Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-864/22 (A. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-864/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 864/22, rješavajući apelaciju Aljoše Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aljoše Marića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aljoše Marića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022.
godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aljoša Marić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 16. marta 2022. godine, apelant je 21. marta 2022. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 26. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 14. aprila 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 13. i 15. aprila 2022. godine, na koje se apelantov zastupnik, u ostavljenom roku, nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak okončan Rješenjem broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine
6. Vijeće Okružnog suda, u sastavu Svetlana Marić kao predsjednik vijeća, te Branimir Jukić i Nadira Šibonjić kao članovi vijeća, donijelo je Rješenje broj 11 0 K 029460 21 Kv 3 od 5. januara 2022. godine kojim je apelantu (i osumnjičenim M.V., F. B., L. B., S. M., P. M. i G. Đ.; u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) produžen pritvor za dva mjeseca, koji je prethodno određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kpp 34 od 8. decembra 2021. godine (koji je po tom rješenju mogao trajati do 6. januara 2022. godine). Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZRS, te posebnog razloga za pritvor iz člana 197. stav (1) tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor, po ovom rješenju, može trajati dva mjeseca, tj. najduže do 6. marta 2022. godine.
7. Okružni sud je naveo da je, odlučujući o Prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora broj T13 0 KT 0059163 21 od 30. decembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prijedlog za produženje pritvora), apelantu i ostalim osumnjičenim utvrdio da i dalje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni učinili predmetna krivična djela, kako je to utvrđeno i Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kpp 34 od 8. decembra 2021. godine, protiv kojeg su odbijene žalbe osumnjičenih i njihovih branilaca rješenjem vijeća Okružnog suda. Ukazano je i da novi dokazi koje su izveli tužilac i policijski organi nakon donošenja navedenog rješenja također ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Okružni sud je konstatovao da je tužilac u prijedlogu za produženje pritvora ukazao na činjenice da istraga u ovom krivičnom predmetu nije okončana iz objektivnih razloga, te da je u daljnjem toku istrage potrebno preduzeti brojne istražne radnje, koje navodi, među kojima je i saslušanje 22 imenovana svjedoka, koji, prema do sada prikupljenim dokazima, imaju saznanja koja se odnose na krivična djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret.
8. Osim postojanja osnovane sumnje kao opšteg razloga za pritvor, prema ocjeni Okružnog suda, u ovoj fazi istrage postoje i posebni razlozi iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog kojih je apelantu i drugim osumnjičenim neophodno produžiti pritvor. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je u daljnjem toku istrage neophodno da se sasluša više imenovanih svjedoka u vezi s radnjama izvršenja krivičnog djela od imenovanih osumnjičenih, od čega su navedena dva svjedoka (M. J. i S. T.) u vezi s radnjama izvršenja krivičnih djela od apelanta. Imajući u vidu da je nakon podnošenja prijedloga za produženje pritvora osumnjičenim poznato koji će svjedoci u vezi s njima biti saslušani i na koje okolnosti, Okružni sud je ocijenio da postoji osnovana bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu uticati na svjedoke, pa i na osumnjičenog V. Z., da promijene svoj iskaz, posebno zbog činjenice da se (uglavnom) radi o uživaocima opojnih droga koji su podložni uticajima drugih, a naročito onih koji im drogu prodaju. Pri tome je Okružni sud smatrao neosnovanim i stoga neprihvatljivim prijedloge svih branilaca da se osumnjičenim umjesto pritvora, zbog postojanja ovog pritvorskog razloga, odredi mjera zabrane iz člana 185. stav 1. tačka v), a koja se odnosi na zabranu sastajanja s određenim licima. Okružni sud je ukazao da sud ne može narediti osumnjičenom da ne smije komunicirati s određenim licem putem telefona ili drugih elektronskih medija, niti bi mogao kontrolisati realizaciju ovakve odluke i kada bi je donio. Zbog toga je Okružni sud zaključio da nije moguće spriječiti komunikaciju osumnjičenih sa svjedocima koji su navedeni, a koje će tužilac saslušati, pa i njihovu međusobnu komunikaciju radi dogovaranja zajedničke odbrane, na šta je tužilac na ročištu također ukazao, zbog toga je sud prihvatio prijedlog Tužilaštva i apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu (i žalbe ostalih imenovanih osumnjičenih) izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kv 3 od 5. januara 2022. godine.
10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim argumente iz žalbi branilaca osumnjičenih kojima se osporava pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za postojanje osnovane sumnje da su apelant i imenovani osumnjičeni počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS, a apelant i S. M. i krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZRS, za koje se istraga sprovodi.
11. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim argumente žalbi branilaca apelanta i osumnjičenog G. Đ., iznesenih u prilog tvrdnji da je u postupku donošenja pobijane odluke učestvovala sudija „Svjetlana“ Marić koja je bila član vijeća u odlučivanju o žalbi na rješenje o određivanju pritvora i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS. Naime, kako je zaključio Vrhovni sud, iz odredaba člana 37. ZKPRS, kojom su propisani razlozi za izuzeće sudija u krivičnom postupku, ne proizlazi da u konkretnom slučaju postoje razlozi za izuzeće navedenog sudije, i ta okolnost sama za sebe, bez drugih važnih razloga, ne dovodi u razumnu sumnju nepristrasnost sudije „Svjetlane“ Marić koja je učestvovala u donošenju pobijanog rješenja.
12. Kada je riječ o pritvorskom razlogu iz odredaba člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS, koji je uspostavljen u odnosu na sve osumnjičene, Vrhovni sud je naveo da je u pobijanom rješenju (stranica 31) dato obrazloženje na način da su poimenično navedeni svjedoci koje treba saslušati u daljnjem toku istrage i u odnosu na koje od osumnjičenih se odnose njihova saznanja u vezi s predmetnim krivičnim djelom i u vezi s tim koluzione opasnosti (stranica 32). Nadalje, obrazloženo je da je potrebno utvrditi identitet nepoznatog lica po imenu Neven, koji koristi tačno određen broj mobilnog telefona, a potom ga saslušati u svojstvu svjedoka, te sprovesti radnju prepoznavanja u sklopu iskaza svjedoka N. P. Navedene okolnosti su, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno cijenjene i obrazložene u pobijanom rješenju, zbog čega se pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, s aspekta nužnosti daljnje primjene mjere pritvora, po uspostavljenim pritvorskim razlozima individualno određenim i obrazloženim za svakog od osumnjičenih ne može osporiti žalbenim prigovorima.
Postupak povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora
13. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kpp 34 od 10. februara 2022. godine odbijen je prijedlog apelantovog branioca da se apelantu ukine pritvor određen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 Kr 029460 21 Kpp 34 od 8. decembra 2021. godine i produžen Rješenjem Okružnog suda broj 110 K 029460 21 Kv 3 od 5. januara 2022. godine.
14. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je naveo da je u prijedlogu za ukidanje pritvora apelantu navedeno da su poslije donošenja rješenja o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine saslušani svjedoci M. J. i S. T., te da je osumnjičeni V. Z. dao iskaz u prisutnosti branioca, zbog čega su, prema ocjeni branioca, u smislu člana 13. stav (3) i 196. stav (5) ZKPRS, prestali pritvorski razlozi iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS, zbog kojih je apelantu produžen pritvor.
15. Navedeno je da je okružni javni tužilac u pismenom izjašnjenju broj T13 0 KT 059163 21 od 9. februara 2022. godine istakao da Tužilaštvo nije saglasno s ukidanjem pritvora apelantu jer je u daljnjem toku istrage potrebno saslušati i svjedoke K. B. i S. B. „na osnovu operativnih saznanja policije iz Službene zabilješke broj 13-03/1/2-45/22 od 7. februara 2022. godine, jer bi ti svjedoci mogli imati saznanja koja se odnose na radnje izvršenja krivičnih djela koja se stavljaju na teret apelantu. Pored navedenog, Tužilaštvo je podsjetilo da je u prijedlogu za produženje pritvora ukazano da je u daljnjem toku istrage potrebno utvrditi identitet nepoznatih lica koja su telefonom komunicirala s apelantom radi kupovine opojne droge i saslušati ih u svojstvu svjedoka, „te identitet drugih lica – uživalaca koji su kupovali opojnu drogu od apelanta, na osnovu detaljne analize materijala pribavljenih posebnim istražnim radnjama, analize listinga telefona koji su koristili osumnjičeni, te pretresa i vještačenja telefona i uređaja koje su koristili osumnjičeni.“ Zatim, Tužilaštvo je istaklo da smatra da postoji osnovana bojazan da će apelant puštanjem na slobodu uticati na svjedoke, posebno zbog činjenice da se radi o uživaocima opojnih droga koji su podložni uticajima drugih, a naročito onih koji im drogu prodaju, kao i činjenice da apelant zna o kojim licima se radi, tako da i dalje egzistira pritvorski uvjet propisan članom 197. stav (1) tačka b)
ZKPRS.
16. Okružni sud je naveo da je razmotrio sve spise ovog krivičnog postupka, prijedlog branioca za ukidanje pritvora i izjašnjenje Tužilaštva, pa je zaključio da prijedlog nije osnovan. Okružni sud je istakao da Tužilaštvo nije osporilo navode branioca da su svjedoci M. J. i S. T. u dosadašnjem toku postupka saslušani, te da je osumnjičeni V. Z. ispitan u prisutnosti svog branioca. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, time u odnosu na apelanta nije prestao da postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS, po kojem mu je pritvor produžen pravosnažnim rješenjem od 5. januara 2022. godine. Okružni sud je ukazao da se naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, čije postojanje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem od 5. januara 2021. godine, ne mogu ograničavati samo na svjedoke M. J. i S. T., koji su saslušani na okolnosti apelantovih radnji prometa narkotika, kako to smatra branilac u prijedlogu za ukidanje pritvora. Naime, apelantu se stavlja na teret da je izvršio krivično djelo iz člana 207. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, zajedno sa ostalim osumnjičenim. To znači da na apelantov položaj u ovom krivičnom postupku utiču ne samo iskazi saslušanih svjedoka M. J. i S. T. kao svjedoka o okolnostima apelantovog stavljanja u promet opojnih droga, nego i iskazi ostalih svjedoka koji su navedeni u rješenju o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine u pogledu njihovih saznanja o radnjama svih lica koja se sumnjiče da su zajednički izvršili ovo krivično djelo, te je u rješenju navedeno 19 imenovanih svjedoka, kao i rezultat radnje prepoznavanja lica koju će tužilac izvršiti sa svjedokom N. P.
17. Istaknuto je da se iskazi svih navedenih svjedoka koje tužilac namjerava da sasluša tokom istrage tiču jednako svakog od (osumnjičenih) jer im se na teret stavlja da su krivično djelo počinili djelujući zajednički kao više lica. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, i dalje egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke koji su navedeni u rješenju o produženju pritvora od 5. januara 2021. godine, zbog čega je, na osnovu člana 201. u vezi sa članom 197. ZKPRS, prijedlog za ukidanje pritvora apelantu odbijen.
18. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca, vijeće Okružnog suda, sastavljeno od sudija mr. Srđana Force kao predsjednika vijeća, Svetlane Marić i Snježane Kudrić kao članica vijeća, donijelo je Rješenje broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine kojim je odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kpp 34 od 10. februara 2022. godine.
19. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je istakao da pobijano rješenje sadrži jasne razloge koji su opredijelili sudiju za prethodni postupak za zaključak da je prijedlog odbrane za ukidanje pritvora apelantu neosnovan. Ocijenjeno je da su, u vezi s tim, dati konzistentni razlozi u pogledu odlučnih činjenica koje su opredijelile sudiju za prethodni postupak u zaključku da nije prestala tzv. koluzijska opasnost, tj. da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike, što predstavlja poseban razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Pritom je sudija za prethodni postupak imao u vidu okolnost koju ni tužilac u svom izjašnjenju o prijedlogu za ukidanje pritvora nije sporio, a odnosi se na već obavljeno saslušanje svjedoka M. J. i S. T. (na okolnosti apelantovog stavljanja u promet opojnih droga). Međutim, kako je dalje navedeno, sudija za prethodni postupak je imao u vidu i okolnost da nisu saslušani svi ostali svjedoci čije saslušanje je pomenuto u rješenju o produženju pritvora apelantu i drugim osumnjičenim licima za isto krivično djelo (A. P., A. V., Đ. G., A. P. i dr.), čije saslušanje je također tužilac predvidio kao lica koja imaju ili mogu imati saznanja o inkriminisanim radnjama nelegalnog prometa opojnih droga, za čije se izvršenje osnovano sumnjiče apelant i druga osumnjičena lica kojima je po istom osnovu iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS određen i produžen pritvor, tako da može trajati u toku istrage najduže do 6. marta 2022. godine.
20. Ocijenjeno je da je sudija za prethodni postupak u svom rješenju konstatovao da se apelantu na teret stavlja da je izvršio krivično djelo iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, što jeste relevantna okolnost s aspekta njegove povezanosti s drugim osumnjičenim i u vezi s tim predstavlja kontekst u kojem je, uz ostale relevantne okolnosti, sudija za prethodni postupak ocijenio neosnovanim prijedlog odbrane za ukidanje pritvora apelantu.
21. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora na apelaciju Okružnog suda proizlazi da je apelantu, u međuvremenu, ukinuta mjera pritvora, o kojoj okolnosti apelant nije obavijestio Ustavni sud. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su odluke kojim mu je produžen pritvor zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava jer nema odgovarajućeg obrazloženja o postojanju pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Apelant smatra da je sud prvo morao navesti postojanje naročitih okolnosti za eventualni uticaj na svjedoke M. J. i S. T. Posebno ističe da tužilac nije naveo zašto ove svjedoke nije pomenuo prilikom određivanja pritvora, niti su to utvrdili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora i odlučivanja o žalbi na to rješenje. Apelant smatra da se „osnovana bojazan“ ne utvrđuje prilikom određivanja ili produženja pritvora po osnovu člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS za uticaj na svjedoke ili saučesnike, već se utvrđuju „naročite okolnosti“ koje sud uopšte nije utvrđivao. Apelant smatra da broj svjedoka koje tužilac treba saslušati u istrazi, te pravna kvalifikacija koja se stavlja na teret apelantu u smislu izvršenja djela u sastavu grupe ne može predstavljati naročitu okolnost koja ukazuje da bi apelant na slobodi mogao uticati na svjedoke.
23. Dalje, apelant ističe da je u obrazloženju rješenja Okružnog suda od 5. januara 2022. godine navedeno da je okružni javni tužilac u prijedlogu za produženje pritvora naveo da je u daljnjem toku istrage neophodno saslušati svjedoke M. J. i S. T. u vezi s radnjama izvršenja krivičnog djela od apelanta, te je nadalje u obrazloženju rješenja zaključio da postoji „osnovana bojazan“ da će apelant puštanjem na slobodu uticati na navedene svjedoke i na osumnjičenog V. Z. Apelant navodi da „drugih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS nije bilo.“ Nakon što je apelantov branilac izvršio uvid u spis Tužilaštva broj T13 0 KT 0059163 21, kako apelant navodi, utvrdio je da su ovlaštena službena lica saslušala u svojstvu svjedoka lica M. J. i S. T. te je stoga 7. februara 2022. godine podnio Okružnom sudu prijedlog za ukidanje pritvora apelantu. Međutim, Okružni sud je rješenjem od 10. februara 2022. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog da mu se ukine pritvor, obrazlažući to stavom da se poseban razlog za pritvor ne može ograničavati samo na svjedoke M. J. i S. T. jer se apelantu stavlja na teret krivično djelo izvršeno zajedno sa ostalim osumnjičenim, te da se te naročite okolnosti odnose i na sve svjedoke koje tužilac ima namjeru saslušati. Apelant smatra da sudija za prethodni postupak prilikom odlučivanja o prijedlogu apelantovog branioca za ukidanje pritvora ne može „uvoditi” nove razloge za produženje pritvora. Također, apelant ukazuje da je u donošenju odluke o produženju pritvora kao predsjednik vijeća učestvovala sudija Svetlana Marić koja je u ovom predmetu postupala kao član vijeća u odlučivanju o žalbi na odluku o određivanju pritvora apelantu, te da je potom postupala kao izvjestilac u vijeću Okružnog suda koji je donio Rješenje broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine. Apelant smatra da je „njeno postupanje suprotno odredbi člana 37. stav 1. tačka d) ZKPRS.“ Apelant smatra da su postojali zakonom propisani razlozi za izuzeće sudije Svetlane Marić i da ona nije mogla odlučivati o produženju pritvora apelantu, a što ožalbeno rješenje čini nezakonitim. II.Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je odgovorio da su apelantovi apelacioni argumenti koji su sadržajem identični argumentima iz žalbe izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 5. januara 2022. godine bili predmet razmatranja u žalbenom postupku i oni su u rješenju Vrhovnog suda od 19. oktobra 2020. godine ocijenjeni neosnovanim.
25. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporavanog rješenja jasno naveo razloge zbog kojih smatra da su bili ispunjeni uvjeti da se apelantu, kao i drugim osumnjičenim u istom krivičnom postupku produži pritvor jer je i dalje postojao razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Što se tiče navoda iz apelacije da je sudija Svetlana Marić bila predsjednik sudskog vijeća u predmetu 11 0 K 029460 21 Kv 3. u postupku po prijedlogu za produženje pritvora, a da je također bila član sudskog vijeća (kao sudija izvjestilac) u predmetu tog suda 11 0 K 029460 21 Kv 5, Okružni sud je istakao da imenovana sudija nije u ovom krivičnom predmetu postupala kao sudija za prethodni postupak ili kao sudija za prethodno saslušanje, niti je učestvovala u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, pa da, prema tome, nisu postojali razlozi za njeno izuzeće u navedenim postupcima, propisani odredbama člana 37. ZKPRS, te da je stoga i ovaj prigovor iz apelacije neosnovan. Okružni sud je napomenuo da je apelantu pritvor ukinut Rješenjem sudije za prethodno saslušanje tog suda broj 11 0 K 029460 22 Kps od 30. marta 2022. godine.
26. Tužilaštvo je odgovorilo da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao prihvatljive i logične razloge zbog čega smatra da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu, kao i da je Vrhovni sud odlučujući o žalbi dao potpuno prihvatljive razloge zašto je žalba na ovu odluku Okružnog suda neosnovana. Tužilaštvo je, između ostalog, taksativno pobrojalo imena svjedoka koje je bilo potrebno saslušati u trenutnoj fazi istrage, navelo imena osumnjičenih za koje bi ti svjedoci mogli da pruže korisna saznanja, te je detaljno obrazložilo zbog čega smatra da bi osumnjičeni (pa tako i apelant) boravkom na slobodi mogli da ometaju krivični postupak uticajem na ove svjedoke. I konačno, vezano za navode o „pristrasnosti“ sudije Svetlane Marić, Tužilaštvo je istaklo da su članom 37. ZKPRS propisani razlozi za izuzeće sudija u krivičnom postupku i da iz tih odredaba proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za izuzeće navedenog sudije. V.Relevantni propisi
27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za izuzeće Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...],
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38.
(1)Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2)Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.
(3)Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4)Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa.
(5)Stranke i branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Ukidanje pritvora Član 201.
Tokom istrage, prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Protiv tog rješenja tužilac može izjaviti žalbu vijeću iz člana 24. stav 5. ovog zakona, koje je dužno da donese odluku u roku od 48 časova.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
31. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je produžen pritvor te kojim je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
32. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje zbog navodne pristrasnosti sudije Svetlane Marić Ustavni sud će ispitati u nastavku odluke, ali u okviru navoda o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
U odnosu na ostale navode
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine (kojim je potvrđena odluka o produženju pritvora apelantu) i Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine (kojim je potvrđena odluka o odbijanju apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 24. januara i 21. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da je u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine, kojim je potvrđena odluka o produženju pritvora apelantu, te Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine, kojim je potvrđena odluka o odbijanju apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, došlo do povrede njegovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
38. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
39. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZRS. Dalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je pritvor apelantu po rješenju od 5. januara 2022. godine mogao trajati do 6. marta 2022. godine ili do nove odluke suda. Također, Ustavni sud konstatuje da se u vrijeme donošenja ove odluke apelant ne nalazi u pritvoru (vidi odgovor na apelaciju Okružnog suda).
40. Ustavni sud konstatuje da apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju produženje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, kao i rješenja donesena povodom njegovog zahtjeva za ukidanje pritvora zbog istog osnova. Pored toga, apelant ističe i da je prilikom odlučivanja u postupcima koji se osporavaju apelacijom odlučivala sudija „Svjetlana“ Marić, koja se trebala izuzeti u smislu člana 37. stav (1) tačka d) ZKPRS.
41. Kako je prethodno navedeno u ovoj odluci, apelantove navode da je prilikom odlučivanja u postupcima koji se osporavaju apelacijom sud bio pristrasan, Ustavni sud će, shodno praksi Evropskog suda, ispitati u vezi s garancijama iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda (u predmetima u kojima se bavio pitanjem nepristrasnosti suda, vidi inter alia AP 599/21 od 9. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) da ukoliko se utvrdi da sud nije bio nepristrasan nije potrebno dalje ispitivati apelantove navode, zbog čega će najprije ispitati ovaj apelantov navod.
42. Što se tiče apelantovog prigovora o pristrasnosti sudije Svetlane Marić, Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi: a) da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na rješenje sudije za prethodni postupak Okružnog suda o određivanju pritvora apelantu Svetlana Marić bila član vijeća Okružnog suda, b) da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja o produžavanju pritvora apelantu od 5. januara 2022. godine Svetlana Marić bila predsjednik vijeća, te c) da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na rješenje sudije za prethodni postupak Okružnog suda kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog za ukidanje pritvora Svetlana Marić bila član vijeća Okružnog suda koji je donio Rješenje broj 11 0 K 029460 22 Kv 5 od 18. februara 2022. godine. Ustavni sud primjećuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije ne sadrži izričit navod da sud koji odlučuje o prijedlogu za određivanje/produženje pritvora bude nepristrasan, dok član 6. stav 1. Evropske konvencije takav izričit zahtjev sadrži. Ustavni sud ima u vidu i da je neovisnost sudova i nepristrasnost sudija jedan od temelja djelovanja sudova, te da bi bilo nezamislivo da odluke o pritvoru donose sudije koje nisu nepristrasne (usporedi s D. N. protiv Švicarske, br. 27154/95, § 42, presuda od 29. marta 2001. godine). Prilikom odlučivanja o tome postoji li u konkretnom predmetu opravdan razlog za sumnju u nepristranost konkretnog tijela, stajalište onih koji tvrde da nepristranost ne postoji jeste važno, ali nije presudno. Presudno je može li se ta sumnja smatrati objektivno opravdanom (vidi Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, § 44, presuda od 21. decembra 2000, ESLJP 2000-XII).
43. U tom smislu nepristrasnost sudija može se ocjenjivati sa subjektivnog ili objektivnog aspekta. Subjektivni aspekt tiče se ličnih uvjerenja sudije i postupanja u konkretnom predmetu. Subjektivna nepristranost sudije se podrazumijeva dok se ne dokaže suprotno (vidi Padovani protiv Italije, br. 13396/87, presuda od 26. februara 1993, stav 26, serija A, br. 257-B; Morel protiv Francuske, br. 34130/96, § 41, presuda od 6. juna 2000, ESLJP 2000-VI; i Golubović protiv Hrvatske, br. 43947/10, § 48, presuda od 27. novembra 2012). S objektivnog aspekta potrebno je utvrditi postoje li, neovisno o ponašanju sudije, provjerljive činjenice koje mogu potaknuti sumnju o njegovoj nepristrasnosti pri čemu bojazan da neki nije nepristrasan treba biti objektivno opravdana (usp. sa Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, §§ 73-78, presuda od 23. aprila 2015. i Ramljak protiv Hrvatske, br. 5856/13, § 26, presuda od 27. juna 2017). Ne postoji čvrsta podjela između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje sudije može potaknuti objektivne bojazni u pogledu njegove nepristrasnosti s gledišta vanjskoga promatrača (objektivni test), ali isto ponašanje može dovesti u pitanje i lična uvjerenja sudije (subjektivni test) – Morice protiv Francuske,§ 75). U tom smislu važan je i vanjski dojam koji ponašanje sudije ostavlja (appearances) ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“. Ono o čemu se ovdje radi jest povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju nadahnuti u javnosti. Dakle, svaki sudija kod kojeg postoji legitimni razlog za strah od pristrasnosti mora se izuzeti (vidi D. N. protiv Švicarske,§ 46; Morice protiv Francuske,§ 78).
44. Ustavni sud primjećuje da se apelant prilikom obrazlaganja navoda o pristrasnosti sudije Svetlane Marić u apelaciji pozvao na odredbe člana 37. stav (1) tačka d) ZKPRS. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da „sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom.“ U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su postupci odlučivanja o određivanju, a potom i produženju pritvora, kao i postupak povodom zahtjeva pritvorenog lica za ukidanje pritvora „samostalni“ dvostepeni postupci. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su u članu 37. ZKPRS propisani razlozi za izuzeće sudije, te da tim odredbama nije propisano da sudija, član vijeća, koji je u jednom od navedenih „samostalnih“ postupaka odlučivao o pritvoru ne može postupati u drugom setu postupka, odnosno u vijeću koje je donijelo prethodno rješenje o produženju pritvora. Ustavni sud zapaža, mada je apelant u žalbi na rješenje o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine ukazao da sumnja na pristrasnost sudije Svetlane Marić, on nije, u smislu člana 38. ZKPRS, podnio zahtjev za njeno izuzeće. Osim toga, iz sadržaja apelacije niti iz sadržaja rješenja od 5. januara 2022. godine ne proizlazi da su apelant ili njegov branilac na održanom ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora isticali navedeni prigovor, mada je o tom prijedlogu odlučivalo vijeće u kojem je sudija Svetlana Marić bila predsjednica vijeća. Prema stavu Ustavnog suda, okolnost da je sudija Svetlana Marić učestvovala u jednom od navedenih „samostalnih“ postupaka ne može biti od uticaja da sudija Svetlana Marić ne odlučuje nepristrasno i profesionalno u drugom „samostalnom“ postupku u predmetu koji, u skladu sa zakonskom obavezom, zahtijeva hitnost u postupanju. Okolnost što je ista sudija ranije odlučivala o pritvoru protiv apelanta, koji postupak je bio cjelina i koji je okončan, ni na koji način ne utiče na njenu nepristrasnost, te se ne može tražiti da o pritvoru u toku trajanja istrage uvijek odlučuju druge sudije jer takvog uporišta nema niti u ZKPRS, niti u članu 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da sudija Svetlana Marić nije bila nepristrasna i apelantove navode smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovani.
45. Dalje će Ustavni sud ispitati apelantove navode koji se odnose na nepostojanje posebnog pritvorskog razloga u osporenim rješenjima, odnosno (ne)postojanje „naročitih okolnosti“ iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS, navedena osnova može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice moglo uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
46. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (vidi Jarzyński protiv Poljske, tačka 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], tačka 224). Također, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 43).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za apelanta, što je u osporenom rješenju Okružnog suda objašnjeno (stranica 31), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U rješenju Okružnog suda je naveo dva imenovana svjedoka koje treba saslušati u daljnjem toku istrage vezano za radnje koje se stavljaju apelantu na teret, kao i saosumnjičenog V. Z. Također, Okružni sud je imao u vidu da je nakon podnošenja prijedloga za produženje pritvora osumnjičenim poznato koji će svjedoci u vezi s njima biti saslušani i na koje okolnosti, te je zaključio da postoji osnovana bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu uticati na svjedoke, pa i na osumnjičenog V. Z., da promijene iskaz, posebno zbog činjenice da se (uglavnom) radi o uživaocima opojnih droga koji su podložni uticajima drugih, a naročito onih koji im drogu prodaju. Vrhovni sud je prihvatio stav Okružnog suda, zaključivši da je taj sud pravilno cijenio okolnosti vezane za postojanje koluzione opasnosti.
48. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao apelaciju koju je podnio F. B., koji je jedan od saosumnjičenih sa apelantom u predmetnom krivičnom postupku, protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž od 19. januara 2022. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kv 3 od 5. januara 2022. godine, kojem je, kao i apelantu, te još petorici osumnjičenih lica produžen pritvor za naredna dva mjeseca, a koja rješenja su osporena i u ovom postupku. Ustavni sud je povodom te apelacije donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 368/22 od 6. aprila 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ta se apelacija odnosila na isto činjenično stanje i slične apelacione navode kao i konkretna apelacija. Ustavni sud je u Odluci broj AP 368/22, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, ispitao apelantove navode vezane za postojanje posebnog pritvorskog razloga i naveo: „46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za apelanta, što je u osporenom rješenju Okružnog suda objašnjeno (stranica 31), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U rješenju Okružnog sud je naveo tri imenovana svjedoka koje treba saslušati u daljnjem toku istrage vezano za radnje koje se stavljaju apelantu na teret. Također, Okružni sud je imao u vidu da je nakon podnošenja prijedloga za produženje pritvora osumnjičenim poznato koji će svjedoci u vezi sa njima biti saslušani i na koje okolnost, te je zaključio da postoji osnovana bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu uticati na svjedoke, pa i na osumnjičenog V. Z., da promijene svoj iskaz, posebno zbog činjenice da se (uglavnom) radi o uživaocima opojnih droga koji su podložni uticajima drugih, a naročito onih koji im drogu prodaju. Vrhovni sud je prihvatio stav Okružnog suda, zaključivši da je taj sud pravilno cijenio okolnosti vezane za postojanje koluzione opasnosti. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnovu za produžavanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.“
49. Ustavni sud je u toj odluci zaključio „52. [...] da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.“
50. Ustavni sud smatra da se stavovi iz ove odluke u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan predmet i poziva se na njih. Iz navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima kojim mu je produžen pritvor povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
51. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Okružni sud, odlučujući o prijedlogu za ukidanje pritvora apelantu, nakon izjašnjenja Tužilaštva utvrdio da još uvijek postoji koluziona opasnost, zbog koje je apelantu određen i produžen pritvor, o čemu je dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana
201. ZKPRS propisano: „Tokom istrage, prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca.[…]. “ Naime, Okružni sud je, u vezi s tim obrazložio da su tačni apelantovi navodi da su saslušana dva svjedoka i saosumnjičeni koji su navedeni u rješenju o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine, ali je također taj sud ukazao da se naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, čije postojanje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem od 5. januara 2022. godine, ne mogu ograničavati samo na svjedoke M. J. i S. T., koji su saslušani na okolnosti apelantovih radnji prometa narkotika. Pri tome je Okružni sud imao u vidu da se apelantu stavlja na teret da je izvršio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, zajedno sa ostalim osumnjičenim. To znači da na apelantov položaj u ovom krivičnom postupku utiču ne samo iskazi saslušanih svjedoka M. J. i S. T., kao svjedoka o okolnostima stavljanja u promet opojnih droga od apelanta, nego i iskazi ostalih svjedoka koji su navedeni u rješenju o produženju pritvora od 5. januara 2022. godine u pogledu njihovih saznanja o radnjama svih lica koja se sumnjiče da su zajednički izvršili ovo krivično djelo, te je u rješenju navedeno 19 imenovanih svjedoka, kao i rezultat radnje prepoznavanja lica koju će tužilac izvršiti sa svjedokom N. P.
52. Dalje, Ustavni sud smatra da ni apelantovi navodi da je sudija za prethodni postupak „uveo nove razloge za produženje pritvora“ prilikom odlučivanja o apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora nisu osnovani. Navedeno iz razloga što se radi o fazi krivičnog postupka u kojoj Tužilaštvo, u skladu sa svojim ovlaštenjima propisanim ZKPRS, preduzima radnje na rasvjetljavanju okolnosti pod kojim je počinjeno krivično djelo povodom kojeg se vodi konkretni krivični postupak, te u skladu sa rezultatima preduzetih radnji odlučuje o daljnjim koracima u postupku. U konkretnom slučaju, iz osporenih odluka proizlazi da je Tužilaštvo došlo do određenih novih saznanja iz kojih proizlazi da postoje i drugi imenovani svjedoci koji mogu pružiti dodatne informacije o apelantovim aktivnostima vezanim za preduzimanje radnji koje mu se stavljaju na teret. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnovu za produžavanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o razlozima odbijanja apelantovog zahtjeva za ukidanje pritvora, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
53. Konačno, imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda broj AP 368/22, Ustavni sud nalazi da osporenim rješenjima o produženju pritvora apelantu i rješenjima o odbijanju apelantovog zahtjeva za puštanje na slobodu u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije jer rješenja sadrže valjane i jasne razloge, odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja posebnog uvjeta za pritvor propisanog članom 197. stav (1) tačka b) ZKPRS.
54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor, kao i razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za ukidanje pritvora, koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić