Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1174/22 (D. D.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1174/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1174/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Damir Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Dedić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 073114 21 Kž od 20. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 4. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 K 073114 21 Kž od 20. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 K 073114 19 K od 14. maja 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 14. maja 2021. godine apelant je oglašen krivim što je u periodu od 14. maja do 6. oktobra 2018. godine u Banovićima, radeći kao šef poslovne jedinice u pravnom licu „Bajra“ d.o.o. Travnik – PJ Banovići, u sklopu čega je imao obavezu i da rukovodi poslovnicom, te da finansijski zadužuje i razdužuje robu, a u okviru kojih poslova je bio i u obavezi da dnevne pazare ostvarene prodajom robe preda na račun pravnog lica u banci, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist koja prelazi 10.000,00 KM, svjestan da prisvaja novac koji mu je povjeren na radu, što je i htio, u gore navedenom periodu, dio novca od dnevnih pazara nije predavao na žiro račun pravnog lica niti ga razduživao na drugi način, već je novac prisvajao za sebe, na koji način je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 28.842,94 KM, za koji iznos je i oštetio pravno lice „Bajra“ d.o.o. Travnik, čime je počinio krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je sud izrekao uslovnu osudu kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant za vrijeme od tri godine ne učini novo krivično djelo.
3. Odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona i branioca apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom od 20. januara 2022. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze savjesno cijenio u smislu člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH) i na osnovu takve izvedene ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje predstavljeno u izreci pobijane presude. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant učinio predmetne krivično-pravne radnje, imao osnov u iskazima svjedoka (A.Đ., A.H., S.K. i A.G.), nalazu i mišljenja vještaka ekonomske struke, zapisniku o obračunu inventure oštećenog od 9. oktobra 2019. godine i inventurnoj listi broj 09/18 za organizacionu jedinicu PJ 48 Banovići. Kantonalni sud je zatim naveo da je prvostepeni sud slijedio principe koji se odnose na njegovu obavezu da objema strankama u postupku pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet, pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na protivnika, te da je naveo detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbio prijedloge odbrane za saslušanje svjedoka koje je predložila odbrana (O.B., M.Z. i R.D.). S tim u vezi je Kantonalni sud zaključio da prvostepeni sud odbijanjem saslušanja navedenih svjedoka nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKP F BiH, jer su isti bili predloženi na okolnosti koje se odnose na saznanja koja su imali nakon završetka njihovog radnog odnosa kod oštećenog, a naročito imajući u vidu da oni nisu bili ni prisutni tokom popisa iz 2018. godine u PJ 48 Banovići. Konačno, Kantonalni sud je naveo da ni žalbeni prigovori branioca apelanta koji se odnose na to da u pobijajućoj presudi nema razloga u vezi odlučnih činjenica koje se odnose na obračun kala koji je uticao na način obračuna i utvrđivanja manjka kod oštećenog, nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane presude. Naime, da je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge kada je u pitanju obračunavanje kala po Zakonu o PDV-u, i u tom pravcu dao razloge da je apelantu kao šefu PJ bilo poznato na koji način se vrši zaduženje robe i koje su obaveze po izvršenoj prodaji robe, tj. obavezi polaganja pazara, i da takvo pozivanje u konkretnom slučaju nije od uticaja na postojanja krivične odgovornosti apelanta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje koje se odnosi na to da je apelant uradio predmetno krivično djelo, kao i na visinu pronevjerene koristi koja nije utvrđena, već je dovedena u nivo više nego razumne sumnje. Nadalje, apelant smatra da je narušena ravnopravnost odbrane i tužilaštva, jer su svi dokazi tužilaštva usvojeni neselektivno, dok je odbijeno saslušanje svjedoka koje je predložio apelant. Konačno, apelant ukazuje da redovni sudovi nisu cijenili njegove prigovore koji se odnose na obračunavanje kala.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić