Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4395/20 (Z.K.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Javna rasprava
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4395/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4395/20, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Z. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Z. K. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 318334 20 Rev od 28. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 318334 13 P od 29. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 1070/20 od 22. aprila 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 10. januara 2020. godine jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 318334 20 Rev od 28. augusta 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Općine Stari Grad kao zakonskog zastupnika u predmetnom postupku tužene Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. oktobra do 5. novembra 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovoj zastupnici radi eventualnog izjašnjenja 18. januara 2022. godine.
6. Apelantova zastupnica je 26. januara 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 14. januara 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 318334 13 P od 29. maja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznose, bliže označene u izreci presude, na ime materijalne štete i na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha uzrokovanog duševnom boli zbog akutne reakcije na stres u vidu straha, sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka.
10. Općinski sud je naveo da je utvrdio da iz zapisnika o uviđaju PUPS Stari Grad proizlazi da se 3. februara 2010. godine u Sarajevu u Ulici Karpuzova dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali V. K., vozač putničkog motornog vozila marke Caddy, i apelant kao vozač i vlasnik putničkog motornog vozila marke Ford Focus. Nadalje je navedeno da je sačinjena skica saobraćajne nezgode, te su u zapisnik navedena i oštećenja na motornim vozilima. Također je navedeno da je MUPKS, PUPS Stari Grad, uputio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv V. K. i apelanta, te da je navedeni prekršajni postupak obustavljen Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 149112 10 Pr od 12. oktobra 2011. godine.
11. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da na početku Ulice Karpuzova ne postoji saobraćajni znak kojim je označen smjer kretanja vozila, tj. nepostojanje znaka zabrane saobraćaja u jednom smjeru, pa je shodno tome do nastanka nezgode došlo zbog propusta ustanove i organizacije koja je nadležna za održavanje ulice i upravljanje saobraćajem na ulici budući da nije označila ulice. Zatim je navedeno da se vozila mobilnog saobraćaja u Ulici Karpuzova kreću u istom pravcu u kojem se kretalo i apelantovo vozilo, što je utvrđeno uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka saobraćajne struke. Dalje, navedeno je da iz akta Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) i Direkcije za ceste proizlazi da je tuženoj poslan zahtjev za postavljanje saobraćajnog znaka zbrane u Ulici Karpuzova, te da iz odgovora tužene na navedeni zahtjev proizlazi da je saobraćajni znak na dijelu Ulice Karpuzova, raskrsnica sa Ulicom Braće Eskenazi, postavljen 25. februara 2014. godine. Također, iz nalaza i mišljenja, između ostalog, proizlazi da se prilagođenom brzinom kretanja na kritičnom mjestu na kojem se ne mogu mimoići dva putnička vozila u nepreglednoj krivini smatra svaka ona koja ne prelazi granice pješačkog hoda, a najviše 10 km/h, te da ponašanje apelanta kao vozača istovremeno nije u uzročnoj vezi sa nastankom događaja.
12. Općinski sud je istakao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene osnovan jer je za postavljanje saobraćajnih znakova i opreme na putu, kao i održavanje puta nadležna institucija, odnosno ustanova koja upravlja putevima, a sve u skladu sa Zakonom o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, a što je vidljivo i iz dopisa Kantonalnog ministarstva, odnosno da su Kantonalno ministarstvo, te Direkcija za ceste nadležni za postavljanje saobraćajne signalizacije u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Općinski sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev u svakom slučaju trebalo odbiti kao neosnovan jer u momentu nastanka saobraćajne nezgode u Ulici Karpuzova bb. nije postojao postavljeni saobraćajni znak kojim se određuje da je navedena ulica jednosmjerna ulica. Dakle, saobraćajni znak II-IV (zabrana saobraćaja u jednom smjeru), u dijelu Ulice Karpuzova, raskrsnica sa Ulicom Braće Eskenazi, postavljen je 25. februara 2014. godine, iz čega jasno proizlazi da u momentu saobraćajne nezgode nije postojao znak koji bi ukazivao o obaveznom kretanju vozila u jednom smjeru Karpuzovom ulicom, na što ukazuje apelant u činjeničnim navodima tužbe. Općinski sud je istakao da nije smatrao relevantnim navode iz tužbe da se prema položaju ulice, a potom što je i vještak u svom nalazu i naveo po položaju parkiranih vozila u ulici, moglo smatrati da je predmetna ulica jednosmjerna ulica jer svaki učesnik u saobraćaju je dužan da se isključivo povinuje svim pravilima saobraćaja i saobraćajnim znakovima, kao i upozorenjima koja su jasna, postavljena i određena. Dakle, prema mišljenju Općinskog suda, slobodno tumačenje da li se jedna ulica smatra i može smatrati jednosmjernom bez jasno postavljenog saobraćajnog znaka ne može se prihvatiti kao relevantno mišljenje i tumačenje po osnovu kojeg bi apelant ostvarivao svoje pravo iz tužbe.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
14. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, koji je usvojio, te odbio apelantov tužbeni zahtjev. Zatim je naveo da je pravilno utvrđeno da je do saobraćajne nezgode došlo bez krivice učesnika u saobraćaju, odnosno uzrok sudara motornih vozila se dovodi u vezu s nepostojanjem saobraćajnog znaka II-4 zabrana saobraćaja u jednom pravcu na dijelu Ulice Karpuzova, raskrsnica sa Ulicom Braće Eskenazi. Kantonalni sud je istakao da se nedostatak saobraćajne signalizacije ne može pripisati odgovornosti tužene jer je prema Zakonu o sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini djelatnost, regulacija saobraćaja i određivanje mjesta gdje će biti postavljeni saobraćajni znakovi u isključivoj nadležnosti Kantona Sarajevo, odnosno njegovog resornog ministarstva. Dalje je naveo da je prvostepeni sud iz dopisa Kantonalnog ministarstva utvrdio da je saobraćajni znak zabrane kretanja u određenom pravcu, a zbog čijeg je nepostojanja došlo do kontakta motornih vozila i štete na apelantovom vozilu, postavljen tek nakon predmetne saobraćajne nezgode, a po nalogu Kantonalnog ministarstva. Također je naveo da je iz navedenog dopisa evidentno koji je upravni organ u konkretnoj situaciji bio nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj situaciji, pa su svi žalbeni prigovori izneseni u tom pravcu odbijeni kao neosnovani. Zatim je naveo da prvostepeni sud nije počinio povredu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je cijenio sve izvedene dokaze, a njegov zaključak nije kontradiktoran izvedenim dokazima, posebno nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka prilikom utvrđivanja činjenica na koji način je došlo do saobraćajne nezgode, ali ga prvostepeni sud nije, niti je mogao koristiti pri odlučivanju o pitanju odgovornosti zbog nepostojanja saobraćajnog znaka jer je riječ o pravnom pitanju kojim se nalaz vještaka ne može baviti. Zatim je naveo da žalba pogrešno navodi odredbu člana 131. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, kao i odredbu člana 11. Odluke o utvrđivanju lokalnih cesta od interesa za općine na području Kantona Sarajevo. U vezi s tim je ukazao da navedene zakonske odredbe ne mogu predstavljati uporište za zaključak o odgovornosti tužene jer iz navedenih odredbi proizlazi da je u nadležnosti organa lokalne samouprave održavanje lokalnih cesta, kao i postavljenje i održavanje saobraćajnih znakova. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnoj situaciji dokazana činjenica da saobraćajni znak nije postojao, pa se u konkretnom ne radi o propustu tužene da vrši održavanje cesta, odnosno održavanje „postavljenja saobraćajne signalizacije“.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 318334 20 Rev od 28. augusta 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Istovremeno, rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije.
16. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ukazujući na sadržaj člana 237. st. 2. i 3. ZPP. Dalje je naveo da nije našao ni osnov za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP budući da, prema ocjeni ovog suda, odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni pozitivnopravnih propisa, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, a što su ujedno bili i razlozi zbog kojih je apelant podnio žalbu i izjavio reviziju.
18. Apelant ističe da prvostepeni sud prilikom donošenja presude nije doveo u vezu svoj zaključak i odluku s mišljenjem vještaka i ostalim provedenim dokazima, niti je decidirano naveo koje materijalne propise je primijenio. U vezi s tim je naveo da je drugostepeni sud samo formalno i paušalno naveo samo jednu rečenicu koja se odnosi na žalbene razloge i apelantove navode, i to da je iz dopisa Ministarstva od 15. januara 2014. godine evidentno koji je upravni organ u konkretnoj situaciji bio nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj situaciji, pa su svi žalbeni prigovori izneseni u tom pravcu odbijeni kao neosnovani. Zatim je apelant istakao da prvostepeni i drugostepeni sud nisu obrazložili zašto nisu cijenili navode koje je apelant isticao u toku cijelog postupka ukazujući, između ostalih, na odredbe člana 11. Odluke o utvrđivanju lokalnih cesta od interesa za općine na području Kantona Sarajevo, te člana 131. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Apelant smatra da je sud, prije svega, bio u obavezi da ukoliko već odlučuje o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije svoju odluku obrazloži i da ona ima uporište u zakonu, a ne da je zasniva na dopisu Kantonalnog ministarstva, i to na osnovu pogrešnog interpretiranja samog akta. Apelant navodi da je čak i navedenim aktom Kantonalnog ministarstva, na koji se sud poziva, apelant dokazao da je tužena bila obavezna da postavi znak i da je tužena to isto kasnije i učinila. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud bio obavezan održati javnu raspravu, te na taj način otkloniti sve eventualne sumnje i nedoumice, odnosno postupati u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, što nije učinio. Osim toga, apelant je naveo da Vrhovni sud bez valjanog obrazloženja odbacuje apelantovu reviziju navodeći da ne postoji osnov za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP i da ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, a nigdje sud ne obrazlaže zašto nije od utjecaja, koji je razlog za takav stav suda, pri čemu je Vrhovni sud previše olako i bez ikakvog obrazloženja onemogućio apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek.
19. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant je naveo da nije opravdano da prvostepeni parnični postupak radi naknade štete traje dvije godine, a da drugostepeni sud o izjavljenoj žalbi odlučuje pet godina, te da za takvo predugo trajanje postupka apelant ne snosi nikakvu odgovornost, a radi se o postupku koji je za njega od izuzetne važnosti. Također je naveo da od dana podnošenja tužbe do donošenja drugostepene presude predmetni postupak traje sedam godina, te predlaže da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da suprotno apelantovom stanovištu smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
21. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te da ostaje pri pravnoj argumentaciji iznesenoj u svojoj presudi kojom je potvrđena prvostepena presuda. U vezi s kršenjem prava na donošenje odluke u razumnom roku, Kantonalni sud je podsjetio da se pred tim sudom nalazi veći broj predmeta, da su referati sudija opterećeni s prosječno 800 predmeta, zbog čega iz objektivnih razloga drugostepena presuda nije donesena u razumnom roku.
22. Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda donesena za nešto duže od dvije godine od podnošenja tužbe, s tim da su u predmetnom postupku provedena dva vještačenja i uviđaj na licu mjesta, da je jedno ročište odgođeno radi štrajka upozorenja sudskog osoblja, te navodi broj predmeta u parničnom referatu. U odnosu na navode o povredi odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava, smatra da su apelantovi isti navodi izneseni u žalbi i reviziji, odnosno da su višestepeni sudovi već cijenili takve razloge.
23. Općinsko pravobranilaštvo je navelo da su navodi iz predmetne apelacije neosnovani. Smatra da su sudovi prilikom donošenja svojih odluka odlučivali u granicama svojih nadležnosti i donijeli pravilne i zakonite odluke. Smatra da odlukama suda nisu nastale povrede označene u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Apelantova zastupnica je navela da nakon uvida u dostavljene odgovore na apelaciju ostaje pri svim navodima iznesenim u predmetnoj apelaciji, koji nisu dovedeni u pitanje nijednim navodom Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Novčana naknada Član 200. stav (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
26. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10 – ZO, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18).
27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 48/10 – ZO) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III. PRAVILA SAOBRAĆAJA
1. Opće odredbe Član 25. stav (1) Učesnici u saobraćaju dužni su postupati u skladu s propisima o pravilima saobraćaja, saobraćajnim znakovima postavljenim na putu i znacima i naredbama koje daju ovlaštena lica.
Član 131. stav (1) Saobraćajne znakove i opremu na putu postavljaju i održavaju institucije koje upravljaju putevima na osnovu rješenja nadležnog organa.
28. Zakon o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 2/12 – prečišćeni tekst, 41/12, 8/15, 13/17, 5/20, 51/20 – ispravka i 14/21).
29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 2/12 – prečišćeni tekst i 41/12):
Član 10.
(Ministarstvo saobraćaja) (1) Ministarstvo saobraćaja vrši upravne i stručne poslove utvrđene ustavom, zakonom i drugim propisima, koji se odnose na ostvarivanje nadležnosti Kantona u oblasti saobraćaja.
(2) U sastavu Ministarstva saobraćaja je Direkcija za puteve, kao kantonalna upravna organizacija, koja ima svojstvo pravnog lica.
(3) Direkcija za puteve vrši stručne poslove pretežno privrednog karaktera i sa njima povezane upravne poslove utvrđene zakonom i drugim propisima, koji se odnose na nadležnosti Kantona u izgradnji, rekonstrukciji, održavanju, zaštiti i upravljanju putevima.
30. Odluka o utvrđivanju lokalnih cesta od interesa za općine na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 17/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Održavanje, zaštitu, rekonstrukciju, izgradnju i upravljanje lokalnim cestama od interesa za općine, navedenim od člana 2. do člana 10. ove odluke, vrše nadležne općinske službe u skladu sa Zakonom o cestama Federacije BiH. Godišnji Plan sanacije i rekonstrukcije lokalnih cesta od interesa za općine kao i Izvještaj o realizaciji plana, sve općine Kantona Sarajevo, trebaju dostaviti Direkciji za puteve Kantona Sarajevo. Plan za narednu godinu i Izvještaj za tekuću godinu, dostavlja se do 30. novembra, Direkciji za puteve Kantona Sarajevo.
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
32. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217. st. (1) i (2) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1070/20 od 22. aprila 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 318334 20 Rev od 28. augusta 2020. godine (koje je apelantova zastupnica primila 7. oktobra 2020. godine) revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 318334 15 Gž od 10. januara 2020. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantovoj zastupnici 27. januara 2020. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1070/20 je podnesena 20. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Kantonalnog suda.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke
42. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.
43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
44. U konkretnom slučaju, a u odnosu na apelantov navod da je Kantonalni sud trebao održati javnu raspravu, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 217. stav 1. ZPP propisano: „Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave“, a da je stavom 2. propisano „drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.“ Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesnopravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani drugostepenog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi raspravu trebalo održati radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i kada ocijeni da je to potrebno zbog povreda parničnog postupka u prvostepenom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud proizvoljno postupio kada u konkretnom slučaju nije održao raspravu prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4819/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama na ime materijalne štete na vozilu i nematerijalne štete. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze, te da njegov zaključak nije kontradiktoran izvedenim dokazima, posebno nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, a prvostepeni sud navedeni nalaz i mišljenje nije, niti je mogao koristiti prilikom odlučivanja o pitanju odgovornosti zbog nepostojanja saobraćajnog znaka jer je riječ o pravnom pitanju kojim se nalaz vještaka ne može uopće baviti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navedenih razloga, neosnovani su i apelantovi navodi da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovana.
b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
47. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 14. januara 2013. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 10. januara 2020. godine kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko sedam godina.
Analiza dužine trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
50. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud uočava da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
51. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao dvije godina i oko četiri mjeseca (računajući od dana podnošenja tužbe). U okolnostima konkretnog slučaja navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude donio tek nakon četiri godine i oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao opravdanje za dužinu žalbenog postupka ukazao da se pred tim sudom nalazi veći broj predmeta, te da su referati sudija opterećeni sa prosječno 800 predmeta. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio adekvatan odgovor u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka pred tim sudom.
52. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak trajao oko sedam godina, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i oko osam mjeseci, a koji nije dao opravdavajuće razloge za dužinu trajanja postupka.
53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
56. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
57. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko sedam godina, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i oko osam mjeseci, a koji za to nije dao opravdavajuće razloge.
59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, a ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nisu osnovani apelantovi navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje.
60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić