Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3954/20 (T. K. i drugi)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3954/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3954/20, rješavajući apelaciju Tigrana Kojića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija apelanta Tigrana Kojića, Dušanke Zadrić, Nade Ostojić i Emine Muderizović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 052713 17 Rev od 25. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tigran Kojić, Dušanka Zadrić, Nada Ostojić i Emina Muderizović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Breze, koje zastupa Rusmira Brkić Čerkez, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 052713 17 Rev od 25. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 052713 17 Gž od 24. jula 2017. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 052713 15 P od 24. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Općine Breza (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 24. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 29. septembra do 23. decembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU Breza d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanata i Ahmeda Muminovića, Zejne Muminović i Zlate Herceglije (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) radi utvrđenja. Apelanti i ostali tuženi su podnijeli protivtužbu protiv tužiteljice radi predaje u posjed i naknade štete.

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 052713 15 P od 24. marta 2017. godine utvrđeno je da je tužiteljica, po samom zakonu kao pravni slijednik GIP Sretno Breza – Jedinice za gazdovanje stambenim zgradama, vlasnik samostalne prostorije kao posebnog dijela nekretnine i to dijela označenog kao dogradnja na tlocrtu sačinjenom od strane vještaka građevinske struke u dopuni nalaza od 25. januara 2017. godine, koji je sastavni dio presude, a koji se nalazi u podrumu zgrade pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne prostorije) i da je nosilac prava zajedničkog vlasništva na pripadajućem zemljištu ispod zgrade i zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe zgradi kao cjelini, što su apelanti dužni priznati te trpjeti da se na osnovu utvrđenja iz predmetne presude tužiteljica u zemljišnoknjižnim evidencijama uknjiži kao vlasnik 1/1 sporne prostorije i kao nosilac prava zajedničkog vlasništva na pripadajućem zemljištu ispod zgrade i zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe zgradi kao cjelini. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih kojim su tražili da im tužiteljica preda u posjed spornu prostoriju slobodnu od lica i stvari, kao i zahtjev kojim su tražili da im tužiteljica isplati određeni novčani iznos, pobliže naveden u izreci presude. Presudom su prvotuženi, apelanti i ostali tuženi solidarno obavezani tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u određenom iznosu na način pobliže naveden u izreci presude, a tužiteljica je obavezana apelantima i ostalim tuženim naknaditi troškove postupka u određenom iznosu, dok su odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužiteljice, apelanata i ostalih tuženih kojim su tražili naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenih iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je investitor stambene zgrade u kojoj se nalazi i sporni prostor bio Zavod za ekonomiku Zagreb, koji je tu zgradu 1966. godine prodao RMU Breza, da je Komisija za tehnički pregled izvedenih građevinskih i instalaterskih radova 1967. godine sačinila zapisnik u kojem je navela da nije završen dio podruma koji nije funkcionalno vezan za stanovanje u objektu, a vlasništvo je GIP Sretno Breza, čiji je pravni sljednik SIZ za stambeno komunalnu oblast Breza. Utvrđeno je da je Općinsko vijeće Općine Breza 1998. godine donijelo odluku o ukidanju SIZ-a za stambeno komunalnu oblast Breza kojom je odredilo da obaveze, sredstva i zaposlene radnike preuzima Općina Breza u skladu sa članom 31. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima. Nadalje, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti i ostalih tuženi otkupili stanove koji se nalaze u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi i sporna prostorija, da je sporna prostorija locirana u desnom dijelu suterena predmetne stambene zgrade posebna cjelina koja nije bila predmet prodaje prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je prije prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo prvotuženi (RMU Breza) bio upisan kao vlasnik cijele zgrade, zbog čega je on kao prodavač i zaključio ugovore o prodaji tih stanova, da su pored stanova raniji nosioci stanarskog prava istovremeno kupili šupe, zajedničke dijelove i uređaje te praonicu rublja i da sve kupljeno drže u posjedu, te da predmet prodaje nije bila sporna prostorija, koja je ostala u vlasništvu prodavca. Općinski sud je utvrdio da apelanti i ostali tuženi kao kupci stanova nisu ušli u posjed sporne prostorije, da (prema nalazu vještaka građevinske struke) izgradnja sporne prostorije nije bila predviđena projektnom dokumentacijom i da je naknadno urađena kao zasebna cjelina, koja posjeduje vlastiti mokri čvor i brojilo za električnu energiju, da se u spornu prostoriju ulazilo sa stepenica sa vanjske strane koje su naknadno uklonjene i da sada prostorija ima ulaz sa hodnika. Pored toga, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da prostorije u lijevom krilu zgrade (šupe, zajedničke dijelove i uređaje te praonicu rublja) i prostorije u desnom krilu (sporna prostorija) zgrade su funkcionalno odvojene izuzev što koriste zajedničke dijelove zgrade za ulaz. Utvrđeno je da je tužiteljica spornu prostoriju dugi niz godina (od 2001. godine) izdavala u zakup i da je trenutno u zakupu Općinske organizacije Crvenog krsta Breza. Općinski sud je utvrdio da apelanti i ostali tuženi od 2003. godine osporavaju korištenje spornih prostorija, da su zamijenili ulazna vrata tako da Crveni križ oko mjesec i po nije mogao koristiti te prostorije.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredba čl. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, člana 3. Zakona o stambenim odnosima, te odredaba člana 80. stav 4, člana 81. st. 1. i 6. i člana 82. stav 3. Zakona o stvarnim pravima zaključio da apelanti i ostali tuženi, kao vlasnici stanova, nikada nisu bili u posjedu sporne prostorije koja je nakon prodaje stanova ostala vlasništvo tuženog RMU Breza, koji je predmetnu zgradu stekao kupovinom. Općinski sud je naveo da prodajom stanova tuženi RMU Breza nije izgubio vlasništvo na preostalom posebnom dijelu zgrade (sporne prostorije) koji nije bio predmet prodaje prilikom zaključenja ugovora o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Pri tome, Općinski sud je naglasio da je prvotuženi priznao tužbeni zahtjev u cijelosti. Pored toga, Općinski sud je naglasio da apelanti i ostali tuženi nemaju pravni osnov sticanja spornih prostorija niti su dokazali da su ikada bili u posjedu spornih prostorija, te da su kao vlasnici etažnih dijelova zgrade i suvlasnici zajedničkih dijelova i uređaja zgrade pasivno legitimirani za utvrđenje vlasništva na preostalom posebnom dijelu zgrade i suvlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljištu ispod zgrade. S obzirom da su stanovi upisani u knjigu položenih ugovora i da suvlasnički dijelovi vlasnika stanova na pripadajućem zemljištu ispod zgrade i zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe zgradi kao cjelini nisu utvrđeni niti upisani u zemljišnu knjigu, tužiteljica ima pravni interes da se upiše kao vlasnik posebnog dijela zgrade i kao nosilac prava zajedničkog vlasništva na pripadajućem zemljištu ispod zgrade i zajedničkim dijelovima i uređajima koji služe zgradi kao cjelini.

8. Općinski sud je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva detaljno pojasnio na strani 14 obrazloženja presude.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 P 052713 17 Gž od 24. jula 2017. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda vezano za tužbeni i za protivtužbeni zahtjev, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku. Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih prigovora tužiteljice detaljno pojasnio na strani 4. obrazloženja presude.

10. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata i ostalih tuženih o povredi odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da pobijana presuda (obrazloženje) sadrži sve elemente koje propisuju odredbe iz član 191. stav 4. ZPP-a, odnosno zahtjeve stranaka, činjenice i dokaze koje su stranke navele i izvele, ocjenu dokaza i činjenice koje su utvrđene u postupku.

11. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori apelanata i ostalih tuženih o navodnom prekoračenju granica postavljenog tužbenog zahtjeva, u koji je prvostepeni sud navodno samoinicijativno dodao “tlocrt“, koji prema tvrdnjama iz žalbe ne postoji. S tim u vezi, Kantonalni sud je pojasnio da je tužbeni zahtjev konačno opredijeljen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke i to na pripremnom ročištu (zapisnik od 25. oktobra 2016. godine, strana treća) kakav je i usvojen prvostepenom presudom, a u nalazu i mišljenju navedenog vještaka iz dopune od 25. januara 2017. godine, postoji tlocrt.

12. U vezi sa žalbenim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Kantonalni sud je prije svega ukazao na odredbu člana 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da se stanom i pomoćnim prostorijama smatraju prostorije ili skup prostorija definiran odredbama Zakona o stambenim odnosima, a odredbom člana 3. Zakona o stambenim odnosima je propisano da se stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, a pod pomoćnim prostorijama prostorije koje se dodjeljuju uz stan. Kantonalni sud je također ukazao na odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojima je propisano da se stan otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zarade koji služe zgradi kao cjelini zajedno sa zemljištem ispod zgrade i da su zajednički dijelovi i uređaji zgrade definirani odredbama Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, prema utvrđenju prvostepenog suda (nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke) izgradnja sporne prostorije nije bila u projektu, već je izgrađena naknadno, tako da ona nije mogla biti definirana ni kao stan ni kao pomoćna prostorija u smislu odredbi iz člana 3. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da vlasnici stanova (apelanti i ostali tuženi) nikada nisu bili u posjedu sporne prostorije, koja je nakon prodaje stanova ostala vlasništvo RMU Breza, odnosno slijednika prvotuženog, koji je stambenu zgradu, u kojoj je i sporna prostorija, stekao kupovinom. Dakle, prodajom stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, tuženi rudnik nije izgubio pravo vlasništva na preostalom djelu zgrade uključivo i spornu prostoriju, jer ona nije bita predmet prodaje. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da je prvotuženi priznao tužbeni zahtjev u cijelosti. Konačno, Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi tužiteljice i apelanata i ostalih tuženih nisu od značaja za ishod spornog odnosa i predmetnog žalbenog postupka, radi čega ih, saglasno odredbama iz člana 231. ZPP-a, nije posebno ni cijenio.

13. Odlučujući o reviziji apelanata i ostalih tuženih Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 052713 17 Rev od 25. juna 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 2. stav 1. ZPP-a (prekoračenje tužbenog zahtjeva), pri čemu se pozvao na obrazloženje koje je u vezi s tim dao drugostepeni sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužbenim zahtjevom u predmetnoj pravnoj stvari tužiteljica tražila utvrđenje da je vlasnik sporne prostorije i nosilac prava zajedničkog vlasništva ispod zgrade i da su apelanti i ostali tuženi dužni trpjeti da tužiteljica to svoje pravo upiše u zemljišnoj knjizi. U situaciji kada je prvotuženi, koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik cjelokupne zgrade prije prodaje stanova apelantima i ostalim tuženim pa i vlasnik sporne prostorije, u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi i nisu imali potrebu da posebno obrazlažu postojanje aktivne legitimacije na strani tužiteljice, pa drugostepeni sud, suprotno revizijskom prigovoru, nije povrijedio odredbu člana 231. ZPP-a. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su i revizijski prigovori apelanata da prvotuženi nije mogao priznati tužbeni zahtjev, jer u spisu ne postoje dokazi da je sporna prostorija po bilo kom osnovu isključena iz pravnog prometa. Institut tužbe za utvrđenje regulisan je odredbama člana 54. ZPP-a, pa u situaciji kada i apelanti i ostali tuženi pretenduju na pravo vlasništva na spornoj prostoriji, što u ostalom proizlazi i iz postavljenog protivtužbenog zahtjeva upravljenog na predaju u posjed te prostorije, Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica imala pravni interes da tužbom obuhvati i apelante i ostale tužene mada nisu u posjedu sporne prostorije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno i materijalno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud je interpretirao činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te njihove pravne stavove i razloge koje su naveli u svojim presudama, a koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se o postojanju aktivne legitimacije tužiteljice i pasivne legitimacije apelanata i ostalih tuženih izjasnio prilikom obrazlaganja revizijskog razloga povrede odredaba parničnog postupka, pa se revizijski prigovori istaknuti u tom pravcu i kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuju neosnovanim.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, povrijedili odredbe parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da je cjelokupan postupak proveden kršenjem osnovnih pravih načela, principa logike, pravila postupka, proizvoljnom ocjenom dokaza, zanemarivanjem iskaza i otvorenim diskvalifikovanjem ključnih svjedoka apelanata i njihovih komšija, bez ikakvog obrazloženja, te apsolutnim izostankom obrazloženja odluka, posebno u dijelu prigovora koje su isticali apelanti, a koji se odnose na ključne pravne stvari legitimaciju stranaka u postupku, ovlaštenje stranaka za raspolaganje zahtjevima, prirodu sporne nekretnine i pravni osnov. Ističu da nisu dobili obrazloženje niti za jedan svoj prigovor koji su u tom smjeru isticali u postupku, pa su ostali uskraćeni i za obrazloženu odluku. Apelanti tvrde je prvotuženi prodao stanove u zgradi u kojoj se nalazi sporni prostor apelantima i ostalim tuženim kao nosiocima stanarskog prava, te da su kupovinom postali suvlasnici cjelokupne zgrade, te da je prestalo pravo vlasništva RMU Breza na predmetnoj zgradi u potpunosti. Tvrde da je sporna prostorija predstavljala klasičnu podrumsku prostoriju, odnosno zajedničku prostoriju. Apelanti navode da redovni sudovi u svojim odlukama nisu obrazložili prigovor apelanata i njihovih komšija da je prodajom svih stanova u predmetnoj zgradi, potpuno prestalo pravo vlasništva RMU Breza (prvotuženog) i da on nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. Smatraju da su redovni sudovi, ukoliko je pasivno legitimiran samo RMU Breza (prvotuženi), tužbeni zahtjev trebali odbiti u odnosu na apelante i njihove komšije (ostale tužene), a tužiteljicu obavezati da im nadoknadi troškove postupka ili, ukoliko su legitimirani samo apelanti i njihove komšije (ostali tuženi), onda sud ni u kojem slučaju nije mogao da odluku donese na osnovu priznanja tužbenog zahtjeva RMU Breza. Nadalje, apelanti navode da je u toku postupka, nekadašnji zakonski zastupnik tužiteljice (Ćamil Zaimović), postao zakonski zastupnik prvotuženog, koji je potpisao priznanje tužbenog zahtjeva koji je RMU Breza, prije toga osporavala. Apelanti ukazuju da je RMU Breza (prvotuženi) priznanjem tužbenog zahtjeva raspolagao zahtjevom kojim ne može raspolagati suprotno članu 3. stav 2. ZPP-a, a kojem prigovoru redovni sudovi nisu dali nikakav značaj. Pored isticanih prigovora na strani pasivne legitimacije, apelanti su i u toku postupka pred redovnim sudovima ukazivali i na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužiteljice, ali da su redovni sudovi sve to ignorisali. Apelanti ukazuju da je Vrhovni sud u predmetnom postupku, po istom pitanju, odstupio od svog stava o pravima na neetažiranim dijelovima zgrada iz odluke Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08- 000270 od 12. maja 2009. godine.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, niti je primjena prava u revizijskoj odluci, s tim u vezi, bila proizvoljna.

18. Kantonalni sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, naglasivši da je za svoju odluku u njenom obrazloženju naveo činjeničnu i pravnu argumentaciju uključivo i za onu koja se u apelaciji u pretežnom dijelu ponavlja. Dakle, Kantonalni sud je u osporenoj presudi faktički cijenio i navode iz apelacije i za takvu ocjenu u obrazloženju naveo jasne razloge, kod kojih ostaje. Smatra da donošenjem osporene presude nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti u apelaciji pozvali, zbog čega je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije u cijelosti.

19. Općinski sud je naveo da je osporena presuda donesena nakon zakonito provedenog postupka, uz uvažavanje svih prava na pravično suđenje u skladu sa Evropskom konvencijom, te je vidljivo da je dokazni postupak proveden uz uvažavanje svih relevantnih dokaza predloženih od strane parničnih stranaka.

20. Tužiteljica je navela da apelanti u apelaciji navode da im je osporenim presudama, navodno, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom i privatnost, dok u obrazloženju apelacije u suštini samo ponavljaju neosnovane navode koje su već iznosili u nižestepenim postupcima. Ističe da je na sve navode apelacije već dala iscrpan odgovor i to u odgovoru na žalbu i odgovoru na reviziju, koji odgovori su sastavni dio odgovora na apelaciju. Pored toga je istaknula da su redovni sudovi, savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza i to svakog dokaza posebno i svih izvedenih dokaza zajedno, te pravilnom primjenom materijalnog prava, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, izveli pravilan zaključak da je prvotuženi, prije prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo bio vlasnik cjelokupne zgrade u kojoj se nalazi sporna prostorija koja čini samostalnu posebnu cjelinu. Dalje je pravilno zaključeno da prodajom stanova na kojima postoji stanarsko pravo prvotuženi nije izgubio vlasništvo na preostalom posebnom dijelu zgrade, uključujući i spornu prostoriju, jer ona nije bila predmet prodaje prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

22. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine F BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS F BiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10-OUS F BiH, 16/11 – Rješenje US F BiH, 50/12-Odluka US BiH i 16/13-Rješenje US BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine F BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS F BiH, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Stanom i pomoćnim prostorijama smatraju se prostorije ili skup prostorija definiran odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH", br.

14/84, 12/87 i 13/89 – u daljem tekstu: Zakon o stambenim odnosima).

Član 3. stav (1) i (2) Stan se otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini zajedno sa zemljištem ispod zgrade.

Zajednički dijelovi i uređaji zgrade definirani su odredbama Zakona o stambenim odnosima.

23. Zakon o stambenim odnosima (Službeni list SR BiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89 - O.U.S., “Službene novine Federacije BiH”, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SR BiH«, br. 14/84, 12/87 i 36/89 - O.U.S) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.

24. Zakon o komunalnoj djelatnosti (“Službeni list SR BiH broj 20/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Postojeće samoupravne interesne zajednice komunalnih djelatnosti prestaju sa radom najkasnije 31. decembra 1990. godine.

Društveno-politička zajednica urediće način preuzimanja obaveza, sredstava i zaposlenih radnika u radnim zajednicama samoupravnih interesnih zajednica komunalnih djelatnosti i saveza samoupravnih interesnih zajednica stanovanja i komunalnih djelatnosti Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 41 0 P 052713 17 Rev od 25. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 18. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske, člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio, između ostalog, radi utvrđenja po tužbi i radi predaje u posjed i naknade štete po protivtužbi, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelanti o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku. Apelanti navode da redovni sudovi u svojim odlukama nisu obrazložili prigovor apelanata o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice i nedostatku pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Ukazuju da je Vrhovni sud u predmetnom postupku, po istom pitanju, odstupio od svog stava o pravima na neetažiranim dijelovima zgrada iz odluke Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000270 od 12. maja 2009. godine.

34. Ustavni sud zapaža da apelanti smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocijene dokaza i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatra da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

36. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda odnosno Vrhovnog suda sa kojima se ne slažu, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelanti pobijaju osporene presude u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice. Pri tome, Ustavni sud također zapaža da se identičnim prigovorima bavili Kantonalni sud i Vrhovni sud koji su prigovore apelanata ocijenili neosnovanim, a takav stav su obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Kantonalni sud, između ostalog, dotakao i prigovora da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ocijenivši taj prigovor neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, naveo da sporna prostorija nije bila definirana ni kao stan ni kao pomoćna prostorija, da apelanti nikada nisu bili u njenom posjedu, nego da je prvotuženi, koji je priznao tužbeni zahtjev, ostao njen vlasnik i nakon prodaje stanova apelantima, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe čl. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 3. Zakona o stambenim odnosima kojima se propisuje šta se smatra stanom a šta pomoćnom prostorijom. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanta, zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio i materijalno pravo. U navedenom stavu Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih pravnih propisa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud dotaknuo i prigovora apelanata da je prekoračen tužbeni zahtjev, pri čemu se pozvao na obrazloženje koje je u vezi s tim dao drugostepeni sud, ocijenivši taj prigovor neosnovanim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 2. stav 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Imajući u vidu navedenu odredbu ZPP, obrazloženje Kantonalnog suda, te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom, konačno opredijeljenim u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke i to na pripremnom ročištu (25. oktobra 2016. godine), tražila da se, između ostalog, utvrdi da je vlasnik sporne prostorije označene na tlocrtu sačinjenom od strane vještaka građevinske struke, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZPP, odnosno da su primijenjene na štetu apelanata.

38. U vezi sa apelacionim navodima da redovni sudovi u svojim odlukama nisu obrazložili prigovor apelanata o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice i nedostatku pasivne legitimacije na strani prvotuženog, Ustavni sud zapaža da su se tim pitanjem bavili redovni sudovi, te da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvotuženi, koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik cjelokupne zgrade prije prodaje stanova apelantima i ostalim tuženim, pa i vlasnik sporne prostorije, u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, zbog čega nižestepeni sudovi nisu posebno obrazlagali postojanje aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je pravni slijednik GIP Sretno Breza (ranijeg vlasnika spornog prostora) SIZ za stambeno-komunalnu oblast Breza, da je navedeni SIZ ukinut odlukom Općinskog vijeća Općine Breza od 1998. godine kojom je određeno da obaveze, sredstva i zaposlene radnike preuzima tužiteljica u skladu sa članom 31. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog proizlazi aktivna legitimacija tužiteljice kao vlasnika stvari, čiji pravni interes je da tužbom obuhvati i apelante i ostale tužene koji pretenduju na pravo vlasništva na spornoj prostoriji, odnosno da uredi međusobne odnose tužiteljice kao pravnog slijednika investitora sporne prostorije i stambenog dijela zgrade čiji je investitor RMU Breza i apelanata i ostalih tuženih koji su otkupili stanove sa pripadajućim pomoćnim prostorijama.

39. U odnosu na navode iz apelacije da redovni sudovi nisu odgovorili na bitne žalbene i revizione navode, što su već isticali u žalbenom i revizionom postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na postupak povodom tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenjem vlasništva i predaje u posjed, te protivtužbi apelanata i ostalih tuženih radi predaje u posjed i naknade štete, te imajući u vidu veoma opširne i obimne navode apelanata koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve prigovore apelanata, kao i da navodi apelanata ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka. Također, Ustavni sud napominje da su apelanti u apelaciji naveli praksu Vrhovnog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u slučaju apelanata, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, imajući u vidu da se u predmetu na koji su se pozvali apelanti tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje pravne nevaljanosti zemljišno-knjižnog upisa i uspostave ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, dok se tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu odnosio na utvrđivanje prava vlasništva i predaji u posjed (po tužbi), odnosno na predaju u posjed i naknadu štete (po protivtužbi).

41. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelanti su se u apelaciji pozvali i na povredu prava na privatni, porodični život, dom i prepisku i imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se argumentacija apelanata u pravcu povrede tih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti povredu prava na privatni, porodični život, dom i prepisku i imovinu, u suštini, dovode u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na privatni, porodični život, dom i prepisku i imovinu, također, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik spornog prostora i istovremeno obavezao apelante i ostale tužene da joj taj prostor predaju u posjed, te odbili tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed i isplatu naknade štete, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na privatni, porodični život, dom i prepisku i imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3954/20 (T. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio