Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3883/20 („BEBEN“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3883/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3883/20, rješavajući apelaciju „BEBEN“ d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „BEBEN“ d.o.o.
Prijedor podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 081489 20 Pž 2 od 15. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „BEBEN“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mals 081489 20 Pž 2 od 15. septembra 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 Mals 081489 20 Mals 2 od 10. jula 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog „Novi most“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. januara 2022. godine, a Opštinski sud 18. januara 2022. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 7. februara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik je 14. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Opštinskog suda broj 17 0 Mals 081489 20 Mals 2 od 10. jula 2020. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 1.472,86 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), te da mu na ime zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u plaćanju isplati određeni iznos, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude (stav I izreke presude). Istovremeno, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu (stav II izreke presude).
8. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je poslovni odnos između parničnih stranaka uspostavljen nalogom za utovar od 28. maja 2014. godine iz kojeg je vidljivo da je tuženi tražio usluge apelanta, tačnije prevoza robe na relaciji Bolonja-Celje-Bosanska Krupa, gdje je ugovorena cijena za usluge prevoza u iznosu od 2.972,86 KM i datum utovara 29. maja 2014. godine. Nadalje, nesporno je utvrđeno da je usluga izvršena, što je vidljivo iz računa od 31. maja 2014. godine, te je izvodom otvorenih stavki od 20. februara 2015. godine apelant pristao na iznos ugovorene cijene. Isto tako, navedeno je da je uvidom u ostale materijalne isprave apelanta (detaljno navedene na stranici 2. presude) utvrđeno da je apelant isporučio robu za tuženog prema narudžbini tuženog, kao i da je tuženi isporuku uredno zaprimio, potpisao i ovjerio. Takođe, utvrđeno je da je ukupna cijena za izvršene usluge bila navedeni iznos i da je tuženi u nekoliko navrata platio samo dio od ukupnog duga po ispostavljenoj fakturi.
9. Nadalje, Opštinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu u kojem je apelant u ime tuženog vršio određene usluge prevoza robe, kao i da je tuženi djelimično vršio uplate obaveze na ime izvršene usluge prevoza robe, ali da nije ispunio obavezu u cijelosti, te da je ostao dužan apelantu upravo dug koji je predmet tužbenog zahtjeva. Međutim, ukazano je da među parničnim strankama ostaje sporno da li je tuženi u obavezi platiti preostali dio duga na ime izvršene usluge s obzirom da je tuženi u toku postupka istakao da je njegova obaveza zastarjela. Naime, navedeno je da se tuženi u toku postupka pozvao na primjenu Konvencije o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom (CMR) od 19. maja 1956. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija) u pogledu istaknutog prigovora zastare koja, pored ostalog, u članu 32 navodi da je rok zastarjelosti za pokretanje postupka u vezi sa prevozom jedna godina dok punomoćnik apelanta smatra da se ima primijeniti zastarni rok od tri godine računajući od dana dospjelosti obaveze shodno Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Opštinski sud je istakao da se u toku postupka ipak ima primijeniti Konvencija (koja je preuzeta Sporazumom o sukcesiji od 1. septembra 1993. godine, a objavljena u „Službenim novinama RBiH“ broj 25/93), koja se primjenjuje na svaki ugovor za prevoz robe cestom vozilima uz naknadu kada se mjesto preuzimanja i mjesto opredjeljenja nalaze u dvjema različitim državama od kojih je bar jedna ugovorna država, bez obzira na mjesto sjedišta i nacionalnosti stranaka. Shodno tome, navedeno je da se Konvencija, s obzirom da su stranke zaključile ugovor o prevozu robe u međunarodnom cestovnom prometu i s obzirom da su stranke saglasno u svim međunarodnim tovarnim listovima koji su sprovedeni kao dokazi u ovom postupku, navele da će se na navedene prevoze primijeniti Konvencija bez obzira na bilo koje druge propise, a koja izjava je navedena odmah pored broja svakog tovarnog lista, ima primijeniti u ovom postupku, odnosno ima snagu lex specialis u odnosu na ZOO.
10. Takođe, Opštinski sud je naveo da je uvidom u izvod otvorenih stavki od 20. februara 2015. godine utvrdio da su apelant i tuženi potpisom i ovjerom pečata usaglasili da je iznos duga 31. decembra 2014. godine bio 2.972,86 KM, te da je tuženi vršio određene uplate na ime duga tako da je ostao dug u predmetnom iznosu, a kako u toku postupka tuženi ove činjenice nije osporavao, to se može smatrati da je na taj način priznao obavezu preostalog dijela duga. Isto tako, ukazano je da je istinit navod apelanta da je tuženi potpisivanjem izvoda otvorenih stavki priznao cjelokupan dug kako je i prikazan u samom izvodu otvorenih stavki, ali punomoćnik apelanta izvodi pogrešan zaključak kada smatra da se ima primijeniti zastarni rok od tri godine. Budući da je članom 32 Konvencije regulisano da je rok zastare jedna godina, odnosno da počinje teći po isteku roka od tri mjeseca od datuma zaključenja ugovora o isporuci, odnosno u ovom slučaju od 20. februara 2015. godine kada je tuženi potpisao izvod otvorenih stavki od kojeg datuma počinje teći novi rok zastarjelosti, to znači da je krajnji rok za podizanje tužbe apelanta bio 20. maj 2016. godine, a tužba je podnesena 20. decembra 2016. godine, iz čega proizilazi da je potraživanje apelanta zastarjelo. Nadalje, ukazano je da je članom 372 ZOO propisan rok zastare od tri godine. Međutim, Opštinski sud je istakao da je u ovom slučaju primijenio odredbe Konvencije u pogledu zastare potraživanja, kako je to gore obrazloženo. Najzad, istaknuto je da, iako je tuženi vršio određena plaćanja apelantu, Opštinski sud je prihvatio stav da plaćanje jednog dijela duga ne smatra se priznanjem njegovog drugog dijela, a kako je to navedeno i u Odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 047824 15 Rev od 13. juna 2018. godine. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je naveo da je ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i da je temeljem Konvencije zastario, pa je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Mals 081489 20 Pž 2 od 15. septembra 2020. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u stavu II izreke preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, na način što je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu nižem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba (u odnosu na stav I izreke) odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Takođe, apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe po punomoćniku u određenom iznosu je odbijen.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da potpisani izvod otvorenih stavki od 20. februara 2015. godine predstavlja priznanje duga, te da uplata dijela duga tuženog od 20. januara 2016. godine ne čini priznanje duga s obzirom da plaćanje jednog dijela duga ne smatra se priznanjem njegovog drugog dijela. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, primijenio Konvenciju, pri čemu je imao u vidu da su stranke ugovornice u međunarodnim tovarnim listovima (koji su ocijenjeni kao dokaz) navele da će za usluge prevoza primijeniti Konvenciju bez obzira na druge propise. Dakle, navedeno je da je Konvencija lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. Takođe, istaknuto je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je potpisom izvoda otvorenih stavki od 20. februara 2015. godine počeo teći novi rok zastarjelosti za preostala potraživanja apelanta prema ispostavljenom računu za izvršeni prevoz od 31. maja 2014. godine u predmetnom iznosu, a u kojem izvodu je evidentirano da su navedena potraživanja dospjela na naplatu 31. decembra 2014. godine. Naime, ukazano je da se na navedena potraživanja apelanta primjenjuje rok zastare potraživanja propisan odredbom člana 32 Konvencije, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud, odnosno potraživanja apelanta dospjela su na naplatu 20. februara 2015. godine, a krajnji rok za podizanje tužbe tužitelja bio je 20. maj 2016. godine, dok je tužba podnesena 16. decembra 2016. godine, čime je nastupila zastara potraživanja za preostalo dugovanje za izvršenu uslugu prevoza. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da je neosnovan žalbeni navod da nije bilo mjesta za primjenu Konvencije prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, jer je prvostepeni sud sa sigurnošću utvrdio da su stranke ugovornice u sačinjenim međunarodnim tovarnim listovima ugovorile primjenu Konvencije, zbog čega primjena Konvencije nije neustavna kako to žalba tvrdi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u toku postupka od redovnih sudova, koja proizilazi iz arbitrarnosti u tumačenju i primjeni materijalnopravnih propisa različitog ranga i pravne snage, u smislu njihovog međusobnog odnosa. Naime, apelant navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava sastoji prvenstveno u pogrešnom tumačenju i primjeni odredaba čl. II/2 i II/7 Ustava Bosne i Hercegovine, a potom i čl. 1 i 32 Konvencije, odnosno čl. 17, 262 st. 1, 277 i 324 ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nema mjesta direktnoj primjeni Konvencije jer nije eksplicitno enumerisana Ustavom Bosne i Hercegovine kao međunarodni sporazum koji se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti je potpisana, odnosno ratifikovana od Bosne i Hercegovine. S druge strane, apelant ukazuje da se na predmetni dužničko-povjerilački odnos između apelanta i tuženog imaju primijeniti relevantne odredbe ZOO. U vezi s tim, apelant navodi da njegovo potraživanje nije zastarjelo, te da se na osnovu pravilne primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje ima donijeti presuda kojom se njegov tužbeni zahtjev usvaja kao osnovan.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud smatra apelaciju neosnovanom jer odlukom tog suda kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda u pogledu glavne stvari potvrđena nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji, jer je o svim odlučnim žalbenim prigovorima taj sud odlučio i uz pravilnu primjenu materijalnog prava potvrdio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
16. Opštinski sud je naveo da nisu učinjene povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji jer je u presudi kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev pravilno primijenjeno materijalno pravo na koje je ukazao drugostepeni sud i shodno kojem zakonu apelant nije uspio u predmetnom postupku.
17. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je naveo da su predmetna izjašnjenja paušalna bez ukazivanja i na jednu relevantnu činjenicu kojom bi se osporili navodi apelacije o povredama navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine koje su učinjene na štetu apelanta. Takođe, apelant je ukazao da predmetni odgovori na apelaciju nisu ni na koji način osporili niti jednu tvrdnju iz apelacije, te da ostaje kod apelacije u cijelosti. V.Relevantni propisi
18. Konvencija o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom (CMR) od 19. maja 1956. godine („Službeni list FNRJ“ - Međunarodni ugovori broj 11/58) Bosna i Hercegovina je na osnovu sukcesije članica ove konvencije (http://www.mvp.gov.ba i https://treaties.un.org), a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 1.
1. Ova Konvencija primenjivaće se na svaki ugovor za prevoz robe uz naknadu, drumom, na vozilima, kad se mesto preuzimanja i mesto opredeljenja, kako je to određeno ugovorom, nalaze u dvema različitim državama, od kojih je bar jedna ugovorna država, bez obzira na mesto sedišta i nacionalnosti stranaka.
Član 32.
1. Rok zastarelosti prava na pokretanje postupka u vezi sa prevozom po ovoj Konvenciji je jedna godina dana. Međutim, u slučaju hotimičnog neispravnog postupka, ili takvog propusta koji se po nahođenju nadležnog suda smatra jednakim hotimičnom neispravnom postupku rok zastarelosti je tri godine. Rok zastarelosti za pokretanje postupka počinje da teče:
a) u slučaju delimičnog gubitka štete ili zakašnjenja u isporuci - od dana isporuke;
b) u slučaju potpunog gubitka - tridesetog dana po isteku ugovorenog roka ili, gde ugovoreni rok ne postoji, šezdesetog dana od dana kada je prevozioc preuzeo robu;
c) u svim drugim slučajevima - po isteku roka od tri meseca od datuma zaključenja ugovora o isporuci.
Dan od koga rok za pokretanje postupka počinje da teče neće se uračunavati u rok.
19. Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora («Službeni glasnik BiH» br. 29/00 i 32/13) u relevantnom dijelu glasi:
XI - REGISTRACIJA MEĐUNARODNIH UGOVORA
Član 25.
O registraciji međunarodnih ugovora, u skladu sa članom 102. Povelje Ujedinjenih naroda, stara se Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 Mals 081489 20 Pž 2 od 15. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov punomoćnik je primio 28. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
28. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Naime, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni ZOO, a ne Konvencija, koja je osnov za usvajanje prigovora tuženog o zastarjelosti apelantovog potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud primjećuje da sa službene web-stranice Ujedinjenih nacija (u dijelu gdje je navedena zbirka ugovora Ujedinjenih nacija) proizilazi da se predmetna konvencija primjenjuje u Bosni i Hercegovini od 1. septembra 1993. godine, na osnovu sukcesije (vidi, https://treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspx?src=TREATY&mtdsg_no=XI-B- 11&chapter=11&clang=_en). Zatim, Ustavni sud zapaža da se na službenoj web-stranici Ministarstva inostranih poslova (koje se, shodno članu 25 Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora, stara o registraciji međunarodnih ugovora) nalazi spisak međunarodnih ugovora/konvencija koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da se među njima nalazi i predmetna Konvencija (vidi, https://mvp.gov.ba/vanjska_politika_bih/bilateralni_odnosi/medunarodni_ugovori/ prema_organizacijama/Default.aspx?template_id=16&s2=1246&id=8136).
30. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao primjenu predmetne Konvencije, te da, u vezi s tim, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4269/13 od 12. maja 2016. godine, i AP-4512/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud primjećuje da je u Odluci broj AP-4269/13 prilikom analize rješenja Kantonalnog suda u Zenici, u činjeničnom dijelu odluke, navedeno: „Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani navodi žalbe da apelant shodno Konvenciji o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom (CMR), Haškoj konvenciji o građanskom sudskom postupku, te Haškoj konvenciji o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu (koje su notificirane od BiH i zemlje sjedišta apelanta, Švajcarske) nije bio dužan platiti utvrđeni iznos jemstva u određenom novčanom iznosu…“. Isto tako, Ustavni sud primjećuje da je u Odluci broj AP-4512/16 prilikom analize presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, u činjeničnom dijelu odluke, istaknuto „… da je odredbom člana 18 stav 1 Konvencije o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom propisano da teret dokazivanja, da je kašnjenje u isporuci posljedica pogrešne radnje ili nehata potražioca ili pogrešne instrukcije potražioca-tuženog, leži na prevozniku-apelantu, a ne na tuženom“.
31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga zbog zastare potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude u vezi sa primjenom Konvencije u konkretnom slučaju jasno ukazao da je prvostepeni sud, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, pravilno primijenio odredbu člana 32 stav 1 Konvencije, pri čemu je sa sigurnošću utvrdio da su stranke ugovornice u sačinjenim međunarodnim tovarnim listovima (koji su ocijenjeni kao dokaz) navele da će za usluge prevoza primijeniti Konvenciju bez obzira na druge propise. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude istakao da je Konvencija lex specialis u odnosu na odredbe ZOO. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se sporna Konvencija primjenjuje u Bosni i Hercegovini, pa da ju je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno da je, shodno članu 32 stav 1 Konvencije (koji propisuje jednogodišnji rok zastare potraživanja) predmetno potraživanje zastarjelo.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
33. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanta o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na apelantovu štetu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić