Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3151/20 (A. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Radni odnos
- Pravo na rad
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 126, 173
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3151/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3151/20, rješavajući apelaciju Akifa Mujezina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Akifa Mujezina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 133393 20 Rev 2 od 3. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Akif Mujezin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Damir Katica i Amin Hasović, advokati Zajedničke advokatske kancelarije iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 133393 20 Rev 2 od 3. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 133393 18 Rs 2 od 29. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Bosnalijeka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 21. decembra 2021. godine.
4. Apelantu su 29. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Odlučujući u ponovnom postupku po tužbi apelanta protiv tuženog radi ispunjenja ugovora, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 133393 18 Rs 2 od 29. novembra 2018. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu preciziranog novčanog iznosa sa kamatama, te je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.474,20 KM. Općinski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, kao i da je po osnovu Ugovora o plaći i drugim materijalnim pravima od 17. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) bio imenovan za izvršnog direktora tuženog za upravljanje proizvodnjom, koje imenovanje je odlukom Nadzornog odbora tuženog od 20. oktobra 2008. godine produženo do imenovanja izvršnih direktora tuženog. Nadalje, proizlazi da je apelant prisustvovao sjednici Nadzornog odbora tuženog od 1. augusta 2009. godine kada je upoznat s činjenicom da mu je prestao mandat i ovlaštenje za zastupanje, kao i da je tuženi (24. oktobra 2008. godine) raspisao interni konkurs za različite pozicije, ali da apelant nije aplicirao ni na jedno radno mjesto ili funkciju. Apelant je posljednji put došao na posao 3. augusta 2009. godine po povratku s godišnjeg odmora, kada je preuzeo radnu knjižicu, međutim apelantu nije sačinjena niti uručena bilo kakva pismena odluka o prestanku radnog odnosa. Također je utvrđeno da je apelant 4. augusta 2009. godine zasnovao radni odnos u apotekama „Mediafarm“ Tešanj, a poslije izvjesnog vremena i u apotekama „Lejla“ Visoko i „Avicena“ Visoko. S obzirom na to da apelant nije pružio dokaze na okolnost da je nakon isteka ugovora pokušao da riješi svoj radno-pravni status kod tuženog u skladu sa zaključenim ugovorom o radu ili prijavom na objavljene interne konkurse tuženog, Općinski sud je ocijenio da je apelantov radni odnos prestao njegovom voljom.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 9, 25, 26, 28. i 29. ugovora kojim su propisana prava i obaveze ugovornih strana nakon prestanka ugovora. U vezi s tim, Općinski sud smatra da je ugovor prestao istekom vremena na koji je zaključen, odnosno prestankom mandata u skladu s odredbom člana 29.a ugovora. Nadalje, s obzirom na to da je apelant 4. augusta 2009. godine zasnovao radni odnos u apoteci „Mediafarm“ Tešanj, odnosno 1. novembra 2009. i 22. februara 2010. godine u apotekama „Lejla“ i „Avicena“ Visoko, Općinski sud je ocijenio da se apelant ponašao suprotno ugovorenoj obavezi iz člana 26. ugovora i da se zaposlio u konkurentskom društvu, zbog čega mu ne pripada naknada zbog smanjene mogućnosti zaposlenja. Ovo zato što privatna zdravstvena ustanova apoteka „Avicena“ Visoko (s kojom je apelant zasnovao radni odnos) predstavlja konkurentsko društvo u smislu odredbe člana 26. ugovora. Naime, svaka apoteka je registrirana za promet i trgovinu lijekovima, kao što je registriran i tuženi, jer je općepoznata činjenica da je tuženi registriran za proizvodnju i prodaju farmaceutskih proizvoda, kao i svaka firma koja se bavi proizvodnjom lijekova za široku upotrebu. Pored toga, Općinski sud je ukazao i na sadržaj odredbe člana 78. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, koja je identična sadržaju odredbe člana 26. ugovora) kojom je predviđeno da poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koje je u tržišnoj utakmici s poslodavcem. Dakle, prema navedenim odredbama (člana 78. ZOR-a i člana 26. ugovora) sama okolnost zaposlenja kod lica koje je u tržišnoj utakmici s poslodavcem predstavlja povredu zabrane konkurencije. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu, koji je postupio suprotno odredbi člana 26. ugovora, zasnivanjem radnog odnosa kod pravnog lica koje je registrirano za obavljanje iste djelatnosti, ne pripada pravo na naknadu razlike plaće jer se nije pridržavao ograničenja predviđenih navedenom ugovornom odredbom.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 133393 19 Rsž 3 od 20. septembra 2019. godine uvažena je apelantova žalba, preinačena je prvostepena presuda tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 92.768,71 KM, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.461,50 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelantovi žalbeni navodi odnose na utvrđivanje činjenice da li je prekršio zabranu konkurencije kada se zaposlio u apotekama nakon prestanka radnog odnosa kod tuženog, odnosno na činjenicu da li je tuženi koji se bavi proizvodnjom i trgovinom lijekovima na veliko u tržišnoj utakmici s apotekama. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da ovu činjenicu nije dokazao tuženi, koji je morao dokazati da se apoteke bave istom djelatnošću kao i on, zbog čega je osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud proizvoljno izveo zaključak o tome da je apelant prekršio odredbu člana 26. ugovora jer za to nije imao osnova u izvedenim dokazima. Naime, ukoliko je prvostepeni sud navedenu činjenicu smatrao spornom, u nedostatku izvedenih dokaza morao je odlučivati primjenom pravila o teretu dokaza (odredbe čl. 123. i 126. ZPP). Također, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da djelatnost kojom se bave određeni privredni subjekti predstavlja općepoznatu činjenicu. U vezi s tim je ukazao na odredbe čl. 63. i 70. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima (u daljnjem tekstu: Zakon o lijekovima) kojima je uređen promet lijekova na veliko i promet lijekova na malo. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da promet lijekova na veliko mogu obavljati samo pravna lica koja su od Agencije pribavila dozvolu za promet lijekova, dok u spisu ne postoji dokaz da apoteka „Avicena“ ima ovu dozvolu.
10. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je do prestanka ugovora došlo istekom mandata, odnosno u skladu sa članom 29. tačka a) ugovora, što je jedan od preduvjeta za ostvarivanje naknade iz člana 9 . stav 1. tačka b) ugovora. Nadalje, Kantonalni sud smatra osnovanim apelantov žalbeni navod da je prilikom odlučivanja o naknadi zbog smanjene mogućnosti zaposlenja prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zato što prvostepeni sud nije imao u vidu pravnu prirodu ugovora koji predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o menadžerskom ugovoru, što proizlazi iz odredbe člana 78. st. 1. i 2. ZOR-a, te je istakao da ugovor ne sadrži niti jednu odredbu koja isključuje pravo na naknadu u slučaju da zaposlenik ne želi zaključiti novi ugovor kod istog poslodavca. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da tuženi izbjegava ispunjenje ugovornih obaveza iz člana 9. ugovora, odnosno da apelantu pripada razlika plaće u periodu od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa kod tuženog. Kantonalni sud je nakon uvida u već izvedene dokaze zaključio da je apelant u periodu od dvije godine od prestanka radnog odnosa kod tuženog bio zaposlen u pravnim licima koja nisu u tržišnoj utakmici s tuženim. S obzirom na to da je do prestanka ugovora došlo istekom mandata (u skladu sa članom 29. tačka a) ugovora), Kantonalni sud je, na osnovu pravilno utvrđenih činjenica o visini potraživanja, zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev jer je u skladu s odredbom člana 9. stav 1. tačka b) ugovora, te je u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tač. 3. i 4. ZPP odlučio kao u izreci presude. Na osnovu člana 397. stav 2. ZPP Kantonalni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka u skladu s odredbama čl. 386. i
387. ZPP.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 133393 20 Rev 2 od 3. aprila 2020. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da presuda drugostepenog suda nije pravilno i zakonito donesena. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 29. stav 1. tačka a) ugovora propisano da ugovor prestaje da važi istekom perioda na koji je zaključen, dok je članom 26. ugovora propisano da izvršni direktor neće za vrijeme važenja ovog ugovora i dvije godine nakon prestanka važenja ovog ugovora zasnovati radni odnos ili zaključiti ugovor o djelu ili autorski ugovor s konkurentskim društvom ili na drugi način, sa ili bez naknade, stavljati na raspolaganje konkurentskom društvu znanja i poslovne veze stvorene tokom i u vezi s obavljanjem dužnosti izvršnog direktora. Također, odredbom člana 9. stav 1. tačka b) Ugovora je regulirano da je društvo dužno, u slučaju prestanka ovog ugovora, u skladu s odredbama člana 29. tačka a) ugovora, izvršnom direktoru isplaćivati mjesečnu plaću iz člana 4. ugovora, i to zbog smanjene mogućnosti zaposlenja, razliku između plaće koju prima u drugom društvu i plaće koju bi primao da nema ograničenja iz člana 26. ovog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, izveo zaključak da apelant nije prekršio zabranu konkurencije kada se zaposlio u drugoj apoteci nakon prestanka rada kod tuženog po isteku mandata menadžera, zbog čega je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor u tom smislu. Također, Vrhovni sud smatra pravilnim utvrđenje drugostepenog suda da tuženi nije dokazao da apoteka „Avicena“, u kojoj se po prestanku mandata zaposlio apelant, ima dozvolu za promet lijekova na veliko kao tuženi. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao na dio obrazloženja drugostepenog suda u odnosu na prestanak radnog odnosa apelanta i sadržaj spornog ugovora u smislu odredbe člana 9. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da nije pravilan zaključak drugostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 9. stav 1. tačka b) ugovora, na osnovu kojeg je apelantu dosudio obračunati iznos razlike plaća. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, apelant je 3. augusta 2009. godine završio mandat kod tuženog (kod kojeg se nije javljao na raspisane konkurse), dok se zaposlio narednog dana (4. augusta 2009. godine) nakon prestanka mandata i radnog odnosa kod tuženog. S obzirom na to da se odmah zaposlio u drugoj apoteci, apelant nije bio u situaciji, niti je to dokazao, smanjene mogućnosti zaposlenja (koja se odnosi na zaposlenje kod drugog poslodavca a ne kod tuženog), čime bi ispunio uvjete na ostvarenje prava na isplatu razlike plaće između plaće koju prima u drugom društvu i plaće koju bi primao da nije bilo ograničenja iz člana 26. ugovora. Vrhovni sud je istakao da apelant nije prekršio zabranu konkurencije kada se zaposlio u drugim apotekama nakon prestanka radnog odnosa kod tuženog međutim, s obzirom na to da apelant (iako je ispunio uvjete iz člana 26. ugovora) nije dokazao smanjenu mogućnost zaposlenja kod drugog poslodavca, proizlazi da ne postoje uvjeti za ostvarenje njegovog prava iz člana 9. stav 1. tačka b) ugovora.
13. Vrhovni sud je naveo da je tuženi kao sudsku praksu za ovaj slučaj priložio Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 204004 17 Rev od 7. februara 2019. godine. Navedenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev protiv istog tuženog za isplatu razlike plaće za period od 1. oktobra 2010. do 31. jula 2011. godine, koji period je unutar perioda od dvije godine nakon isteka istog mandata apelanta kod tuženog, dok se u konkretnom predmetu apelantov tužbeni zahtjev odnosi na period od 4. augusta 2009. do 30. septembra 2010. godine. Ostali prigovori nisu imali utjecaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, zbog čega ih Vrhovni sud nije ni razmatrao, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude. S obzirom na to da tuženi u reviziji nije specificirao eventualne ostale troškove postupka, to Vrhovni sud o njima nije ni odlučivao, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju odbijen zato što nije bio potreban za vođenje parnice.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog postupka interpretirajući sve odluke koje su donesene u konkretnom predmetu zajedno s provedenim dokazima. Apelant smatra da Općinski sud i Vrhovni sud nisu dali iscrpne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, da su njihova obrazloženja proizvoljna i ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Apelant je naveo da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije dao potpunu ocjenu dokaza, dok Vrhovni sud nije savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze, zbog čega je propustio da ustanovi povrede prvostepenog suda. Pored toga, apelant je citirao odredbe ugovora (čl. 9, 26, 28. i 29) i ZOR-a (čl. 78. i 79), te je zaključio da redovni sudovi nisu pravilno primijenili navedene odredbe ugovora i ZOR-a kada su u konačnici odbili njegov tužbeni zahtjev, kao i da je zbog toga povrijeđeno i njegovo pravo na rad. Apelant je također ukazao da su Općinski sud i Kantonalni sud (u predmetima br. 65 0 P 044781 08 P od 9. februara 2009. godine i 65 0 Rs 044781 09 Rsž od 21. marta 2012. godine) „po istim i sličnim tužbenim zahtjevima i istom osnovu sudovi odlučivali u korist radnika koji je potraživao istu naknadu kod istog poslodavca“, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Pored toga, apelant smatra da je izostalo obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu različitog postupanja i zauzimanja drugačijeg stava u presudama koje su prethodile njegovoj odluci, odnosno da je zbog izostanka obrazloženja za odstupanje od zauzete prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred istim sudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. II.Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, koju je donio u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnoj argumentaciji koju je iznio u svojoj presudi.
17. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka istakavši da je postupak vodio bez odugovlačenja i uz primjenu relevantnih zakonskih odredbi, što je u konačnici potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
18. Tuženi je u odgovoru naveo hronologiju predmetnog postupka istakavši da je imao namjeru da apelanta ostavi u radnom odnosu (donošenjem odluke o imenovanju apelanta za direktora tehničkih operacija u inostranstvu), te smatra da je apelantu radni odnos prestao njegovom voljom. Nadalje, tuženi je naveo da je pravilan zaključak suda da u konkretnom slučaju nisu nastale okolnosti opravdane nezaposlenosti, kao ni okolnosti smanjene mogućnosti zaposlenja apelanta, te je ukazao da su neosnovani i apelantovi navodi o odstupanju od zauzete sudske prakse, kao i proizvoljne ocjene dokaza. U vezi s tim, tuženi je naveo da je apelant pokrenuo dva postupka protiv njega radi ispunjenja istog ugovora (od 17. maja 2005. godine), te je dostavio odluke redovnih sudova u ranijem postupku (65 0 Rs 204004 17 Rev) kojima je također odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. oktobra 2010. do 31. jula 2011. godine.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav 1.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 78.
Poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem.
Ugovor iz stava 1. ovog člana može biti sastavni dio ugovora o radu.
Član 79.
Ugovorena zabrana takmičenja obavezuje zaposlenika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obavezu da će zaposleniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene zaposleniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
Naknadu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan isplatiti zaposleniku krajem svakog kalendarskog mjeseca.
Visina naknade iz stava 1. ovog člana usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
21. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH i 19/22 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 173.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se prema odredbama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03).
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 133393 20 Rev 2 od 3. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad zagarantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi radi ispunjenja ugovora (o plaći i drugim materijalnim pravima) koji je zaključio s tuženim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Općinskog suda i Vrhovnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, kao i tvrdnji da je u postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
31. U odnosu na povredu načela pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nedostaje obrazloženje za odstupanje od zauzete prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta. Ustavni sud ukazuje da načelo pravne sigurnosti, koje je inherentno pravu na pravično suđenje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). Ustavni sud, međutim, ističe da se pitanje povrede načela pravne sigurnosti pokreće u slučaju kada iz istog suda, naročito kada se radi o sudu posljednje instance, dolaze protivrječne odluke u različitim postupcima koji su se vodili o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju odluke sudova donesene u okviru jednog sudskog postupka, čiji cilj upravo jeste da se rasprave sva sporna pitanja kako bi bila donesena pravilna sudska odluka, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog parničnog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava. Ovo zato što apelant ove tvrdnje, kako proizlazi iz njegovih navoda, zapravo dovodi u vezu s ocjenom dokaza, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP kojim je regulirano pitanje ocjene dokaza i u vezi s tim načelo slobodne ocjene dokaza, Ustavni sud suprotno apelacionim navodima, ne nalazi argumente koji potkrepljuju apelantove navode da su sudovi postupali van ovlaštenja koja su im dodijeljena relevantnim odredbama ZPP, odnosno da je došlo do odstupanja od zauzete prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta. Ovo tim prije što je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance, u svojoj odluci ukazao na svoju praksu (Presudu broj 65 0 Rs 204004 17 Rev od 7. februara 2019. godine) vezanu za predmetni slučaj u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta protiv tuženog za isplatu plaća nakon isteka istog mandata kao u konkretnom slučaju, samo za drugi vremenski period. Također, Ustavni sud podsjeća da je apelant protiv navedene presude Vrhovnog suda (od 7. februara 2019. godine) podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 2113/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1592/19 od 25. juna 2019. godine, kojom je obuhvaćen i predmet broj AP 2113/19, dostupna na www.ustavnisud.ba), a koju je Ustavni sud odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačena drugostepena presuda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda i time zapravo potvrđeno odlučenje prvostepenog suda kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni su zapaža da iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je drugostepeni sud, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, uvidom u provedene dokaze izveo zaključak da apelant nije prekršio zabranu konkurencije kada se zaposlio u drugoj apoteci nakon prestanka rada kod tuženog po isteku mandata menadžera, te je primjenom relevantnih odredbi ZPP i ZOR-a preinačio prvostepenu presudu. Naime, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOR) jer nije imao u vidu pravnu prirodu ugovora koji predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud je u svom obrazloženju, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, zaključio da je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da apelant nije prekršio zabranu konkurencije u konkretnom slučaju. Međutim, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio zato što apelant, pored ispunjenih uvjeta iz člana 26. ugovora, nije u konkretnom slučaju dokazao smanjenu mogućnost zaposlenja kod drugog poslodavca. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude ukazao na svoju praksu povodom gotovo identičnog apelantovog tužbenog zahtjeva (isplate plaća na osnovu istog ugovora samo za drugi vremenski period) koji je u konačnici odbijen kao neosnovan. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom stanju koje su utvrdili nižestepeni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOR-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
37. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na rad
38. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se ti navodi također svode na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da nisu osnovane, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, neosnovani. Zabrana diskriminacije
39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
40. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
41. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13.juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 33. i Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, tačka 42). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
43. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud donio različitu odluku postupajući u predmetu s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različitu odluku u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZOR-a, ukazujući pri tome na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 044781 09 Rsž od 21. marta 2012. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 044781 08 P od 9. februara 2009. godine. Ustavni sud zapaža da je navedenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda odlučivano o sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u apelantovom slučaju (tužilac od istog poslodavca potraživao isplatu ugovorene naknade nakon prestanka radnog odnosa na ime zabrane takmičenja). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji. Ovo tim prije jer apelant u konkretnom slučaju ukazuje na praksu nižestepenih sudova (Općinskog i Kantonalnog suda), dok je u konkretnom predmetu osporena presuda Vrhovnog suda (koji je ujedno i sud posljednje instance). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, prilikom donošenja osporene odluke, ukazao na svoju praksu u vezi s predmetnim slučajem (navedeno u tački 31. Odluke), koja je bila predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda (apelacija odbačena kao nedopuštena, tačka 31. Odluke). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije, koju apelant veže za navodno postojanje različitih odluka o istom pravnom pitanju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOR-a, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
45. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje tog prava zasniva na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava koji su ocijenjeni neosnovanim, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, pri čemu ukazivanje na praksu nižestepenih sudova samo po sebi ne pokreće pitanje diskriminacije.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić