Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3998/20 („Galop“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3998/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3998/20, rješavajući apelaciju „Galop“ d.o.o. Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Galop“ d.o.o.

Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 024076 20 Pž od 26. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Galop“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 024076 20 Rev od 15. septembra 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 024076 20 Pž od 26. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 024076 16 Ps od 26. jula 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP-2846/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Višeg privrednog suda od 26. maja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 024076 20 Rev od 15. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 024076 20 Pž od 26. maja 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 024076 16 Ps od 26. jula 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Elektrokrajina a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „Falcon“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu isplate određene iznose na ime građevinskih troškova izgradnje trafostanice (u daljnjem tekstu: predmetna trafostanica), kao i na ime troškova izgradnje predmetne trafostanice na osnovu stvarnih troškova nabavke elektro-opreme i troškova elektromontažnih radova te ostalih troškova, što ukupno čini iznos od 13.644,63 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, obavezan je apelant da drugotuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

4. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da je predmet ovog spora tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete od prvotužene i drugotuženog po osnovu čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te po osnovu čl. 38., 40. i 41. Općih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opći uslovi), a iz razloga koje je apelant naveo u tužbi i završnoj riječi. Nadalje, ukazano je da je između parničnih stranaka sporna pasivna legitimacija prvotužene i drugotuženog, te osnov i visina tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, istaknuto je da je odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženu i drugotuženog sud zaključio da je osnovan prigovor prvotužene i drugotuženog u pogledu nedostatka njihove pasivne legitimacije, a iz čega proizilazi da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva. Naime, navedeno je da je apelant 11. novembra 2009. godine sa Gradom Banjaluka (u daljnjem tekstu: Grad) zaključio Ugovor o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se kao uslov dobijanja građevinske dozvole za izgradnju četiri stambeno-poslovna objekta u Banjaluci, prema rješenju o urbanističkoj saglasnosti od 30. jula 2008. godine, obavezao o svom trošku izgraditi komunalnu infrastrukturu i snositi troškove uređenja građevinskog zemljišta, te predati Gradu svu potrebnu dokumentaciju za dobijanje dozvole za upotrebu izgrađene infrastrukture. Shodno tome, istaknuto je da je apelant, u okviru obaveza preuzetih zaključenim Ugovorom sa Gradom, na zemljištu Grada i na osnovu građevinske dokumentacije izdate Gradu kao vlasniku zemljišta, izgradio predmetnu trafostanicu sa priključnim kablovskim vodovima, te je po završenoj izgradnji u skladu sa odredbom člana 630. ZOO predao na upotrebu i korištenje vlasniku Gradu (sve pobliže precizirano na str. 9. i 10. presude). Okružni privredni sud je naveo da su navedene činjenice nesporne između parničnih stranaka. Također, ukazano je da je između stranaka nesporno i da je Grad predmetnu trafostanicu predao na upravljanje, održavanje i gazdovanje prvotuženoj, kao distributeru, na osnovu relevantnih odredbi Ugovora o priključenju nestandardnim priključkom, sve pobliže opisano u obrazloženju presude.

5. Nadalje, istaknuto je da iz navedenih činjenica proizlazi da je apelant bio u isključivom obligaciono-pravnom odnosu sa Gradom, a koji nije uopće tužen u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, navedeno je da je predmetnu trafostanicu apelant prema Ugovoru izgradio na zemljištu čiji je vlasnik Grad, te se prema članu 3. Ugovora odrekao potraživanja prava naknade po bilo kom osnovu za izvedene radove od Grada. Dakle, kako je nesporno da je Grad vlasnik izgrađene predmetne trafostanice, odnosno da je faktično i pravno predmetnu trafostanicu apelant prema Ugovoru izgradio i predao Gradu u posjed i vlasništvo, te da se Ugovorom odrekao potraživanja prava naknade po bilo kom osnovu, ukazano je da je sasvim jasno da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari protiv prvotužene i drugotuženog zbog bilo kakvih obligacionih ili drugih pravnih odnosa u koje su poslije stupali Grad i prvotužena, te prvotužena i drugotuženi.

6. Osim toga, ukazano je da apelant nije dokazao prema čl. 154. i 155. ZOO niti jednu nužnu pretpostavku odgovornosti za štetu (šteta, krivica štetnika, uzročna veza između štete i ponašanja štetnika i protivpravna radnja štetnika) na strani prvotužene i drugotuženog, jer bi, između ostalog, štetu ili obeštećenje od njih mogao dokazivati, odnosno potraživati eventualno jedino Grad. Naime, navedeno je da apelant nije dokazao na koji način je prvotužena počinila štetu prema njemu, ako je apelant prema Ugovoru izgradio predmetnu trafostanicu na zemlji čiji je vlasnik Grad i predao na upotrebu i korištenje tu trafostanicu Gradu, te se odrekao potraživanja po bilo kom osnovu prema Gradu. Dakle, istaknuto je da se apelant faktično i pravno odrekao prava vlasništva nad predmetnom trafostanicom, tj. ta imovina nije njegovo vlasništvo, već vlasništvo Grada, pa činjenica da je prvotužena naknadno od Grada dobila u posjed ili na upravljanje ili na poklon predmetnu trafostanicu ne dokazuje da je tim pravnim poslom na bilo koji način apelantu nanesena šteta. Isto tako, ukazano je da navedene činjenice samo dokazuju da apelant nema nikakvu aktivnu legitimaciju prema prvotuženoj, a još manje prema drugotuženom, te da oni nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, a sve i da je apelant dokazao osnov tužbenog zahtjeva, te pasivnu legitimaciju prvotužene i drugotuženog, on nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

7. Također, navedeno je da je zbog svih iznesenih činjenica drugotuženi u pravu kada u završnoj riječi ističe da je neosnovano pozivanje apelanta i na odredbe člana 38. Općih uslova, jer se te odredbe odnose na situaciju kada je graditelj priključnog voda distributer, a u konkretnoj situaciju predmetnu trafostanicu nije izgradio distributer, tj. prvotužena, već apelant, i to u ime i za račun Grada. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelanta i na odredbu člana 41. Općih uslova, jer se navedena odredba odnosi na pravnu situaciju kada je postojeći korisnik mreže ujedno i vlasnik priključka, a što konkretno apelant nije, već je vlasnik tog priključka Grad.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 024076 20 Pž od 26. maja 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Istovremeno, odbijeni su kao neosnovani i zahtjevi apelanta i drugotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

9. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, koje obrazloženje je prihvatio i taj sud, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZOO, te čl. 38., 40. i

41. Općih uslova, kao i člana 8. Zakona o parničnom postupku, pa kako nisu učinjene povrede postupka, pobijana odluka je pravilna i zakonita. Naime, ukazano je da žalbeni navodi nisu osnovani iz razloga što je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant bio isključivo u obligaciono-pravnom odnosu sa Gradom, shodno zaključenom Ugovoru, te da je apelant shodno zaključenom Ugovoru na zemljištu Grada izgradio predmetnu trafostanicu i predao je na upotrebu i korištenje vlasniku, tj. Gradu, kao i da se shodno Ugovoru apelant odrekao potraživanja prava naknade po bilo kom osnovu za izvedene radove od Grada, pa apelant nema aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari protiv prvotužene i drugotuženog. Nadalje, istaknuto je da žalbeni navodi nisu osnovani iz razloga što je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao na koji način je prvotužena počinila štetu apelant, ako joj je Grad predao predmetnu trafostanicu na upravljanje, održavanje i gazdovanje, a pogotovo koju štetu je apelantu pričinio drugotuženi, koji je od strane prvotužene priključen na elektrodistributivnu mrežu putem predmetne trafostanice, pa, shodno tome, oni nisu pasivno legitimisani i pravilno je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, kao neosnovan.

10. Također, navedeno je da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 55. stav 1. Zakona o električnoj energiji, te na odredbe čl. od 38. do 42. Općih uslova, kao i odredbe člana 76. Zakona o uređenju prostora i građenja, s obzirom da se odredba člana 38. Općih uslova odnosi na situaciju kada je graditelj priključnog voda distributer, a u konkretnoj situaciji predmetnu trafostanicu nije izgradio distributer, tj. prvotužena, već apelant i to u ime i za račun Grada. U vezi s tim, istaknuto je da se odredba člana 41. Općih uslova odnosi na situaciju kada je postojeći korisnik mreže i vlasnik priključka, a što u konkretnom slučaju nije situacija, već je vlasnik tog priključka Grad, pa je pobijana odluka pravilna i zakonita. Najzad, ukazano je da je u obrazloženju pobijane odluke prvostepeni sud izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio, te je utvrdio pravilno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant bio u obligaciono-pravnom odnosu sa Gradom shodno zaključenom Ugovoru.

11. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da odluke redovnih sudova proizvoljno primjenjuju pozitivno-pravne propise, pri čemu nisu dati valjani razlozi za utvrđivanje činjenica, odnosno za suprotne zaključke od onih koji proizlaze iz dokazne građe, a prije svega nije dato obrazloženje zbog čega se u konkretnoj pravnoj stvari ne primjenjuje član 38. Općih uslova. Naime, prema mišljenju apelanta, odredba iz člana 38. Općih uslova daje mu osnov da potražuje naknadu štete, jer jasno govori da korisnik mreže (a apelant ima takav status shodno odredbama Općih uslova) može da preuzme da snosi sve dodatne troškove, u kojem slučaju ima pravo da od distributera (prvotužena) naknadi te troškove, odnosno da podijeli troškove izgradnje od kasnijih korisnika mreže (drugotuženi). Također, apelant navodi da sud proizvoljno primjenjuje materijalno pravo kada ističe da apelant nema pravo na obeštećenje po osnovu izgradnje predmetne trafostanice, jer to pravo slijedi iz relevantnih odredbi pozitivno-pravnih propisa. Najzad, apelant ukazuje da nije jasno kako sud dolazi do zaključka da je Grad darovao ili predao u posjed predmetnu trafostanicu bilo kojem trećem licu, a nije ni jasno kako sud dolazi do zaključka da prvotužena i drugotuženi nisu bili ni u kakvom obligacionom odnosu sa apelantom, već da je isključivo apelant u obligacionom odnosu sa Gradom.

Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

13. Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 90/12, 81/19 i 63/21).

14. U konkretnom slučaju primjenjuju se Opšti uslovi za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 90/12) koji su važili u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glase:

Član 38. stav (1) (1) Distributer može izgraditi priključni vod većeg presjeka od pripadajućeg tipskog priključnog voda koji odgovara korisniku mreže u skladu sa tehničkim pravilima distributera (tipske izvedbe elemenata priključka) i rješenjem o utvrđivanju naknade, pri čemu distributer snosi dodatne troškove zbog izgradnje priključnog voda većeg kapaciteta.

Član 41. st. (1) i (4) (1) Priključak objekta novog korisnika mreže na distributivnu mrežu je osnovno sredstvo distributera.

(4) Postojeći korisnik mreže može predati izgrađeni priključak u vlasništvo distributera.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

18. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Okružni privredni sud i Viši privredni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud detaljno odgovorili na apelantove prigovore zbog čega je u konkretnoj pravnoj stvari neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 38. Općih uslova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3998/20 („Galop“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio