Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-565/21 (H.K.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-565/21
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 565/21, rješavajući apelaciju H. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija H. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15.
oktobra 2020. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija H. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15. oktobra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 29. do 31. marta 2022. godine. Odgovori na apelaciju su 31. marta 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se nije izjasnio na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo je 30. novembra 2011. godine podiglo Optužnicu broj T 09 0 KTPO 0011443 11 od 30. novembra 2011. godine protiv apelanta i J. A. (u daljnjem tekstu: saoptuženi, zajedno: optuženi) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav (2) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Optužnica je potvrđena 13. decembra 2011. godine. Optuženi su se na ročištima za izjašnjenje o krivici održanim pred sudijom za prethodno saslušanje 25. juna i 3. jula 2012. godine izjasnili da nisu krivi za krivično djelo za koje su optuženi, nakon čega je zakazan glavni pretres.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 198553 12 K od 23. novembra 2018. godine optuženi su proglašeni krivim zato što su u periodu između 18. jula i 30. septembra 2008. godine, u Sarajevu, kao predstavnici pravnog lica „Đedi petrol” d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: „Đedi petrol“), s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, na opisani način doveli u zabludu A. R., zaposlenika pravnog lica „Atlas Copco BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Atlas“), tako što su u ime pravnog lica „Đedi petrol” iznajmili dva opisana generatora u trajanju od tri mjeseca. Utvrđeno je da se optuženi, nakon uplate prvog avansa u iznosu od 750,00 KM, više nisu pojavili i ostali su nedostupni pravnom licu „Atlas“, na koji način su doveli A. R. u zabludu da na štetu svog poslodavca, pravnog lica „Atlas“, dogovori iznajmljivanje, a zatim i iznajmi opisane generatore, čija vrijednost iznosi 21.543,28 KM, za koji iznos su oštetili pravno lice „Atlas“. Dakle, optuženi su, u saizvršilaštvu, kao zastupnici, odnosno predstavnici pravnog lica, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, lažnim obećanjem, doveli drugog u zabludu i time ga naveli da na štetu tuđe imovine nešto učini, čime su počinili krivično djelo prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav (2) u vezi sa članom 31. KZFBiH. Za počinjeno krivično djelo Općinski sud je optuženim izrekao uvjetnu osudu kojom im se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno određuje da se ta kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne učine novo krivično djelo.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su po prijedlogu Tužilaštva na glavnom pretresu saslušani svjedoci A. R. i devet imenovanih svjedoka, te je izvršen uvid i pročitana je opisana materijalna dokumentacija (strana 2. presude). Navedeno je da su na prijedlog odbrane na okolnosti izvršenog prepoznavanja (apelanta) saslušani svjedoci E. B. i A. H., dok je odbrana odustala od prijedloga za saslušanje tri imenovana svjedoka.
8. Općinski sud je u presudi interpretirao iskaze saslušanih svjedoka, te je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da su optuženi, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zaposlenika pravnog lica „Atlas“ doveli u zabludu tako što su zaposleniku A. R. kao predstavnici privrednog društva „Đedi petrol“ izrazili interes za iznajmljivanje generatora, govoreći da su im neophodni na navedenom gradilištu u periodu od tri mjeseca. Utvrđeno je da je A. R., nakon što je izvršio provjere postojanja firme „Đedi petrol“, sačinio ponudu za jedan generator, koju je „Đedi petrol“ „prihvatio“ e-mailom, te je zatim apelant izvršio uplatu avansa od 750,00 KM na račun firme „Atlas“. Zatim je, iako nije na vrijeme izvršena uplata druge rate, saoptuženi u ime firme „Đedi petrol“ iznajmio i drugi generator, govoreći da firma ima puno posla, da će plaćanje dospjelih rata biti realizirano u skorije vrijeme, svjesno održavajući u zabludi A. R., a sve na štetu pravnog lica „Atlas“. Naprijed navedene činjenice utvrđene su iz iskaza svjedoka S. V. i A. R. koji su obavili sastanak s optuženim i dogovarali uvjete ugovora o najmu, te nakon uplate avansa iznajmili jedan, a zatim i drugi generator. Općinski sud je naveo da su iskazi svjedoka jasni i saglasni u pogledu naprijed navedenih činjenica i potkrijepljeni materijalnom dokumentacijom – narudžbenicama, otpremnicama, uplatnicom i zapisnicima o prepoznavanju. Općinski sud je iskaze ovih svjedoka prihvatio tačnim i objektivnim jer iz njih nisu proizašle okolnosti da optužene neosnovano terete ili da im žele otežati položaj u krivičnom postupku. Da optuženi nisu imali namjeru da plate mjesečne rate na ime zakupa generatora i izvrše povrat generatora, kako je naveo Općinski sud, proizlazi i iz iskaza svjedoka F. M. koji je potvrdio da je od dvojice muškaraca, koji nisu imali dokumentaciju o porijeklu, kupio generator, te im predao 2.000,00 KM, a ostatak od 3.000,00 KM su dogovorili nakon što dostave dokumentaciju o porijeklu. Navedeni generator je iznajmljen građevinskoj firmi „Neimari“, što je svojim iskazom jasno potvrdio i svjedok R. M., pa iskazi svjedoka potvrđuju slijed radnji optuženih, a potkrijepljeni su i zapisnikom o dobrovoljnoj predaji/vraćanju generatora.
9. Nadalje, analizom iskaza svjedoka – zaposlenika oštećenog pravnog lica, Općinski sud je zaključio da su na posredan način bili obaviješteni o najmu generatora, pa su odlaskom na gradilište koje su naveli optuženi shvatili da ne postoji, nakon čega su N. R. i A. R. otišli u Tuzlu gdje su shvatili da na datoj adresi ne postoji istaknuta firma niti postoje poslovne prostorije privrednog društva „Đedi petrol“. Konačno, kada su došli do osnivača društva „Đedi petrol“ M. K. saznali su da on nije upoznat s ugovorom o najmu generatora, što sve jasno upućuje da su optuženi svjesno i s direktnim umišljajem preduzeli radnje opisne u izreci presude. Navedeno je da svjedok M. K. prilikom saslušanja na pitanja tužioca i odbrane nije dao jasne i određene odgovore o činjenicama u vezi s upisom u sudski registar u svojstvu osnivača i, prema ocjeni Općinskog suda, iskaz ovog svjedoka je konfuzan i kontradiktoran, pa kao takav nije bio od značaja prilikom donošenja odluke.
10. Općinski sud je ocijenio da su iskazi svjedoka H. K., E. I. i A. K. objektivni, korektni i dati na osnovu saznanja u okviru radnih pozicija i službenih ovlaštenja i saglasni s potvrdom o vraćanju predmeta. Iskaze svjedoka odbrane sud je prihvatio realnim i nepristrasnim s obzirom na to da se radi o službenicima Ministarstva unutrašnjih poslova koji su jasno u svojim iskazima opisali način prepoznavanja. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore odbrane da je radnja prepoznavanja apelanta i saoptuženog nezakonita „jer su pokazane osobe koje nisu slične osobama
– optuženima“, jer je radnja prepoznavanja obavljena u skladu s odredbama člana 99. stav 3.
ZKPFBiH.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15. oktobra 2020. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca optuženih i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 198553 12 K od 23. novembra 2018. godine.
12. Kantonalni sud je naveo da su krivičnopravne radnje koje su stavljene na teret optuženim sadržane u obilježju krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, za koje radnje su optuženi proglašeni krivim. Zatim je naveo da su u izreci prvostepene presude obuhvaćeni elementi konkretnog krivičnog djela, kako u objektivnom pogledu (radnje izvršenja) tako i u subjektivnom pogledu (odnos optuženih prema izvršenju krivičnog djela), te su u obrazloženju dati jasni razlozi u pogledu ocjene svih dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, kao i razlozi u pogledu umišljajnog djelovanja optuženih.
13. Suprotno prigovorima iz žalbe branioca saoptuženog, Kantonalni sud je ocijenio da pobijana presuda sadrži objašnjenje svakog dokaza pojedinačno, koji su dovedeni i u međusobnu vezu prilikom kreiranja zaključka o krivici optuženih. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor koji se odnosi na prepoznavanje saoptuženog, te Kantonalni sud smatra da je zapisnik o prepoznavanju lica sačinjen u skladu s odredbama ZKPFBiH (svjedok A. R. detaljno je opisao lice koje je 2008. godine došlo u firmu „Atlas”, te nakon što mu je radi prepoznavanja pokazano pet lica, on je pod rednim brojem „3” prepoznao saoptuženog koji se 2008. godine predstavio kao Jasmin – suvlasnik firme „Đedi petrol”, koji je pregovarao oko iznajmljivanja generatora, te došao radi preuzimanja prvog generatora „jer je Krdžalić na putu“ (str. 9. pasus 3. pobijane presude).
14. Kantonalni sud je ocijenio da je i u pogledu saizvršilaštva pobijana presuda također dala potrebne razloge jer nije sporno da su optuženi zajedno došli kod oštećenog i dogovorili iznajmljivanje generatora, što znači da su sve radnje preduzimali zajedno uz prethodni dogovor. Kantonalni sud je ocijenio da pobijana presuda nema nedostataka u smislu člana 312. stav 1. tačka
k) ZKPFBiH jer u konkretnom slučaju nije bilo podjele uloga među optuženim pošto su sve radnje preduzimali zajedno, kako se i navodi u izreci pobijane presude.
15. Ispitujući prigovore apelantovog branioca, Kantonalni sud je ocijenio da nema propusta u izreci pobijane presude u pogledu obilježja krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, koje je stavljeno na teret optuženim kako u pogledu objektivnog tako i subjektivnog elementa. Istaknuto je da se opis radnji izvršenja odnosi na oba optužena kao saizvršioce i nema nedostataka ni u tom pravcu. Pobijana presuda je u potpunosti dala razloge za odluku suda da optuženi nisu imali namjeru da plate mjesečne rate na ime zakupa generatora i izvrše povrat generatora, što proizlazi iz iskaza svjedoka F. M. koji je potvrdio da je od dvojice muškaraca, a koji nisu imali dokumentaciju o porijeklu, kupio generator, te im predao 2.000,00 KM, a ostatak od tri hiljade su dogovorili nakon što dostave dokumentaciju o porijeklu. Navedeni generator je iznajmljen građevinskoj firmi „Neimari“, što je svojim iskazom jasno potvrdio i svjedok R. M., pa iskazi svjedoka potvrđuju slijed radnji optuženih potkrijepljeno zapisnikom o dobrovoljnoj predaji generatora, zbog čega je sud iskaze i prihvatio tačnim, a odbrana nije imala prigovora na njih.
16. Kantonalni sud je istakao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije bio ovlašteni zastupnik pravnog lica za koje se predstavljao i time je doveo u zabludu oštećenog koji mu je povjerovao, suprotno tvrdnji apelantovog branioca.
17. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelantovog branioca da nije izveden niti jedan dokaz da je oštećeni kroz navedeno otuđenje predmetnih generatora pretrpio štetu u iznosu od 21.543,28 KM jer iz materijalnog dokaza iz spisa (akt pravnog lica „Atlas“ broj 154/11 od 27. septembra 2011. godine, uz priloženu dokumentaciju o nabavci generatora) jasno proizlazi vrijednost generatora u navedenom iznosu. U ovom pravcu nije bilo potrebe za vještačenjem po vještaku finansijske struke jer je vrijednost generatora nesporna i veže se za kvalifikaciju konkretnog krivičnog djela, dok optuženi nisu obavezani na naknadu štete u navedenom iznosu jer je nesporno utvrđeno da su generatori pronađeni i vraćeni oštećenom. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud svoje uvjerenje u pogledu krivice optuženih zasnovao na činjenicama koje, i prema ocjeni tog suda, pružaju pouzdan osnov za takav zaključak i pobijana presuda nema nedostatke u pogledu bitnih povreda odredbi krivičnog postupka koje su ukazane žalbama optuženih. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Ukazao je i na povredu „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine“. Apelant, prije svega, opisuje hronologiju predmetnog postupka, te navodi cjelokupan sadržaj žalbe izjavljene protiv prvostepene presude. Nadalje, smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što proizlazi iz očigledne proizvoljne primjene relevantnih propisa iz člana 252. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, jer činjenični opis izreke prvostepene presude od 23. novembra 2018. godine ne sadrži zakonska subjektivna obilježja tog krivičnog djela. U tom smislu, apelant ističe da iz izreke presude ne proizlaze činjenice i okolnosti u kojima bi se ogledali elementi svijesti i volje, direktnog umišljaja, kao oblika vinosti s kojima se to krivično djelo jedino može i učiniti, a posebno ne elementi saizvršilaštva apelanta u smislu člana 31. KZFBiH. Apelant smatra da ni Kantonalni sud nije odgovorio na suštinska pitanja iznesena u žalbi koja su se odnosila na zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti. Apelant ukazuje da je obaveza Kantonalnog suda bila ne samo da ispita da li obrazloženje koje je u odnosu na tu odlučnu činjenicu dato u prvostepenoj presudi ispunjava zahtjeve propisane odredbama člana 305. st. 6. i 7. ZKPFBiH nego da li ispunjava i konvencijske standarde obrazložene odluke u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu, apelant ističe da „pobijana presuda ne sadrži razloge zbog čega je sud odstupio od stajališta iznesenih u 'Rješenju Kantonalnog suda broj 65 0 K 492457 18 Kž 7 od 8. novembra 2018. godine kojim je ukinuta Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 492457 15 K od 18. januara 2018. godine', i to upravo iz razloga što presuda u toj pravnoj stvari, preuzimajući manjkavi činjenični opis s nedostacima iz člana 242. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, nije sadržavala opis subjektivnih elemenata predmetnog krivičnog djela koje je bilo predmet optuženja“. U tom smislu, apelant ističe da se ne može prenebregnuti ni činjenica da je tako suštinska razlika u pristupu prilikom donošenja odluke o istom pravnom pitanju nastala u periodu između dvije odluke istog suda o istom pravnom/procesnom pitanju. U vezi s tim, „apelant ukazuje da se in concreto radi o arbitrarnoj i krajnje proizvoljnoj primjeni odredbi člana 362. KZFBiH“. Također, apelant navodi da „posebna povreda prava apelanta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije proizlazi i iz činjenice da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao od 2003. godine do 2019. godine, pri čemu je predmet na Tužilaštvu u istrazi trajao od 2003. godine do 28. juna 2013. godine“. Apelant ističe da je došlo do povrede njegovih ljudskih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zbog toga što je proglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 251. stav 1. KZFBiH, a da niti jednim dokazom koji je izveden u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazano da je apelant bilo kada, a posebno ne u inkriminiranom periodu, imao svojstvo zakonskog zastupnika ili predstavnika privrednog društva „Đedi petrol“. U prilog svojim apelacionim navodima apelant se pozvao na stavove iz više odluka Ustavnog suda. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud naloži „tuženoj Federaciji BiH da apelantu nadoknadi troškove sačinjavanja ove apelacije po branitelju/punomoćniku advokatu u iznosu od 600,00 KM“.
b)Odgovori na apelaciju
19. Općinski sud je odgovorio da je u obrazloženju presude dao jasne razloge o odlučnim činjenicama koje proistječu iz neposredno izvedenih dokaza optužbe i odbrane, te da je prvostepenu presudu po žalbama branilaca optuženih preispitao drugostepeni sud, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena članom 6. Evropske konvencije.
20. Kantonalni sud je naveo da su apelantove tvrdnje neosnovane jer je taj sud, odlučujući u smislu člana 328. ZKPFBiH, u presudi koju je donio povodom ispitivanja žalbi branilaca optuženih i potvrđivanja prvostepene presude dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore koji su detaljno obrazloženi.
21. Tužilaštvo je odgovorilo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant obavljao poslove faktičkog predstavljanja i zastupanja privrednog društva, koje je relevantno za utvrđivanje navedenog svojstva i postojanje elemenata krivičnog djela, dok nepotpun pravni opis djela ,,s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi“ kod pravilne pravne kvalifikacije djela u konkretnom slučaju ne može predstavljati bitnu povredu krivičnog postupka na koju se apelant poziva iz razloga što to nije dovelo do nerazumljivosti presude, niti protivrječnosti presude samoj sebi niti razlozima presude. U vezi s navodima o dužini trajanja postupka, Tužilaštvo je istaklo da je dužini „doprinio i sam apelant koji se izvjesno vrijeme nije odazivao na pozive suda, te je s ciljem osiguranja prisustva optuženog sud preduzimao odgovarajuće mjere“.
V.Relevantni propisi
22. Krivi ni zakon Federacije Bosne i Hercegovine č („Službene novine FBiH” br.
36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 251. st. (1) i (2) Prijevara u privrednom poslovanju (1) Ko kao zastupnik ili predstavnik pravne osobe s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi toj ili drugoj pravnoj osobi, upotrebom nenaplativih akceptnih naloga, čekova za koje zna da nemaju pokriće ili na drugi način dovede nekoga u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je prouzrokovana šteta koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 300. stav (1) tačka a) Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, također, navodi i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 15. oktobra 2020. godine.
29. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredbi (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
32. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je tokom postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je u pobijanim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kao i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
35. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
36. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni svi predloženi materijalni dokazi optužbe (pobrojani na strani 2. prvostepene presude), te dokazi saslušanjem 10 imenovanih svjedoka, kao i dokazi odbrane – saslušanjem tri imenovana policijska službenika, na osnovu kojeg je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo prevare u privrednom poslovanju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivici za djelo koje je predmet ovog krivičnog postupka. Ustavni sud primjećuje da su tokom postupka o spornim okolnostima u vezi s postupanjem apelanta i saoptuženog utvrđene sve relevantne činjenice iz kojih proizlazi da su se u radnjama optuženih ostvarili elementi bića krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Općinski sud je o razlozima koji su ga opredijelili da prihvati navode Tužilaštva da je apelant postupao kao saizvršilac dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o nedostatku obrazloženja Kantonalnog suda o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud podržao razloge koje je u vezi s apelantovim žalbenim navodima naveo prvostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazloženje sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62) ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno od navoda apelacije, u svojoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. U pogledu apelacionih navoda da je Kantonalni sud u odnosu na apelanta postupio drugačije nego u drugom predmetu, a u pogledu istog procesno-pravnog pitanja, pri čemu se pozvao Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 492457 18 Kž 7 od 8. novembra 2018. godine (kojim je ukinuta Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 492457 15 K od 18. januara 2018. godine), Ustavni sud primjećuje da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ni razmatrati te apelantove navode. Osim toga, Ustavni sud ne može razmatrati apelantove navode „da se in concreto radi o arbitrarnoj i krajnje proizvoljnoj primjeni odredbi člana 362. KZFBiH“ budući da je odredbama člana 362. KZFBiH propisano krivično djelo nasilničkog ponašanja, dok je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za krivično djelo prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH.
40. Ustavni sud, također, ističe da je prilikom odlučenja uzeo u obzir apelantovo pozivanje na dosadašnju praksu Ustavnog suda, ali da u okolnostima konkretnog slučaja, kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, navedena praksa nije primjenjiva.
b)U odnosu na navode o dužini postupka
41. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 15. oktobra 2020. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. -Osnovna načela
42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
-Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud konstatira da je apelant naveo da je krivični postupak protiv njega „pokrenut 2003. godine i da je okončan 2019. godine, pri čemu je na Tužilaštvu trajao od 2003. do 28. juna 2013. godine“. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je krivično djelo povodom kojeg se vodio predmetni krivični postupak počinjeno u periodu od 18. jula do 30. septembra 2008. godine, slijedom čega se ni predmetna istraga nije mogla voditi od 2003. godine, kako je navedeno u apelaciji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo 30. novembra 2011. godine protiv apelanta podiglo Optužnicu broj T 09 0 KTPO 0011443 11, koja je potvrđena 13. decembra 2011. godine. Također, iz spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud održao ročišta 25. juna i 3. jula 2012. godine na kojim su se optuženi izjasnili da nisu krivi, nakon čega je „zakazan glavni pretres“. Općinski sud je prvostepenu presudu donio 23. novembra 2018. godine, to jest protekom skoro sedam godina od dana potvrđivanja optužnice, nakon čega je predmetni krivični postupak pravomoćno okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 15. oktobra 2020. godine. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju kao relevantan period razmatrati period od 30. novembra 2011. do 15. oktobra 2020. godine, odnosno period nešto kraći od devet godina.
45. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se za predmetni krivični postupak ne može reći da je bio složen s obzirom na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti (vidi dio III –Činjenično stanje ove odluke). Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da postupak u ovoj pravnoj stvari nije vraćan na ponovno suđenje nego je okončan u jednom setu budući da je nakon donošenja odluke Općinskog suda (23. novembra 2018. godine), odlučujući o žalbama optuženih, Kantonalni sud presudom od 15. oktobra 2020. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Isto tako, Ustavni sud zapaža da se na apelantove navode o dužini trajanja postupka Općinski sud i Kantonalni sud nisu uopće izjasnili. Nasuprot tome, Tužilaštvo je u svom odgovoru navelo da je dužini trajanja postupka „doprinio i sam apelant koji se izvjesno vrijeme nije odazivao na pozive suda, te je s ciljem osiguranja prisustva optuženog sud preduzimao odgovarajuće mjere za osiguranje prisustva“. Međutim, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da su apelant ili saoptuženi bili u pritvoru (jer bi to bilo evidentirano u dijelu odluke o kazni), koju mogućnost je sud imao ako su optuženi zaista izbjegavali da se odazovu pozivima suda.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina predmetnog krivičnog postupka na dvije sudske instance u relevantnom periodu od oko devet godina bila, a priori, prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“, kao i da je ona u odlučujućem dijelu posljedica postupanja redovnih sudova u kontekstu propusta osiguranja općeg načela administriranja pravde. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. U svjetlu prednjeg zaključka, Ustavni sud zapaža da apelant nije zasebno i eksplicitno postavio zahtjev da mu se dodijeli naknada na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji, već je isključivo postavio zahtjev da se naredi „tuženoj Federaciji BiH da apelantu nadoknadi troškove sačinjavanja ove apelacije po branitelju/punomoćniku advokatu u iznosu od 600,00 KM“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na teret apelanta. S druge strane, kako apelant (zastupan po advokatu) u postupku pred Ustavnim sudom nije tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati o ovom pitanju i dosuditi bilo koji iznos u tom smislu (vidi Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4981/19 od 8. jula 2021. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
48. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Kantonalni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji pravni lijek je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji nije složen, trajao oko devet godina, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud pred kojim je postupak trajao oko sedam godina i koji za navedenu dužinu u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza te primjene materijalnog i procesnog prava.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić