Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1251/22 (N.K., E.K., E.I. i mldb. I.I.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1251/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-1251/22, rješavajući zahtjev N.K. i drugih za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev N.K., E.K., E.I. i mldb. I.I. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. N.K., E.K., E.I. i mldb. I.I. (u daljnjem tekstu: apelantica N.K., apelant E.K., apelantica E.I. i apelant mldb. I.I. ili apelanti), iz Travnika, podnijeli su, 11. aprila 2022. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028521 17 U od 30. novembra 2020. godine, rješenja Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepena stambena komisija) broj 03-14-29-109/2016 od 22. februara 2017. godine i rješenja Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena stambena komisija) broj 07-23-980/15 od 22. februara 2016. godine.
2. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio „Službi za obnovu, izbjeglice, raseljene osobe i stambene poslove Općine Travnik, da prekine postupak po zahtjevu Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, za vraćanje i predaju u posjed predmetnog stana u Travniku […] i zabrani provođenje/izvršenje pravosnažnog Rješenja Prvostepene stambene komisije, broj 07-23-980/15 od 22.02.2016. godine i iseljenje apelanata iz navedenog stana u Travniku“, do donošenja odluke o apelaciji. Osporene odluke
3. Prvostepena stambena komisija je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 07-23-980/15 od 22. februara 2016. godine kojim je određeno da apelantica N.K. nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana broj 28-5/U-3758/97 od 8. aprila 1997. godine, za stan koji se nalazi u Travniku preciziran u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i poništeno je rješenje Generalštaba Armije BiH broj: 8/27-6-TRT-7/97 od 5. aprila 1997. godine, kojim je apelantici N.K. predmetni stan dodijeljen na korištenje.
4. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Travniku broj 0.878/96 od 10. jula 1996. godine za nasljednika na nekretninama upisanim u precizirani zk.ul. K.O. Vitez, iza preminulog H.K. određena apelantica N.K. sa dijelom 1/1. Nadalje je utvrđeno da je nakon toga apelantica N.K. ugovorom o poklonu od 7. juna 1999. godine te nekretnine poklonila svekrvi R.K. Takođe, konstatovano je se među poklonjenim nekretninama nalazi i kuća koja je, prema navodima apelantice N.K, djelimično opremljena od strane humanitarne organizacije. Nadalje, ukazano je da je uvidom u Službenu zabilješku i skicu sačinjenu 5. decembra 2005. godine od strane Vojno stambenog organa Zajedničke komande Vojske FBiH, utvrđeno je da na preciziranoj adresi u Vitezu, gdje je prije rata stanovala apelantica N.K. postoji stambeni objekt dimenzija 9x8, spratnosti prizemlje + potkrovlje, te da je prilikom kontrole na navedenoj adresi zatečena N.K, koja je i potpisala zapisnik. Pored toga, uvidom u Ugovor o kupoprodaji zaključen 11. oktobra 2013. godine utvrđeno je da je apelantica N.K. u ime apelantice E.I. i apelanta E.K. (kćerke i sina) izvršila prodaju nekretnina među kojim je i kuća upisana u precizirani PL, te da su apelantica N.K. i apelant E.K. suposjednici dijelova nekretnine sa po 1/2 dijela. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena stambena komisija je utvrdila da su apelantica N.K. i članovi njenog porodičnog domaćinstva bili u posjedu imovine - kuće u kojoj su imali prijavljeno prebivalište na dan 30. aprila 1991. godine, a koja je omogućavala osnovne uslove za život i koju su prodali. Shodno tome, ocijenila je da nisu ispunjeni uslovi određeni odredbama člana 2. stav 4., člana 11. stav 4. i člana 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i članom 15. Uredbe za obnovu ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Uredba).
5. Apelantica N.K je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Drugostepene stambene komisije broj 03-14-29-109/2016 od 22. februara 2017. godine, uz obrazloženje da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, prihvatajući razloge date u toj odluci.
6. Protiv rješenja Drugostepene stambene komisije apelantica N.K. je podnijela tužbu, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028521 17 U od 30. novembra 2020. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je apelantica N.K. 30. aprila 1991. godine, živjela u kući u Vitezu na adresi sadašnji naziv ulice Šoše Mažara, koja je bila vlasništvo njenog muža, koju je apelantica u ostavinskom postupku naslijedila sa dijelom 1/1, i nakon toga po osnovu zaključenog ugovora 7. juna 1999. godine, iste nekretnine poklonila svojoj svekrvi R.K.. Obrazloženo je da to znači da se apelantica N.K. dobrovoljno odrekla tih nekretnina pa u skladu sa citiranim odredbama Zakona o prestanku primjene i Uredbe nema pravo na dodjelu stana na korištenje. Pri tome, Kantonalni sud je imao u vidu da se u momentu zaključenja ugovora o poklonu, kuća koju je apelantica N.K. naslijedila sa dijelom 1/1, sastojala od prizemlja, prvog sprata i potkrovlja, te da je da u prizemlju kuće svekrva apelantice N.K. samo stanovala, bez prava vlasništva, da je kuća u toku ratnih dejstava 18. aprila 1993. godine srušena i da je od strane Humanitarne organizacije pokrivena, a da je u prizemlju kuće stan opremljen. Ukazano je da je zaključenim ugovorom o poklonu R.K. stekla pravo vlasništva na kompletnu kuću, dakle i na prizemni stan, uz okućnicu i njivu, što sve proizilazi iz Ugovora o poklonu od 7. juna 1999. godine. Takođe, ukazano je da iz zapisnika organa uprave sačinjenog 5. decembra 2005. godine, uz koji je priložena i fotodokumentacija, proizilazi da je svekrva apelantice N.K. preminula 24. novembra 2005. godine, te da predmetnu kuću u vrijeme uviđaja, decembar 2005.godine, čini građevina 9 x 8 , sa čije prednje strane se nalazi poslovni prostor, a sa zadnje strane stanarski prostor. Zbog toga se, po ocjeni suda, ne bi mogao izvesti zaključak da predmetni objekat ne ispunjava osnovne uslove za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, kao i to da su predmetne nekretnine na osnovu kupoprodajnog ugovora precizirani broj od 11. oktobra 2013. godine prodate kupcu A.B, Kantonalni sud je i ostale navode tužbe cijenio bez uticaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
Dodatne napomene
8. Služba za obnovu, izbjeglice, raseljene osobe i stambene poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) je donijela zaključak broj 07-23-10-528/16 od 15. juna 2016. godine kojim je prekinut postupak u predmetu vraćanja predmetnog stana po zahtjevu Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, a na kojem je nosilac stanarskog prava L.H. Određeno je da prekid postupka traje dok nadležna stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova ne riješi zahtjev apelantice N.K. za obnovu ugovora o korištenju stana.
9. Nakon toga, Služba je donijela zaključak broj 07-23-10-528/16 od 30. juna 2016. godine kojim je prekinut postupak u predmetu vraćanja predmetnog stana po zahtjevu Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, a na kojem je nosilac stanarskog prava L.H. Određeno je da prekid postupka traje dok nadležni sud ne odluči o zahtjevu apelantice N.K. o donošenju privremene odluke kojim se odlaže izvršenje rješenja Drugostepene stambene komisije. U obrazloženju zaključka je konstatovano da je uvidom u tužbu koju je apelantica N.K. podnijela protiv rješenja Drugostepene stambene komisije broj 03-14-29-109/2016 od 22. februara 2017. godine, konstatovano da je apelantica u toj tužbi zatražila donošenje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, te konstatujući da pitanje pravomoćnosti navedenog rješenja odnosno donošenje privremene mjere predstavlja prethodno pitanje, odlučeno je kao u izreci zaključka. Apelacija
10. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, član 17. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 2, 4, i 16. Konvencije o pravima djeteta. U vezi sa tim, apelanti u suštini tvrde da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi kada je utvrđeno da apelantica N.K. nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana. Naime, apelanti u suštini ukazuju da je kuća u kojoj je apelantica N.K. živjela prije rata, oštećena u toku rata i da je donaciju za obnovu kuće primila njena svekrva koja je živjela odvojeno u prizemlju kuće, i to za nužni smještaj (WC, kuhinja i dnevna soba) odnosno da suvlasnički dio nekretnine koji je pripadao apelantici N.K. nije dovoljno sačuvan, niti uslovan za stanovanje apelantice N.K. i njene djece (apelanata E.K. i E.I.) i unuka (mldb apelanta I.I.). Takođe, ukazuju da je taj suvlasnički dio pod pritiskom djevera apelantice E.K. morao biti prodat zbog narušenih porodičnih odnosa i da dio kupoprodajne cijene za nekretnine ostvaren prodajom tih nekretnine nije bio dovoljan da apelanti riješe stambeno pitanje, što sve organi uprave i redovni sud nisu cijenili prilikom donošenja osporenih odluka, kao i činjenicu da je predmetni stan njihov dom. Pored toga, smatraju da je predmetni postupak predugo trajao skoro 21 godinu, čime je povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku.
Zahtjev za donošenje privremene mjere
11. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelanti u suštini ponavljaju navode iz apelacije, ističući da je predmetni stan njihov dom preko 25 godina i da nemaju drugog doma, da se apelanti E.K. i E.I. (sin i kćerka apelantice N.K.) ne sjećaju drugog doma s obzirom da su rođeni 1990. odnosno 1993. godine, i da je u predmetnom stanu rođen apelant mldb (I.I.). Dalje, ukazuju da osporene odluke predstavljaju prekomjeran teret za apelante s obzirom da je njihovom pravu na dom nije suprotstavljen privatni interes jer se predmetni stan ne vraća u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava. Pored toga, navode da je apelantica N.K. ozbiljno narušenog psihofizičkog zdravlja (u vezi sa tim su dostavili nalaz specijaliste psihijatra Doma zdravlja Travnik)
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.
16. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da su apelanti zahtjevom za donošenje privremene mjere zapravo tražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio izvršenje pravosnažnog Rješenja Prvostepene stambene komisije broj 07-23-980/15 od 22. februara 2016. godine (kojim je određeno da apelantica N.K. nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana i poništeno je kojim je apelantici N.K. predmetni stan dodijeljen na korištenje) i iseljenje apelanata iz predmetnog stana. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je osporenim odlukama naloženo iseljenje apelanata iz predmetnog stana, niti da je protiv apelanata uopšte pokrenut postupak deložacije. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno tvrdnjama da je predmetni stan njihov jedini dom preko 25 godina, kao i tvrdnjama da je apelantica N.K. ozbiljno narušenog psihofizičkog zdravalja. Međutim, imajući u vidu navedeno, te ispitujući zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantica N.K. prije rata stanovala u porodičnoj kući u Travniku, koja je nakon rata djelimično obnovljena i da je apelantica N.K. suvlasnički dio na toj kući prodala poslije rata, što i apelanti ne spore. Ustavni sud konstatuje da apelacioni navodi koji se tiču merituma spora i navodi o psihofizičkom zdravlju apelantice N.K, bez relevantnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda. AP-3777/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 16. i AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, tačka 15). Stoga, budući da apelanti nisu ponudili Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić