Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3916/20 (G. O.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3916/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3916/20, rješavajući apelaciju Gojka Okuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Okuke podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 041086 20 Gž od 17. augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gojko Okuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz općine Donji Žabar, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 29. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 041086 20 Gž od 17. augusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 041086 18 P 2 od 26. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Miloša Ignjića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. januara do 17. januara 2022. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 2. februara 2022. godine.

5. Apelantov pravni zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 041086 16 P od 15. januara 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed oslobođenu od lica i stvari površinu od 95 m zemljišne parcele, koja je označena kao parcela broj 3/3 k. o. Lončari (u daljnjem tekstu: sporna parcela), i to dio navedene parcele kako je to prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 27. jula 2017. godine koja je sastavni dio presude, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je apelant je obavezan da tuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.041,20 KM.

8. Rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 041086 18 Gž od 1. juna 2018. godine apelantova žalba je uvažena, pobijana presuda od 15. januara 2018. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 041086 18 P 2 od 26. novembra 2019. godine kojom se „odbacuje tužbeni zahtjev“ apelanta kojim traži da se naloži tuženom da mu preda u posjed spornu parcelu, preciznije opisanu u izreci presude, te da se naloži tuženom da s navedene parcele o svom trošku ukloni dio bespravno sagrađenog poslovnog objekta i dio bespravno dograđenog stepeništa za potkrovlje stambenog objekta tuženog, koji su dijelom sagrađeni na spornoj parceli, a dijelom na parceli tuženog označenoj kao k. č. broj 2, k.o. Lončari, „kao neblagovremen“. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.077,10 KM.

10. Osnovni sud je naveo da je apelant sudu podnio tužbu protiv tuženog 21. maja 2016. godine radi predaje u posjed sporne parcele. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je prije predmetnog postupka između istih parničnih stranaka vođen postupak radi uređenja međe i da je apelant, nezadovoljan načinom na koji je uređena međa, podnio predmetnu tužbu sudu. Naime, Osnovni sud je utvrdio da su tuženi i njegov brat Borivoje Ignjić (u daljnjem tekstu: brat tuženog) proglašeni kao zakonski nasljednici iza njihovog oca Simeuna Ignjića, pa je nakon postupka diobe, parcela k. č. broj 2 pripala tuženom, dok je sporna parcela (k. č. broj 3/3) pripala bratu tuženog, koji je Ugovorom o kupoprodaji od 24. marta 2003. godine navedenu parcelu prodao kupcu Slobodanu Nikoliću, koji je nakon toga Ugovorom o kupoprodaji od 28. decembra 2005. godine navedenu parcelu prodao apelantu. Osim toga, utvrđeno je da je apelant upisan kao vlasnik parcela 3/1 i 3/2, kao i sporne parcele 3/3. Osnovni sud je također ukazao da je među parničnim strankama sporno da li je spornu parcelu apelant držao u svom posjedu ili je ona oduvijek u državini tuženog i da li je apelant imao pravo zahtijevati da mu tuženi spornu parcelu vrati u posjed, da ukloni dograđeno stepenište za potkrovlje stambenog objekta tuženog, s obzirom na to da predmetno zemljište služi za redovnu upotrebu navedenog objekata tuženog, jer se apelantovi prethodnici nisu protivili građenju navedenih objekata tuženog koji dijelom zauzimaju spornu parcelu apelanta.

11. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe čl. 344. i 356. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojim je, između ostalog, regulirano da se na rokove za stjecanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu navedenog zakona primjenjuju odredbe do tada važećih propisa, odnosno da će se postupci o stjecanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati prema odredbama tih propisa. U vezi s tim, Osnovni sud je također ukazao da je odredbom člana 24. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) propisano da lice koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vrijeme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Odredbom člana 25. ZOVPO je između ostalog propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta. U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Također, Osnovni sud je ukazao da je u smislu odredbe člana 72. citiranog zakona državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova, kao i da se savjesnost državine pretpostavlja.

12. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi izgradio stambeni i poslovni objekt, kao i stepenice koje služe za upotrebu postojećih objekata 1998. godine, odnosno 2001. godine, dakle prije nego što je apelant kupio spornu parcelu od prodavca Slobodana Nikolića 2005. godine, odnosno prije nego što je imenovani navedenu parcelu kupio od brata tuženog. Također, iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da je do spora među parničnim strankama došlo kada je tuženi htio da legalizira sagrađene objekte, kojoj prilikom je vještak geodetske struke utvrdio da je tuženi gradnjom prekoračio među između parcela parničnih stranaka, nakon čega je pokrenut postupak uređenja međe pred istim sudom, kao i tužba u ovoj pravnoj stvari. S obzirom na to da su predmetni građevinski objekti na parceli tuženog izgrađen u vrijeme kada je vlasnik sporne parcele bio brat tuženog (Borivoje Ignjić), Osnovni sud smatra da je imenovani bio obavezan da se odmah usprotivi svakoj gradnji kojom je prekoračena međa, i da je tek u toj situaciji brat tuženog mogao zahtijevati od suda da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje, odnosno takav tužbeni zahtjev je mogao postaviti najkasnije tri godine po završenoj gradnji u smislu odredbe člana 25. ZOVPO. Osnovni sud također smatra da nakon toga vlasniku spornog zemljišta Slobodanu Nikoliću, a sada apelantu, pripada pravo da najkasnije u vrijeme od deset godina od završene izgradnje traže da im tuženi (graditelj) naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja odluke suda. Međutim, kako je utvrđeno da je tuženi navedene objekte izgradio tokom 1998. i 2001. godine, odnosno da je od gradnje navedenih objekata pa do podnošenja apelantove tužbe Osnovnom sudu proteklo više od 18, odnosno 15 godina, to je zahtjev za rušenje građevinskog objekta tuženog koji se jednim dijelom nalazi na apelantovoj parceli u cijelosti neblagovremeno podnesen u smislu naprijed navedene odredbe ZOVPO. Također je navedeno da apelant kupovinom sporne nekretnine od svog prethodnika nije mogao steći više prava nego što je ovaj imao, i to čak i u situaciji kada bi se navedeni rokovi cijenili od trenutka kada je apelant kupio spornu nekretninu (2005. godine), pa i od trenutka kada je tokom 2010. godine saznao da je tuženi prekoračio među građenjem (u postupku legalizacije objekata). Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, u svakom slučaju je protekao rok od tri godine koji zakon propisuje za podnošenje tužbe sudu kojom se traži uklanjanje objekata, jer je apelant sudu tužbu podnio 21. maja 2016. godine. Cijeneći savjesnost tuženog prilikom gradnje predmetnih objekata, Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da je tuženom bilo poznato da navedene objekte gradi na tuđem zemljištu. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da su prošli svi zakonski rokovi u kojima bi bilo dozvoljeno tražiti od tuženog da ukloni dio sagrađenog objekta i dio dograđenog stepeništa za potkrovlje stambenog objekta tuženog, a koji su dijelom sagrađeni na spornoj parceli apelanta, a dijelom na parceli tuženog, na osnovu čega je apelantov tužbeni zahtjev odbacio kao neblagovremeno podnesen. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP.

13. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 041086 20 Gž od 17. augusta 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. novembra 2019. godine.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom na to da smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne činjenične i pravne razloge za donošenje navedene odluke. Dalje je navedeno da je apelant u žalbi ukazao da je sud u ponovnom postupku „ponovo izveo dokaze, a pobijanom presudom odbacio tužbeni zahtjev [apelanta] kao neblagovremen. U vezi s ovim žalbenim navodom je ukazano da je prvostepeni sud u ponovnom postupku postupio po uputama Okružnog suda (u rješenju kojim je predmet vraćen na ponovni postupak) i da je u skladu s odredbama ZPP brižljivo i savjesno cijenio sve izvedene dokaze. Ukazano je da nije sporno da tuženi drži u posjedu spornu parcelu, te da je apelant u žalbi ukazao da tuženi nije isticao neblagovremeno podnošenje tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a da je prvostepeni „sud ipak zaključio da je zahtjev [apelanta] neblagovremeno podnesen“. U vezi s tim je obrazloženo: „[...] ovaj sud nalazi da iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi da je tuženi cijelo vrijeme osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa nije od utjecaja što se prvostepeni sud pozvao na važeće odredbe materijalnog prava nalazeći neblagovremeno podnesenom tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.“ Dakle, Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim je naveo da nije sporno da je tuženi 1998. godine, odnosno 2001. godine sagradio stambeni i poslovni objekt, i to na svojoj parceli (k. č. broj 2, k. o. Lončari), da je u periodu od 2009. do 2010. godine htio da legalizira navedene objekte, te da mu je apelant dao saglasnost za legalizaciju stambenog objekta, ali ne i stepeništa koje je nekoliko centimetara zahvatilo spornu parcelu u apelantovom vlasništvu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je stepenište sastavni dio glavnog objekta, kao i da je poslovni objekt koji je građen 2001. godine također izgrađen većim dijelom na parceli tuženog (k. č. broj 2), a samo manjim dijelom je na spornoj parceli u apelantovom vlasništvu (k. č. broj 3/3), kako je to utvrđeno od strane vještaka geodetske i građevinske struke. Također, Okružni sud je istakao da nije sporno da je između tuženog i apelanta, a ranije između tuženog i Slobodana Nikolića, bila sporna granica između k. č. broj 2 i sporne parcele, ali da to ne znači da je tuženi gradnjom objekta postupao kao nesavjestan graditelj. U vezi s tim je podsjetio da je tuženi svoje parcele naslijedio od svoga oca rješenjem o nasljeđivanju od 4. marta 1996. godine (prema zemljišno-knjižnom stanju), a one su prethodno „po posjedovnom stanju 1983. godine“ poklonjene tuženom i njegovom bratu s dijelom ½, nakon čega je njegov brat svoju polovinu naslijeđenog zemljišta prodao Slobodanu Nikoliću, a ovaj u predmetnom postupku apelantu. U vezi s tim je istaknuto da s obzirom na to da je brat tuženog koristio nekretnine koje se graniče s nekretninama tuženog i da među njima nije bilo spora, a da je u to vrijeme tuženi gradio objekte na svojim nekretninama, tj. od 1999. do 2001. godine, i da mu brat nije osporavao gradnju, to su, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tuženi postupao kao nesavjestan graditelj. Dalje je navedeno da je brat tuženog prodao svoje parcele Slobodanu Nikoliću, a on apelantu 2005. godine. Shodno navedenom, Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da tuženi u vrijeme gradnje objekata nije znao da su njegovi objekti po nekoliko centimetara u apelantovoj parceli. Osim navedenog, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih prihvaća određene dokaze tačnim, te koje dokaze nije mogao prihvatiti. Ukazano je da su nalazi vještaka geodetske i građevinske struke prihvaćeni mjerodavnim dokazima, a tim vještačenjima je utvrđeno da se sporna parcela (3/3) nalazi pod objektom tuženog i služi za redovnu upotrebu objekata. S obzirom na to, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno, pozivajući se na odredbe čl. 24. i 25. ZOVPO, te odredbe čl. 344. i 356. ZSP, odlučio kao u izreci presude. Naime, istaknuto je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio predaju u posjed sporne parcele i uklanjanje spornih nekretnina koje su dijelom sagrađene na spornoj parceli, „pa kako tužba [apelanta] s postavljenim tužbenim zahtjevom nije podnesena u zakonom propisanim rokovima u kojima se mogla tražiti predaja i rušenje dijela objekata, to su svi žalbeni navodi [apelanta] u cijelosti neosnovani“, pa je primjenom odredbe člana 226. ZPP Okružni sud odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant povredu prava na pravično suđenje dovodi u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Dalje navodi da sud uopće nije meritorno odlučivao o njegovoj tužbi već ju je na nezakonit način odbacio kao neblagovremeno podnesenu. Stoga smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odredba čl. 24. i 25. ZOVPO, te odredbu člana 126. stav 2. ZSP jer, kako ističe, sudovi su u predmetnom slučaju propustili utvrditi da je on podnio vlasničku tužbu u smislu citirane odredbe zakona, shodno kojoj njegovo pravo ne zastarijeva. Dakle, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu jer su mu sudovi onemogućili pravo na meritorno odlučivanje o njegovoj tužbi.

b) Odgovori na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci budući da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva.

17. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svojoj presudi koja je donesena 15. januara 2018. godine. Smatra da je na zakonit način tokom donošenja predmetne presude utvrdio sve činjenice koje su relevantne za odlučivanje o podnesenoj tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, a na potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenjene važeće odredbe materijalnog prava, a što je potvrdio i Okružni sud.

18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava smatra neosnovanim, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) Napomena: prestao važiti donošenjem Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

Član 25.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.

Član 72. stav 3.

Savesnost državine se pretpostavlja.

20. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US, 107/19 i 1/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Vlasničke tužbe Član 126 (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

II. ZAVRŠNE ODREDBE

Dejstvo zakona Član 344. st. 1, st. 2. i st. 3.

(1)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

(3)Na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona, primjenjuju se odredbe do tada važećih propisa.

Započeti postupci Član 356. st. 1, st. 2. i st. 3.

(1)Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

(2) Zainteresirano lice koje nije pokrenulo postupak po propisima iz člana 355. stav 1. Zakona, izuzev postupaka propisanih u članu 8. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, a koje ima pravni interes za ostvarivanje svojih prava po tim propisima, može do stupanja na snagu katastra nepokretnosti, osnovanog u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske da pokrene postupak za rješavanje spornih imovinsko-pravnih odnosa na nepokretnostima.

(3) Postupci iz čl. 324., 325., 325a. i 326 početi po ranije važećim odredbama okončaće se po odredbama ovog zakona.

21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 – odluka US, 45/2009 – odluka US, 49/2009 i 61/2013) u relevantnom dijelu glasi:

Član 175.

Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.

O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem.

O svim drugim pitanjima sud odlučuje rješenjem.

Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 041086 20 Gž od 17. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju u predmetnom parničnom postupku se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu za predaju u posjed nekretnina, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, stoga apelant u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu.

31. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

32. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud, prije svega, zapaža da je o apelantovom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud odlučio presudom na način da je tužbeni zahtjev (za predaju u posjed i uklanjanje bespravno sagrađenog objekta) odbačen „kao neblagovremen“. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda. U vezi s takvim odlučenjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je relevantnom odredbom ZPP (član 175. ZPP) eksplicitno propisano: „O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem“, kao i da o“ svim drugim pitanjima odlučuje rješenjem“. S druge strane, iz odredbe člana 67. ZPP proizlazi da sud po prethodnom ispitivanju tužbe „donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: [...] 2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe[...]“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u apelantovom slučaju, donoseći osporene presude, nezavisno od sadržaja izreke osporene odluke, zapravo meritorno riješili o apelantovom tužbenom zahtjevu. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, potvrđuje i okolnost da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, te da je na osnovu savjesne i brižljive ocjene brojnih izvedenih dokaza, prevashodno cijenio okolnosti vezane za period izgradnje stambenog objekta tuženog (koji je nekretnine gradio od 1999. do 2001. godine i kada je vlasnik parcela bio njegov brat koji mu nije osporavao gradnju), kao i okolnost da je apelant predmetnu parcelu kupio tek 2005. godine kada su na jednom dijelu već postojali sagrađeni objekti tužioca. Pri tome je sud imao u vidu okolnost da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sporne parcele, te je također detaljno razmotrio pitanje savjesnosti tuženog i dao razloge zašto ti navodi, kod eksplicitnog sadržaja odredbe čl. 24. i 25. ZOVPO (kojim odredbama je upravo reguliran odnos između graditelja i vlasnika zemljišta, koje pozicije nesporno imaju tuženi odnosno apelant), i pored te okolnosti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Na osnovu svega naprijed navedenog, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je apelant u specifičnim okolnostima predmetnog slučaja imao pristup sudu, bez obzira na činjenicu što su sudovi osporenim presudama njegov tužbeni zahtjev odbacili kao neblagovremen primjenom odredbe čl. 24. i 25. ZOVPO. Iz svega naprijed navedenog zapravo nespornim proizlazi da je apelant u smislu standarda prava na pristup sudu ostvario ne samo pravo pokretanja postupka već i pravo na „rješavanje“ spora. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju navedenog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena pozitivno-pravnih propisa u pogledu prava na pristup sudu), a što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove – žalbu protiv presude prvostepenog suda, koji pravni lijek je drugostepeni sud razmotrio i zaključio da je neosnovan dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pristup sudu kao jednog od aspekata prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su Okružni i Osnovni sud o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučili presudom, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOVPO, na način koji u datim okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

37. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava u vezi s pravom na pristup sudu, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Konačno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio žalbu – zakonom propisani pravnih lijek u parničnom postupku, pa činjenica da ona nije rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3916/20 (G. O.) | Sudska praksa | Aktio