Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/22 (D. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1098/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1098/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dervo Mašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dervo Mašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476314 19 Gž 2 od 16. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dervo Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 476314 19 Gž 2 od 16. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 476314 18 P 2 od 5. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tuženi zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (S.G.) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant pružao pravnu pomoć tuženoj u postupcima Pr-196/98 i Pr-533/02 na način da je istoj po tvrdnjama apelanta pisao tužbe, žalbe, izjašnjenja i druga akta, te je istu zastupao na ročištima, kao i da apelant nikad nije bio upisan kao advokat advokatske komore u F BiH ili u RS. Nadalje, da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da se apelant na taj način bavio nadripisarstvom što je bilo protivno odredbi člana 81. u to vrijeme važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je neosnovan njegov zahtjev isplatu naknade za zastupanje. Također, da je prvostepeni sud smatrao da bi se navedena činjenična situacija djelimično mogla podvesti pod odredbe člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) koji reguliše postojanje ugovora o djelu budući da se apelant obavezao izvršiti određeni intelektualni rad za tuženu, a tužena da će apelantu isplatiti određeni iznos novca. Međutim, da takav ugovor bi bio ništav shodno odredbama čl. 47., 51., 52., 51.,103. i 109. ZOO-a, jer je zaključen suprotno prinudnim propisima ZPP-a o mogućnosti zastupanja pred sudom i naplaćivanja naknade. Također, jer se radi o neovlašćenom bavljenju i ukazivanju pravne pomoći za nagradu, bez propisane stručne spreme, što je kažnjivo po članu 377. Krivičnog zakona F BiH, zbog čega sporni ugovor nema dopušten predmet i osnov ugovora. Konačno, da je prvostepeni sud našao osnovanim i prigovor zastare potraživanja shodno odredbi člana 371. ZOO-a iz kojih razloga je odbio tužbeni zahtjev, kao i da je primjenom odredbi čl. 383., 386., 387. i 396. ZPP-a obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu. Također, da tokom prvostepenog postupka nisu počinjene povrede odredaba iz čl. 102. do 105. ZPP-a, jer je glavna rasprava provedena u skladu sa citiranim odredbama, a činjenica da je apelant na glavnoj raspravi izjavio da ostaje kod tužbe i navoda o datih u toku postupka, te se saglasio da se ne provodi dokaz saslušanjem parničnih stranaka, ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka. Nadalje, da su neosnovani navodi apelanta da je postupajući sudija tokom pripremnog ročišta bio „naklonjen“ suprotnoj strani, jer je apelant, ukoliko je imao saznanja da postoji neki od razloga za izuzeće sudije imao mogućnosti zatražiti njegovo izuzeće, što u konkretnom nije učinjeno. Konačno, da je apelant izgubio parnicu, zbog čega je prema odredbi člana 386. ZPP-a dužan tuženoj naknaditi troškove postupka, a da je pogrešno shvatanje apelanta da se može osloboditi od plaćanja svih troškova postupka, jer takvo nešto nema uporište u zakonu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da je neosnovano odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu parničnih troškova, s obzirom na to da je radnje poduzimao na osnovu punomoći tužene. Također, da je bez razloga prvostepeni sud odbio da provede dokaze navedene u tužbi apelanta, a to su saslušanje parničnih stranaka, svjedoka, i po potrebi vještačenje, te da je svu aktivnost usmjerio na to da se apelant bavio nadripisarstvom, umjesto da utvrdi da je tužena učinila krivično djelo prevare.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/22 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio