Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/22 (D. B., vlasnik s.p. ZUTR "Evita")

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1123/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Duško Božunović, vlasnik s.p. ZUTR "Evita", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Božunović, vlasnik s.p. ZUTR "Evita" protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 130329 20 Pž od 24.

septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Božunović, vlasnik s.p. ZUTR "Evita" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Goran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 29. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 130329 21 Rev od 3. februara 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 130329 20 Pž od 24. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4056/21 od 12. januara 2022. godine u predmetu broj AP-4163/21 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 130329 21 Rev od 3. februara 2022. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 130329 19 Ps od 19. oktobra 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (MH ERS MP a.d. Trebinje, ZP „Elektrokrajina“ ad Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija“ Prnjavor), na ime naknade štete zbog neovlaštene potrošnje električne energije, isplati iznos 39.448,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Presudom Višeg privrednog suda od 24. septembra 2021. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan tužiocu, na ime naknade štete zbog neovlaštene potrošnje električne energije, isplatiti iznos od 35.682,65 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je među parničnim strankama zaključen ugovor o snabdijevanju i isporuci električne energije od 18. decembra 2013. godine. Također, da je iz izvještaja o vanrednom pregledu mjerila Republičkog zavoda za standardizaciju i metrologiju Banjaluka od 23. decembra 2016. godine utvrđeno da predmetno brojilo ima falsifikovan olovni žig i da postoji greška na višoj i nižoj tarifi od preko 30 %. Konačno, da iz nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke proizilazi da je vršena neovlaštena potrošnja električne energije. S tim u vezi je Viši privredni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju vršena neovlaštena potrošnja električne energije kako je to propisano odredbom člana 89. stav (1) tačka b) Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), jer se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva i onemogućavanje pravilnog registrovanja preuzete električne energije i snage. Nadalje, da je pravilno prvostepeni sud cijenio prigovore apelanta da neodlučivanje o prigovoru od strane nadležnog organa nije smetnja za vođenje parničnog postupka i utvrđivanje neovlaštene potrošnje električne energije a time i o obavezi apelanta da isplati naknadu za neovlaštenu potrošnju. S tim u vezi je Viši privredni sud ukazao da je tačno da se apelant obratio Regulatornoj komisiji za energetiku Republike Srpske sa zahtjevom za rješavanje spora sa tužiocem i da je ova Komisija rješenjem od 3. avgusta 2017. godine naložila tužiocu da stavi van snage sačinjenu korekciju obračuna električne energije u iznosu od 7.061,00 KM, te da sačini obračun neovlaštene potrošnje električne energije za period od godinu dana zbog onemogućavanja pravilnog registrovanja preuzete električne energije. Dalje, da je tužilac sačinio račun za neovlašteno utrošenu električnu energiju od 12. aprila 2018. godine i utvrdio iznos za uplatu od 39.448,33 KM, ali da je apelant u žalbi osnovano ukazao da navedenog iznosa nije odbijen iznos od 4.586,84 KM na ime umanjena naknade po korekciji količine električne energije, pa je u tom dijelu žalba uvažena i dosuđeni iznos smanjen na 35.682,67 KM. Viši privredni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno razjasnio i prigovor apelanta da je do oštećenja brojila došlo zbog lošeg lema i direktnog spajanja, o čemu se izjasnio i vještak elektrotehničke struke na glavnoj raspravi navodeći da je mala vjerovatnoća da bi usljed zagrijavanja ,,lema“ moglo doći do prekida i da je plomba bila falsifikovana na brojilu, kao i žig, što ukazuje da je namjerno izvršeno skidanje plombe i žiga sa brojila radi pristupa samom brojilu. Također, da za utvrđivanje odgovornosti apelanta za neovlaštenu potrošnju električne energije nije nužno da je vođen krivični postupak protiv apelanta, već da je bilo bitno samo utvrditi da se radi o neovlaštenoj potrošnji električne energije, dakle potrošnji koja je suprotna Opštim uslovima i da apelant ima u svom posjedu mjerno mjesto i da je isto pod njegovom kontrolom. Sve i da je do neovlaštene potrošnje električne energije došlo usljed kvara na brojilu, apelant bi bio u obavezi da plati stvarno potrošenu električnu energiju jer bi se u suprotnom neosnovano obogatio. Konačno, da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. septembra 2019. godine, a da je tužilac imao saznanje da je došlo do neovlaštene potrošnje električne energije krajem 2016. godine i da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastarjelosti iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, koji iznosi tri godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da do parničnog postupka ne bi ni došlo da se nije obratio Regulatornoj komisiji za energetiku Republike Srpske sa zahtjevom da se izvrši korekcija prethodno obračunatog iznosa od strane tužioca na ime naknade za neovlašteno korištenje električne energije, nakon čega je obračunat iznos koji je višestruko veći od prvobitno određenog. S tim u vezi apelant ukazuje na načelo reformatio in peius, tj. da nakon izjavljivanja prigovora/žalbe ne bi smio biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na položaj prije podnošenja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/22 (D. B., vlasnik s.p. ZUTR "Evita") | Sudska praksa | Aktio