braniteljica apelanta neosnovano željela dovesti u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljnim i paušalnim prigovorom da se bez svjedočenja glavnog svjedoka, Š. H. (supruge apelanta) nije moglo utvrditi činjenično stanje u pogledu okolnosti gdje je i kad apelant ove riječi i prijetnje iz činjeničnog opisa precizirane optužnice, izgovorio. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je navedeni stav žalbe neprihvatljiv, s obzirom da je prvostepeni sud sve pravno relevantne činjenice nedvojbeno utvrdio, prije svega na osnovu iskaza svjedoka – oštećenog, a što je potvrdila i svjedok D. B., koja je 25. januara 2021. godine radila u PS Centar Zenica na poslovima prijema stranaka. Konačno, da je Š.H. kritičnog dana sa svog mobilnog telefona pozvala oštećenog, potvrdio je i svjedok H.M., koji je sa radnim kolegom postupao po nalogu Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona vezano za analizu listinga poziva BH Telecoma. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je izrečena kazna adekvatna težini počinjenog djela i stepenu krivice apelanta, te da će se istom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ-a FBiH, i to kako u segmentu specijalne, tako i generalne prevencije. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da je omaška u optužnici namjerna, posebno imajući u vidu da je supruga apelanta, koja je ključni svjedok, odbila svjedočenje shodno odredbi člana 97. ZKP-a FBiH.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe KZ-a i ZKP-a FBiH dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/22 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio