Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-363/21 (N.S.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Kazna
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-363/21
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 363/21, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 698092 20 Kž od 18. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 698092 20 Kž od 18. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore u periodu od 22. marta do 6. aprila 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 6. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja koje, u ostavljenom roku, nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo je 18. marta 2019. godine podiglo Optužnicu broj T 09 0 KT 0123003 18 protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je u navedenom vremenu, u „ulici Velika aleja broj 5“ […] „u porodičnoj kući u ulici Ilirska broj 5, općina llidža“, počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Optužnica je potvrđena 30. marta 2019. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 69809219 K od 28. februara 2020. godine apelant je proglašen krivim što je u navedenom vremenu, protivno članu 6, članu 7. stav 1. tačka a) i članu 10. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju), iako je znao da je građanima zabranjeno nabavljanje i držanje municije za automatsko i poluautomatsko oružje, „u porodičnoj kući u ulici Ilirska broj 30“, općina Ilidža, neovlašteno držao, a što je i htio, detaljno opisana 162 bojeva puščana metka (u daljnjem tekstu: sporna municija), koja municija je pronađena prilikom pretresa „porodične kuće“ od ovlaštenih policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Peta policijska uprava (u daljnjem tekstu: MUPKS). Dakle, apelant je držao municiju čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, čime je počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH. Za učinjeno krivično djelo Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 78. KZFBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja sporne municije.
7. Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i dovođenjem u međusobnu vezu, kao i u vezu s apelantovom odbranom i optužbom donio odluku kojom je apelanta proglasio krivim. Naime, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza optužbe, i to prije svega potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o pretresanju, zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta i dokumentacije, kao i izvještaja povodom izvršenog pretresa kuće i pomoćnih prostorija u ulici Ilirska broj 30, apelantovo vlasništvo, nesporno utvrdio da je 14. maja 2018. godine, u kući na adresi „Ilirska broj 5“, prije početka pretresa kuće apelant dobrovoljno predao spornu municiju. Pojašnjeno je da ta činjenica proizlazi, prije svega, iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta u kojoj je jasno navedeno da su privremeno oduzeti predmeti „dobrovoljno predati prije početka pretresa kuće“, što je apelant potvrdio svojim potpisom u donjem lijevom uglu potvrde.
8. Navedeno je da su svjedoci odbrane F. S. i Dž. H., apelantove majka i sestra, identično kao i sam apelant u svom iskazu u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu istakli da je pronađena municija pripadala Dž. S., njihovom mužu, odnosno ocu, koji je umro 2001. godine, s obzirom na to da se sporna municija nalazila u dijelu garaže gdje su se nalazile samo njegove stvari. Ovim iskazima Općinski sud nije poklonio vjeru jer su, kako je zaključio taj sud, u suprotnosti s materijalnim dokazima, prije svega s potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta i izvještaju povodom izvršenog pretresa kuće i pomoćnih prostorija, iz kojih jasno proizlazi da je apelant dobrovoljno predao šest okvira municije prije početka pretresa kuće, odnosno da je znao da se u garaži nalazi predmetna municija. Također, Općinski sud je imao u vidu da se radi o apelantovim najbližim srodnicima, koji su svojim iskazima pokušali da za apelanta izdejstvuju izbjegavanje krivične odgovornosti.
9. Da se radi o municiji namijenjenoj za ispaljivanje iz automatskih pušaka i puškomitraljeza, od kojih su dva metka sa obilježavajućim zrnom Općinski sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka N. S. koji je to potvrdio i na glavnom pretresu.
10. Općinski sud je naveo da iz materijalnih dokaza koje je odbrana izvela proizlazi da je nosilac prava korištenja, odnosno nosilac prava posjeda, nekretnina u ulici Ilirska broj 24 Butmir – llidža, apelantova majka, te da je umrli Dž. S. bio vojni obveznik Armije BiH u navedenom periodu. Međutim, kako je Općinski sud istakao, nesporna je činjenica da je F. S. posjednik nekretnina, što ni u kojem slučaju ne znači da apelant nije počinio krivično djelo za koje se tereti ovom optužbom. Naime, apelant je sam u više navrata (u istrazi i pred sudom) potvrdio da je nastanjen na adresi „Ilirska broj 30.“
11. Dalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor odbrane kojim se ukazuje na nezakonitost izuzimanja dokaza jer je naredba za pretres glasila za drugo krivično djelo budući da iz izvještaja MUPKS proizlazi da su obavijestili Tužilaštvo o tome da je apelant dobrovoljno predao šest okvira municije prije početka pretresa kuće, te da ti predmeti nisu obuhvaćeni naredbom za pretresanje, već da potječu iz drugog krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja i municije iz člana 371. KZFBiH. Stoga je Općinski sud, van svake razumne sumnje, našao utvrđenim da je apelant u vrijeme, u mjestu i na način kako je to pobliže opisano u izreci presude počinio krivično djelo za koje je optužen, te da se u njegovim radnjama stječu sva bitna obilježja bića navedenog krivičnog djela, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Ovo stoga što je apelant, postupajući s umišljajem, neovlašteno držao spornu municiju, čija nabavka građanima uopće nije dopuštena, zbog čega ga je sud proglasio krivim. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti krivičnopravne sankcije i visini utvrđene kazne apelantu cijenio sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne iz člana 49. KZFBiH, te je od olakšavajućih okolnosti cijenio da apelant ranije nije osuđivan, dok otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani sud nije našao.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 698092 20 Kž od 18. novembra 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 69809219 K od 28. februara 2020. godine potvrdio.
13. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode iz žalbe da je optužnica prekoračena usljed pogrešne primjene člana 295. stav 1. ZKPFBiH jer se prema toj zakonskoj odredbi presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, što je u konkretnom slučaju učinjeno od prvostepenog suda prilikom donošenja presude. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeni žalbeni prigovor nije u osnovi bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH, odnosno prekoračenje optužnice na koju se ukazuje žalbom, već predstavlja prigovor činjenične naravi koji se može ispitivati u okviru tog žalbenog osnova.
14. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, slijedom kojeg je Općinski sud izveo pogrešan zaključak o apelantovoj krivici. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, osuđujuća prvostepena presuda je donesena tako što su materijalni dokazi dovedeni u vezu s iskazima svjedoka i vještaka, pa je prvostepeni sud izveo osnovane zaključke u pogledu apelantove krivice za učinjeno krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH. Na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, suprotno navodima žalbe, činjenično stanje je tačno i u potpunosti utvrđeno, a samo krivično djelo ispravno kvalificirano s obzirom na to da je apelant neovlašteno držao, u kući u kojoj boravi, municiju čija nabavka građanima nije dozvoljena.
15. Dalje, Kantonalni sud je žalbene navode koji se odnose na pravo vlasništva kuće u kojoj je pronađena sporna municija ocijenio irelevantnim budući da je nesporno utvrđeno da apelant sa svojom porodicom živi na adresi gdje je sporna municija pronađena prilikom pretresa službenika policije. Također, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud izvršio uvid u zemljišnoknjižnu dokumentaciju i utvrdio da čak ni apelantova majka nije vlasnica kuće u kojoj je pronađena sporna municija, već je nosilac prava korištenja, odnosno nosilac prava posjeda.
16. Pored toga, i Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i nelogičnim žalbene navode da apelant niti bilo ko od ukućana nije znao za municiju sve dok nije izvršen pretres kuće. Navedeno i iz razloga što, kako je navedeno, iz presude Općinskog suda proizlazi da je na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta i izvještaju povodom izvršenog pretresa kuće i pomoćnih prostorija u ulici Ilirska broj 30 navedeno da je apelant prije početka pretresa dobrovoljno predao spornu municiju.
17. Također, Kantonalni sud je ocijenio paušalnim žalbene navode vezane za neprovjeravanje čija je municija i navođenje da bi „prva vojno sposobna muška osoba bila optužena i osuđena za ovo krivično djelo“ jer je prvostepeni sud prilikom donošenja presude izvedene dokaze na glavnom pretresu pravilno razmatrao i nije bilo osnova da se sumnja na majku, oca, kao ni sestru apelanta kao počinioce ovog krivičnog djela. Navedeni zaključak proizlazi iz činjenice što apelantova majka nije služila vojni rok, niti je bila pripadnik Armije BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, te samim tim nije imala ni mogućnost nabaviti ili biti u posjedu spornih predmeta. Također, apelantova sestra ne živi u istom domaćinstvu s apelantom, a apelantov otac je preminuo 2001. godine, te se nameće jedini logičan zaključak koji je pravilno izveo prvostepeni sud u pobijanoj presudi,a to je da je municija mogla pripadati i pripada apelantu, koji je imao mogućnost nabaviti je i biti u njenom posjedu s obzirom na to da je bio pripadnik Armije BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.
18. Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom, a to su granice kazne, propisane kazne za pojedino krivično djelo, svrhu kažnjavanja, te okolnosti koje karakteriziraju počinjeno krivično djelo i učinioca (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na učinioca (iz člana 49. KZFBiH). Također, sud je imao u vidu i svrhu krivičnopravnih sankcija (član 7. KZFBiH), a to su zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim utjecajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela, te sprječavanje počinioca da počini krivična djela, poticanje njegovog preodgoja i zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno apelantu izrekao uvjetnu osudu, te da je prilikom izbora i odmjeravanja sankcije, krećući se u granicama koje su zakonom propisane za predmetno krivično djelo, imao u vidu svrhu kažnjavanja i uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazao je i na povredu „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.“ Apelant smatra da Općinski sud i Kantonalni sud nisu utvrdili odlučne činjenice i okolnosti ovog krivičnog predmeta, te da su „upravo te činjenice i okolnosti cijenili suprotno presumpciji nevinosti i principu in dubio pro reo“. Apelant ističe da Kantonalni sud nije uopće razmatrao žalbu već samo potvrdio stavove prvostepenog organa bez ocjene bilo kojeg navoda i dokaza apelanta u žalbi, a koji navodi su u činjeničnom osnovu ove apelacije detaljno navedeni. Apelant pojašnjava da je sud zaista cijenio dokaze optužbe i odbrane i dovodio ih u vezu jedne sa drugim, te da je mogao iz dokaza odbrane utvrditi da nekretnina u kojoj se „navodno vršila radnja nedozvoljenog držanja municije“ nije u apelantovom vlasništvu. Pored toga, apelant smatra pogrešnim zaključak da je znao za postojanje sporne municije. U tom kontekstu, između ostalog, ističe da je sud iz nepotpunog i paušalno sačinjenog izvještaja izveo zaključak da je apelant unaprijed pripremio i predao predmetnu municiju, što nije tačno. Apelant naglašava da on, njegova majka F. S. i ostali ukućani uopće nisu znali da postoji sporna municija i zbog toga nisu prigovarali kada je predmetna municija oduzeta, te smatra da zapisnik o predaji sporne municije ne može biti ključni i jedini dokaz da je municija apelantovo vlasništvo. Apelant ističe da „ovaj dokaz jedino dokazuje da je municija nađena u predmetnoj nekretnini, što apelantova odbrana nije ni sporila,“ pa donijeti presudu u krivičnom predmetu, a uzimajući u obzir princip in dubio pro reo, na osnovu tog dokaza je apsolutno nezakonito. Apelant ističe i da su navodi drugostepenog suda da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je apelant jedini bio vojno lice, da majka nije, a sestra više ne živi tu, apsolutno su neosnovani jer je apelant dokazao da je svoje oružje i vojnu opremu razdužio kada je prešao „iz vojnih formacija u policiju, a njegov otac, koji je također bio pripadnik ARBiH, nikada svoje oružje nije razdužio“, što je potvrdio i svjedok – njegova sestra koja je tada radila u policiji i kojoj je apelant predao svoje oružje, a otac nije. Apelant prigovara stavu suda da ne pokloni vjeru svjedocima F. S., Dž. H. i apelantu, iako su svi izjavili da je pronađena municija pripadala preminulom Dž. S. Nadalje, apelant je ukazao na sadržaj člana 295. stav 1. ZKPFBiH, te da je u konkretnom predmetu „došlo do povrede objektivnog identiteta optužnice i izreke pobijane presude, a koji se posebno ogleda u samoinicijativnom mijenjanju optužnice.“ Naime, u optužnici je u opisu navodno počinjenog krivičnog djela navedeno da je „u ul. Velika aleja broj 5, općina Ilidža“ apelant držao spornu municiju. U istom pasusu se spominje i ulica Ilirska br. 5, ali nigdje se ne spominje ul. Ilirska broj 30, kako je navedeno u prvostepenoj presudi. S obzirom na to da Tužilaštvo činjenični opis nije mijenjalo ili preinačavalo pred prvostepenim sudom, apelant smatra da je Općinski sud „uzeo sam sebi za pravo da mijenja činjenični opis.“ Ovo je posebno važno jer je adresa na kojoj je municija nađena mjesto učinjenja krivičnog djela na osnovu kojeg je jedna od osoba koja živi u tom objektu optužena. Opisanim postupanjem je prekoračena optužnica u smislu člana 312. stav 1. tačka
j) ZKPFBiH, što je imalo utjecaj na zakonito i pravilno donošenje presude. Također, apelant smatra da mu je izrečena preoštra sankcija i da je sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne iz člana 50. KZFBiH i člana 51. stav 1. tačka 1) KZFBiH i apelanta kazniti samo novčanom kaznom. II.Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovorili da su u presudama koje su ti sudovi donijeli data detaljna obrazloženja o razlozima na kojima su zasnovane odluke.
21. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju ukazalo na sadržaj člana 295. ZKPFBiH, te da slijedom toga u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni subjektivni ni objektivni identitet optužbe, unatoč činjenici da je izmijenjen broj ulice na kojoj je vršen pretres, u skladu s materijalnim dokazima izvedenim na glavnoj raspravi. Navedeno pogotovo, kako je dalje istaklo Tužilaštvo, jer tokom cijelog glavnog pretresa apelant nije isticao prigovor, niti negirao da su upravo u stambenom objektu u kojem ima prijavljeno prebivalište pronađeni predmeti obuhvaćeni optužnicom. Dakle, kako je istaklo Tužilaštvo, korekcije u vidu apelantove adrese, koje su proizašle iz prezentiranih dokaza, nisu od utjecaja na činjenični supstrat same optužnice, pa samim tim niti izreke predmetne presude. Što se tiče izrečene krivičnopravne sankcije, Tužilaštvo smatra da je ona adekvatna i da nije previsoko odmjerena, uzimajući u obzir sve olakšavajuće okolnosti na koje se i sama odbrana poziva, te da bi niže određena sankcija bila neadekvatna, imajući u vidu količinu nedozvoljenih predmeta koji su pronađeni kod apelanta.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Svrha krivičnopravnih sankcija Svrha krivičnopravnih sankcija je:
a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprječavanjem počinitelja da počini krivična djela kao i poticanje njegovog prevaspitanja;
[….] Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49. stav (1) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
Član 50.
Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 371. stav (1) Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine,
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Član 296. stav(2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 198553 20 Kž 2 od 15. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. Ustavni sud konstatira da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela propisanog zakonom, te stoga on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
35. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela za koje je proglašen krivim i osuđen, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaz apelanta i iskaze apelantove majke i sestre, doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupka imao branioca, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštva. Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Općinski sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
38. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na „nezakonitu intervenciju suda u činjenični opis optužnice“, Ustavni sud ukazuje da je članom 295. ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud izvršio djelomičnu korekciju činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret u odnosu na onaj sadržan u optužnom aktu tako što je naveo drugu adresu na kojoj je počinjeno predmetno krivično djelo (adresa porodične kuće) od one koja je bila navedena u optužnici. Općinski sud pri tome nije zadirao u djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici u skladu sa članom 295. stav 1. ZKPFBiH, nego je zbog rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu, vezanim za mjesto izvršenja krivičnog djela, naveo adresu Ilirska broj 30 (utvrđenje proizašlo iz apelantovog iskaza), a ne Velika aleja broj 5 i Ilirska broj 5, kako je navedeno u optužnici. Ono što je, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo nesporno jeste da se radi o adresi kuće u kojoj živi apelant. Navedenim intervencijama Općinski sud je uskladio činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, činjenice iz kojih proizlaze elementi krivičnog djela su ostale očuvane, predmetnim izmjenama nije apelanta doveo u nepovoljniji procesni položaj, niti je izmijenio način izvršenja krivičnog djela, niti dinamiku događaja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35) i istakao da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, od potvrđivanja optužnice protiv apelanta nije mijenjana pravna kvalifikacija krivičnog djela. Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji, kako je već navedeno, ne postoji prekoračenje optužbe ukoliko su u opis djela unesene okolnosti koje nisu sadržane u optužbi, a služe za tačnije određivanje djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, takvim postupanjem redovnog suda nije narušen objektivni identitet optužnice i izreke presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode.
39. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nedostatku obrazloženja Kantonalnog suda o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud podržao razloge koje je u vezi sa apelantovim žalbenim navodima naveo prvostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazloženje sudske odluke kao segment prava na pravično suđenje dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
40. Dalje, Ustavni sud će ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu odluke o kazni u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije. Ovo iz razloga jer član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o ... bilo kojoj krivičnoj optužbi ...”, te je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi, na primjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, str. 34–35, st. 76–77 i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999. godine, broj predstavke 24724/94, stav 108. i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23).
41. Budući da je u pogledu izrečene uvjetne kazne apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Općinski sud prilikom odlučivanja o vrsti krivičnopravne sankcije i visini utvrđene kazne apelantu cijenio okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom, a to su granice kazne, propisane kazne za pojedino krivično djelo, svrhu kažnjavanja, te okolnosti koje karakteriziraju počinjeno krivično djelo i učinioca (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na učinioca (iz člana 49. KZFBiH). Također, Kantonalni sud je imao u vidu i svrhu krivičnopravnih sankcija (član 7. KZFBiH), a to su zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim utjecajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela, te sprječavanje počinioca da počini krivična djela, poticanje njegovog preodgoja i zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni člana 49. KZFBiH primarno od Općinskog suda, a potom i Kantonalnog suda, budući da odluka o kazni apelantu nije zasnovana na paušalan način već uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti u kontekstu predmetnog krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili kod izricanja krivičnopravne sankcije apelantu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, te primjene materijalnog i procesnog prava. Također, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude zbog izvršenih korekcija nastalih zbog rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu, vezanim za mjesto izvršenja krivičnog djela, jer se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, niti je apelant osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić