Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/20 (Grad Visoko)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3371/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3371/20, rješavajući apelaciju Grada Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Visoko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 062371 18 Rev od 2. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Melina Hodžić-Travančič, gradski pravobranilac, podnio je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 062371 18 Rev od 2. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 062371 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 062371 16 P od 5. januara 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 062371 16 P od 5. januara 2018. godine, donesenom po tužbi tužioca KTK „Visoko“ (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv tuženog apelanta i po protivtužbi apelanta, utvrđeno je da je tužilac vlasnik nekretnine, precizno opisane u izreci presude, da je apelant dužan priznati i trpjeti da se na temelju presude tužilac uknjiži kao vlasnik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1 i da tužiocu naknadi troškove postupka, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu preda u posjed predmetnu nekretninu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je predmetna nekretnina (zgrada stare pošte) upisana kao apelantovo vlasništvo u postupku izlaganja nekretnina na javni uvid nakon avio snimanja, do kada je bila upisana kao opštenarodna imovina, te da u vrijeme provođenja postupka izlaganja tužilac nije bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine, niti je učestvovao u postupku izlaganja. Nadalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra, koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, proizlazi da je predmetna nekretnina od 1972. godine do stupanja na snagu novog premjera 2001. godine bila upisana kao opštenarodna imovina. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 58. i 359. Zakona o stvarnim pravima, 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da je stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa 10. oktobra 1995. godine prestala zabrana sticanja vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu. Nadalje je naveo da iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika S. B. i apelantovih uposlenika M.S, Đ.P. i Z.M, koje je sud prihvatio kao uvjerljive i komplementarne materijalnim dokazima, proizlazi da je tužilac koristio predmetnu nekretninu od 1972. do 2016. godine i da je 2014. godine jedan dio predmetne nekretnine dat u zakup BZK „Preporod“ Visoko, što je potvrdio i svjedok M.Š. Pri tome je istakao da je u prilog zaključku da je tužilac u navedenom periodu bio u posjedu predmetne nekretnine i opštepoznata činjenica da se ta nekretnina nalazi u blizini zgrade suda i da je na toj zgradi istaknuta firma KTK i veliki natpis na zidu KTK Visoko. Općinski sud je takođe naglasio da iz tužiočeve Odluke od 24. oktobra 1972. godine i Ponude za kupovinu zgrade stare pošte od 6. novembra 1972. godine, proizilazi da je tužilac u posjedu predmetne nekretnine od 1972. godine, kada je Radnički savjet Kožarskog kombinata Visoko donio odluku kojom se u osnovna sredstava Kožarskog kombinata Visoko odobrava kupovina zgrade bivše Pošte u Visokom od Preduzeća PTT saobraćaj Sarajevo, koja je potom i kupljena za cijenu od 190.000,00 dinara, isplatom kupoprodajne cijene prodavcu. Takođe je istakao da iz tužiočevog dopisa od 20. marta 1975. godine proizlazi da je tužilac finansirao i uplanjenje predmetne nekretnine, te da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiocu niko nikad nije osporavao pravo vlasništva, niti ga ometao u posjedu, ali da se tužilac nikada nije uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je tužilac dokazao da je bio u posjedu predmetne nekretnine od 1972. godine i istakao da se savjesnost tužiočevog posjeda pretpostavlja, a apelant nije dokazao suprotno, te da je tužilac savjesnim posjedovanjem duže od dvadeset godina počev od 10. oktobra 1995. godine stekao valjan pravni osnov za sticanje vlasništva po osnovu dosjelosti. Općinski sud je pri tome ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tužilac propustio prekluzivni rok iz člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. S tim u vezi je istakao da je tužilac u predmetnom postupku tražio utvrđenje prava vlasništa dosjelošću, a ne poništenje Rješenja o izlaganju podataka o nekretninama na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva na apelanta. U vezi s tim je ukazano da za utvrđujuću tužbu prema odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima nema rokova za podnošenje tužbe pa nema ni prekluzije. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant 9. novembra 2016. godine, zajedno sa predstavnicima BZK „Preporod" Visoko, promijenio bravu na ulaznim vratima predmetne nekretnine i na taj način tužiocu oduzeo posjed, zbog čega je tužilac podnio tužbu za predaju u posjed protiv BZK „Preporod" Visoko, kojem je predmetni poslovni prostor bio izdat pod zakup od strane tužioca, te da je taj postupak u toku. Općinski sud je takođe istakao da navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanog apelantovog svjedoka. S obzirom da se predaja u posjed može tražiti samo od držaoca stvari, Općinski sud je zaključio da tužilac nije pasivno legitimisan u odnosu na protivtužbeni zahtjev.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 062371 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijen i tužiočev zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva i apelantovog pozivanja na odredbe čl. 80. i 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, kao i razloge koje je za te zaključke dao prvostepeni sud, smatrajući da su ti razlozi jasni, dovoljni i pravilni. Slijedom navedenog je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 062371 18 Rev od 2. aprila 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, a odbačena u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, te je odbijen i tužiočev zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podržao stav nižestepenih sudova da u predmetnom sporu nema mjesta primjeni odredaba člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi kojom se osporava upis u katastar nekretnina, već se radi o tužbi za utvrđenje prava vlasništva zbog čega su se imale primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi je istakao da tužiočevo pravo da zahtijeva sudsku zaštitu svog prava podnošenjem vlasničke tužbe (rei vindicatio) nije ograničeno rokom, prema shvatanju tog suda koje je usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 20. decembra 2017. godine, niti pravo na podnošenje vlasničke tužbe može biti ograničeno u slučaju kada se radi o nekretninama koje su bile predmet javnog izlaganja, jer je takvo ograničenje suprotno odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je u postupku utvrđeno da je tužilac stekao predmetnu nekretninu kupovinom zgrade bivše pošte u Visokom sa zemljištem od preduzeća PTT Saobraćaj Sarajevo 1972. godine, zaključio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu od 190.000,00 tadašnjih dinara, ušao u posjed predmetnih nekretnina, finansirao uplanjenje zgrade i držao je u posjedu od 1972. godine u čemu ga niko nije ometao, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da je tužilac savjestan posjednik predmetne nekretnine. Nadalje je ukazao da je, u smislu pravila o dosjelosti iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima, stav sudske prakse i pravne teorije da je savjestan je onaj držalac koji opravdano vjeruje da je vlasnik, a nesmetani posjed u trajanju od preko 20 godina dokazuje opravdanost takvog uvjerenja. S obzirom da je u predmetnom postupku nesumnjivo utvrđeno da je tužilac u neprekidnom i nesmetanom posjedu sporne nekretnine preko 20 godina, od 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon osnovama vlasničkih odnosa koji nije propisivao zabranu sticanja vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, do podnošenja predmetne tužbe 29. novembra 2016. godine, Vrhovni sud je zaključio da je odluka nižestepenih sudova pravilna i na zakonu zasnovana. Pri tome je istakao da apelant u postupku nije isticao da je tužilac nesavjestan držalac, niti to dokazivao, a niti je u reviziji istakao okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonsku pretpostavku o tužiočevoj savjesnosti, kao držaoca predmetne nekretnine. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da revizija u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu nije dopuštena, jer označena vrijednost protivtužbenog zahtjeva od 30.000,00 KM ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti su ispunjeni uslovi za odlučivanje po reviziji u smislu odredaba člana 237. st. 3. i 4. ZPP jer apelant u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant je naveo da tužilac nije ponudio niti jedan dokaz da je bio u posjedu predmetne nekretnine od 1972. godine, niti da je zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio cijenu, te da suprotno, kao i činjenica da je tužiočev posjed bio nesavjestan, proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Stoga smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu odredaba člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Takođe je naveo da su redovni sudovi zanemarili nalaz i mišljenje vještaka geometra, prema kome je predmetna nekretnina do uspostavljanja novog premjera 2001. godine uvijek bila upisana kao opštenarodna imovina. Apelant je naveo da su redovni sudovi u predmetnom postupku bili dužni primijeniti odredbu člana

82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina i odbiti tužbeni zahtjev, jer je tužilac propuštanjem podnošenja tužbe u propisanom roku izgubio pravo zahtijevati traženu pravnu zaštitu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant nosilac javne vlasti i u vezi s tim podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 1059/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 30, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na tri instance zaključili da iz povedenih materijalnih dokaza i saslušanih svjedoka proizlazi da je tužilac bio u savjesnom posjedu predmetne nekretnine od 1972. do 2016. godine, te da je stoga na predmetnoj nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Naime, redovni sudovi su zauzeli uniforman stav da je tužilac dokazao da je predmetnu nekretninu kupio od preduzeća PTT Saobraćaj Sarajevo 1972. godine, od kada je u njenom posjedu u kome ga niko nije ometao do 2016. godine, te da apelant nije dokazivao da je tužiočev posjed bio nesavjestan. Pri tome su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode, koje u apelaciji ponavlja, da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te ukazali da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi kojom se osporava upis u katastar nekretnina, već o tužbi za utvrđenje prava vlasništva u smislu odredaba Zakona o stvarnim pravima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/20 (Grad Visoko) | Sudska praksa | Aktio