Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-351/21 (N. B.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-351/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-351/21, rješavajući apelaciju Nade Bogojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Bogojević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 324137 20 Pžp od 22. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Bogojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je 2. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 324137 20 Pžp od 22. decembra 2020. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 324137 Pr od 9. juna 2020. godine i Prekršajnog naloga Policijske stanice Banja Luka-Centar broj 003.452.524.2 od 27. marta 2020. godine.
2. Apelantica je 31. marta 2020. godine podnijela zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu označeni broj od 27. marta 2020. godine, kojeg je izdala Policijska stanica Banja Luka- Centar, zbog prekršaja iz člana 22. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“, br. 11/15 i 58/19). Iz navedenog prekršajnog naloga (podaci o prekršaju) proizlazi da apelantica kao „lice nije postupilo po naredbi o ograničenju kretanja na javnom mjestu“, pa je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 324137 Pr od 9. juna 2020. godine odbačen je predmetni zahtjev apelantice za sudsko odlučivanje, kao nedozvoljen.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud izvršio uvidu u fotokopiju originalnog prekršajnog naloga označeni broj, te utvrdio da ga je apelantica kao okrivljena lično primila 27. marta 2020. godine, te se potpisala u rubrici kojom prihvata odgovornost za prekršaj opisan u tom prekršajnom nalogu i da se odriče prava na sudsko odlučivanje. Dalje je ukazano da je članom 151. Zakona o prekršajnima („Službeni glasnik RS“, br. 63/14, 36/15 - O.U.S., 110/16 i 100/17) propisano da okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj plaćanjem novčane kazne i izvršenjem drugih obaveza utvrđenim prekršajnim nalogom ili odreći se prava na sudsko odlučivanje, te da u slučaju prihvatanja odgovornosti okrivljenog prekršajni nalog postaje konačan i izvršan. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da je apelantica bila u obavezi pročitati prekršajni nalog i upoznati se sa njegovim sadržajem, jer se radi o potencijalnom inicijalnom aktu kojim se izriče određena sankcija i „stavljanjem potpisa na određeno mjesto ima konačan i imperativan karakter“ (što je propisano članom 151. Zakonom o prekršajima). Svako lice, kako je to istakao Osnovni sud, koje prihvati odgovornost ne može kasnije odbijati odgovornost niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova. Kako apelantica nije dovela u sumnju da je potpisala prekršajni nalog, kojom priznaje odgovornost za prekršaj i odriče se prava na sudsko odlučivanje, Osnovni sud je naveo da je podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu nedozvoljen, pa je uz primjenu člana 162. stav (1) Zakona o prekršajima odlučeno kao u izreci rješenja.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Pr 324137 20 Pžp od 22. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice, te je potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 9. juna 2020. godine.
6. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda, o čemu su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati potpuni i jasni razlozi, a koje kao takve prihvata i Okružni sud. Žalbene navode apelantice da nije znala da njen potpis ne znači samo potvrdu o prijemu prekršajnog naloga, već i prihvatanje prekršajne odgovornosti, Okružni sud je je ocijenio kao paušalne i kao takvi nisu od utjecaja na drugačiju odluku tog suda. Name, kako je to istakao Okružni sud, prekršajni nalog je apelantica potpisala na dva mjesta i to na mjestu predviđenom za potvrdu da joj je nalog lično uručen, kao i u sekciji naznačenoj kao „Prihvatam odgovornost za prekršaj opisan u ovom prekršajnom nalogu i odričem se prava na sudsko odlučivanje“. Kako je odredbama člana 151. stav (2) Zakona o prekršajima propisano da okrivljeni koji prihvati odgovornost na navedeni način, ne može kasnije negirati odgovornost, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio kao nedozvoljen zahtjev apelantice za sudsko odlučivanje o predmetnom prekršajnom nalogu. S obzirom da je u konkretnom slučaju zahtjev za sudsko odlučivanje odbačen, Okružni sud je istakao da nije ni razmatrao žalbene navode kojima se ukazuje da opis djela iz predmetnog prekršaja ne sadrži zakonska obilježja prekršaja iz člana 22. Zakona o javnom redu i miru.
7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 7. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 15. Evropske konvencije. Naime, apelantica ističe da ima 73 godine i da je kritičnog dana (27. marta 2020. godine) izašla u radnju da kupi osnovne životne namirnice za sebe i supruga, te da ju je tom prilikom legitimisao policajac i „uručio“ kaznu sa obrazloženjem da ne smije biti vani jer ima preko 65 godina, kao i da joj je rekao da potpiše da je kaznu primila. Dalje navodi da kada je stigla kući da je tek tada imala priliku da pročita „papir“ koji joj je policajac uručio, te da je tada vidjela da se radi o prekršajnom nalogu i da je potpisala na mjestu gdje „priznajem prekršaj“. S tim u vezi ističe da na ulici nije imala priliku da pročita šta joj policajac predaje, niti ga je dobro razumjela jer ne čuje dobro, kao i da je vjerovala policajcu da potpisuje prijem kazne, smatrajući da će zaštitu svojih prava ostvariti pred sudom. Isto tako, apelantica ukazuje i da je prekršajni nalog donesen bez zakonskog uporišta, kao i da je zabrana kretanja ograničena zaključkom Republičkog štaba za vanredne situacije Republike Srpske protivna osnovnim ljudskim pravima zagarantovanim Evropskom konvencijom, što je potvrdio i Ustavni sud. U tom smislu, apelantica navodi da je je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava morao da cijeni sve okolnosti, te da joj je odbacivanjem zahtjeva za sudsko odlučivanje prekršeno pravo na pristup sudu. Na kraju je apelantica navela da smatra da starije osobe treba zaštiti, a ne kažnjavati što su izašle da kupe hljeb jer im to nema ko da kupi. Stoga je predloženo da se osporene odluke ukinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno navodima apelantice, dali jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju nije bio dopušten njen zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu, te da su odgovorili i na njene navode u odnosu na primjenu odredbi člana
150. Zakona o prekršajima u konkretnom slučaju, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim obrazloženjima redovnih sudova. Kada su u pitanju navodi apelantice o kršenju prava na pristup sudu (kao jednog aspekta prava na pravično suđenje), Ustavni sud zapaža da je ispunjavanje formalnih uslova za korištenje propisanog pravnog lijeka jedno od takvih dozvoljenih ograničenja, te da se odbacivanje pravnog lijeka zbog neispunjavanja propisanih formalnih uslova ne može smatrati proizvoljnim ograničavanjem navedenog prava. Ovo posebice iz razloga što je u predmetnom prekršajnom postupku nesporno utvrđeno (a što nije sporno ni u postupku pred Ustavnim sudom) da je prekršajni nalog apelantica potpisala na dva mjesta (lično uručenje i prihvatanje odgovornosti). S druge strane, kada su u pitanju navodi apelacije da je apelantica prekršajni nalog potpisala u određenim okolnostima koje su redovni sudovi propustili cijeniti prilikom njenog zahtjeva za sudsko odlučivanje (da slabo čuje, da nije razumjela šta potpisuje i šta joj policajac uručuje), Ustavni sud konstatuje da specifične okolnosti svakog pojedinačnog predmeta mogu biti od značaja kod ocjene postojanja eventualnog pretjeranog formalizma od strane redovnih sudova prilikom odlučivanja o zahtjevu za sudsko odlučivanje u prekršajnom postupku. Međutim, u takvim okolnostima je neophodno da apelantica dostavi dokaze u pogledu postojanja određenih specifičnih okolnosti, odnosno da svoje navode potkrijepi na način kojim bi ih učinila vjerovatnima (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2009/20 od 20. oktobra 2021. godine, st. 38. i 40.). Isto tako, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o postojanju prinude, odnosno iznude prilikom potpisivanja prekršajnog naloga što bi potencijalno dovelo u pitanje prava apelantice zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, budući da ni sama apelantica ne spori da je prekršajni nalog potpisala dobrovoljno. Kako u postupku pred redovnim sudovima i Ustavnim sudom apelantica nije dovela u sumnju „dobrovoljnost“ potpisivanja prekršajnog naloga, Ustavni sud smatra da u predmetnom prekršajnom postupku nisu postojale okolnosti koje bi (i pored de facto potpisanog prekršajnog naloga) rezultirale donošenjem meritorne odluke, a ne odbacivanjem zahtjeva za sudsko odlučivanje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić