Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/22 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1191/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. godine, u predmetu broj AP-1191/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Ševo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Ševo protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 I 279426 21 Gž od 25. siječnja 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Ševo protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 I 279426 21 Gž od 25. siječnja 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljeni.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Goran Šironjić odvjetnik iz Laktaša, podnio je 4. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 279426 21 Gž od 25. siječnja 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenog rješenja Okružnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 1 279426 18 I od od 27. veljače 2018. godine, po prijedlogu tražitelja ovrhe (Općina Laktaši), određena je ovrha na temelju ovršne isprave – pravomoćne presude, radi naplate novčanog iznosa na ime komunalne naknade sa zakonskom zateznom kamatom, na način da izvrši pljenidba, procjena i prodaja pokretnih stvari apelanta.
3. Rješenjem Osnovnoga suda od 5. lipnja 2018. godine određeno je da će se ovrha provesti na novom predmetu i sredstvu ovrhe, na način da će se izvršit zapljena dijela mirovine koju apelant ostvaruje kod Fonda PIO RS.
4. Rješenjem Osnovnoga suda od 28. travnja 2021. godine ovršni postupak je djelomično obustavljen, jer je ovrha djelomično provedena u odnosu na glavni dug (iznos komunalne naknade). U preostalom dijelu naplate zakonske zatezne kamate, te troškova ovršnog postupka ovršni postupak je nastavljen do potpunog namirenja tražitelja ovrhe.
5. Rješenjem Okružnoga suda od 25. siječnja 2022. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je prema ovršnoj ispravi (pravomoćnoj presudi) apelant tada iz Trna - Laktaši, Ulica Cara Dušana bb (u svojstvu tuženika) kao vlasnik stambenog prostora u Ulici Cara Dušana bb obavezan da tražitelju ovrhe isplati komunalnu naknadu za 2011., 2012. i 2013. godinu. Dalje je ukazao da je u obrazloženju ovršne isprave navedeno da je apelant na pripremnom ročištu izjavio da je kuću na koju se odnosi zahtjev za plaćanje komunalne naknade prodao u veljači 2012. godine, a da je prethodno izmirio obaveze po osnovu komunalne naknade. Okružni sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi prigovori da je rješenjem prvostupanjskoga suda od 5. lipnja 2018 godine, došlo do promjene osobe ovršenika, na način da je kao ovršenik označen apelant iz Laktaša, Ulica Ognjena Price broj 8 (a na koji način će tražitelj ovrhe potraživanje iz ovršne isprave naplatiti od apelanta koji ima samo isto ime i prezime kao tuženik iz ovršne isprave). U svezi s tim, istakao je da prema rješenju o određivanju komunalne naknade tražitelj ovrhe identifikaciju obveznika komunalne naknade izvršio kroz JMB, tako da adresa prebivališta nije relevantan podatak za identifikaciju fizičke osobe. Pri tomu, istakao je da iz podataka koji su prvostupanjskom sudu dostavljeni u dopisu MUP, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o osobi sa istim JMB (apelantu) koja je prijavljena na adresi Laktaši, u Ulici Ognjena Price broj 8. Nadalje, Okružni sud je istakao da apelant na rješenje o ovrsi i na rješenje o promjeni predmeta i sredstva ovrhe (koja su pravomoćna) nije izjavio prigovor, dok je predmetnim prvostupanjskim rješenjem sud samo djelomično obustavio ovrhu, jer je tražitelj ovrhe obavijestio sud da je naplatio potraživanje na ime glavnog duga i da za taj dio potraživanja povlači prijedlog za ovrhu. S obzirom na to, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ispunjeni uvjeti da se ovrha djelomično obustavi u smislu odredbe članka 38. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), budući da tražitelj ovrhe može bez pristanka ovršenika, povući u cijelosti ili djelomično prijedlog za ovrhu.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da u parničnom postupku nije bio označen JMB apelanta te da nije sudjelovao u predmetnom parničnom postupku u kome je donesena ovršna isprava do ulaganja revizije koju je Vrhovni sud Republike Srpske odbacio rješenjem. Dakle, istakao je da se ovršni postupak vodi protiv apelanta radi duga koji nije njegov i za koji nije odgovoran. Apelant ističe i da je u upravnom postupku dokazao da nikad nije bio vlasnik i posjednik bilo kakvih nekretnina u naselju Trn, Općina Laktaši.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovom prizivu podnesenom u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na temelju pravomoćne odluke - presude. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Okružni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić