Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/22 (D. K.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1014/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1014/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dane Končar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dane Končar protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 122531 20 Pž od 29. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dane Končar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 122531 20 Pž od 29. decembra 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem je naveo da traži, „saglasno Pravilima Ustavnog suda, u svojstvu pokretača spora u parnici, po članu 64., hitno određivanje i donošenje odluke o privremenoj mjeri i u vezi sa članom 16. (učesnici u postupku) aktivno legitimisane stranke, koje su nosioci prava svojine na poslovnim prostorima na dan 28. februar 1992. godine, po osnovu Ustava i zakona (a to je Grad Banja Luka), iz državne svojine Republike Srpske, u okviru države Bosne i Hercegovine, a ne „Krajina-Borac“ d.o.o. Banjaluka, po javnim ispravama, a i cjelokupna dokumentacija je u Tužilaštvu BiH, Sarajevo, a koji poslovni prostori su otuđeni iz državne svojine Republike Srpske, bez naknade, supotno članu

58. Ustava Republike Srpske, suprotno Ustavu BiH i Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH“.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 122531 17 Ps od 11. novembra 2019. godine obavezan je tuženi-protivtužilac („Krajina-Borac“ d.o.o. Banjaluka) da apelantu, na ime glavnog duga, isplati iznos od 27.459,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.770,60 KM, dok je dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (tačka I izreke presude). Obavezan je apelant da tuženom-protivtužiocu isplati iznos od 5.513,41 KM po osnovu uplaćenog avansa, sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 9.987,25 KM (tačka II izreke presude).

3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da mu tuženi po osnovu zastupanja isplati iznos od 71.019,73 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim potražuje iznos od 5.513,41 KM na osnovu više uplaćenih sredstava. Okružni privredni sud je naveo da je uvidom u ugovor o nagradama i troškovima za rad advokata od 31. oktobra 2011. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) utvrđeno da su navedeni ugovor zaključili tuženi kao naručilac posla i apelant kao izvršilac, te da je predmet tog ugovora bilo obavljanje advokatskih usluga, odnosno zastupanje tuženog u predmetima „koji se nalaze u sudovima u Banjaluci, Doboju i drugim gradovima“. Nadalje, da odredbom člana 9. Ugovora regulisan raskid Ugovora na način da su se ugovorne strane sporazumjele da se u slučaju raskida Ugovora nedospjele a izvršene obaveze smatraju dospjelim na dan raskida i obračunavaju se po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Okružni privredni sud je dalje naveo da iz podneska od 26. avgusta 2015. godine proizlazi da je apelantu otkazana punomoć za zastupanje u predmetu broj „Ps 82793 10 Ps“, te da je opunomoćen advokat M.M. da zastupa tuženog vezano za taj predmet ali da je apelant, tumačeći da mu je na ovaj način otkazana punomoć u svim predmetima, obavijestio sudove u predmetima koji su bili u toku da mu je otkazana punomoć i da on više ne zastupa tuženog u tim parnicama. Takođe, da je uvidom u obavještenje koje je apelant 14. decembra 2015. godine poslao tuženom utvrđeno da je apelant, smatrajući da mu je otkazana punomoć u svim predmetima, obavijestio tuženog da su tim opozivom (podneskom od 26. avgusta 2015. godine) dospjele na plaćanje sve do tada izvršene advokatske usluge u predmetima u kojima je rad u toku. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je 11. aprila 2016. godine apelant dostavio tuženom ponudu za zaključenje Sporazuma o stanju prava i obaveza koje su nastupile na dan 26. avgust 2015. godine kao dan opoziva-otkaza punomoći, odnosno Ugovora za obavljanje advokatskih usluga, ali da tuženi nije potpisao navedeni sporazum. Takođe, da je 18. maja 2016. godine apelant tuženom dostavio profakture (br. 5-1/16, 5-2/16, 5- 3/16, 5-4/16, 5-5/16, 5-6/16 i 1-2/17) koje se odnose na zastupanje u predmetima naznačenim u tim profakturama (u ukupnom iznosu koji predmetnom tužbom potražuje).

4. Okružni privredni sud je najprije ukazao da se, imajući u vidu da se radi o poslovnom odnosu između pravnog lica i advokata, na zastarjelost potraživanja primjenjuju odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da međusobna potraživanja između pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine. U vezi s tim, u odnosu na odluku kojom je dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na profakturu broj 5-4/16, Okružni privredni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje (za čiji sastav je apelant potraživao naknadu) sačinjen 2. avgusta 2008. godine, a da je odredbama člana 3. Ugovora za ovu vrstu naknade ugovoreno da se isplaćuje odmah po izvršenju pravnih radnji, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 28. aprila 2017. godine, odbijen zbog zastarjelosti predmetnog potraživanja. Nadalje, u odnosu na odluku kojom je dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na profakture br. 5-2/16, 5-3/16, 5- 5/16 i 5-6/16, Okružni privredni sud je ukazao da u konkretnom slučaju, imajući u vidu da u tim sporovima tuženi nije uspio, nisu bili ispunjeni uslovi propisani članom 5. Ugovora (kojim je bilo uređeno da apelant, ako uspije u sporu, osim naknade koja mu se isplaćuje u skladu sa članom 3. Ugovora, ima pravo i na nagradu za advokatske usluge u punom iznosu prema Tarifi i to po izvršenoj naplati tih troškova od suprotne strane). Takođe, u odnosu na odluku kojom je apelant obavezan da tuženom-protivtužiocu isplati iznos od 5.513,41 KM po osnovu uplaćenog avansa, Okružni privredni sud je najprije ukazao da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi plaćao apelantu za izvršene usluge po ispostavljenim fakturama tačno opredijeljene iznose, tako da je u periodu od 1. jula 2014. godine do 16. decembra 2015. godine ukupno platio 16.764,00 KM (koliko su i iznosili svi ispostavljeni računi). Nadalje, da je osim toga vještak finansijske struke evidentirao „preneseno stanje iz 1. jula 2014. godine u iznosu od 3.596.00 KM i uplatu avansa za usluge 26. februara 2015. godine u iznosu od 1.917,41 KM, tako da ukupan avans iznosi 5.513,41 KM. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao da navedeni iznos nije pravdan izvršenim uslugama apelanta, radi čega je obavezan apelant da tuženom isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Okružni privredni sud je ukazao da, kada ugovor nije izvršen, odnosno kada je isti raskinut (kao u konkretnom slučaju), strana koja je uplatila novčana sredstva na ime avansa ima pravo da joj se ta sredstva vrate, u smislu odredbi člana 132. stav (2) ZOO. Prema tome, Okružni privredni sud je naveo da potraživanje povjerioca za povraćaj datog avansa nakon raskida ugovora predstavlja zahtjev iz neosnovanog obogaćenja jer je Ugovor, koji je bio pravni osnov uplate avansa, otpao, radi čega je taj sud, u skladu sa odredbom člana 210. ZOO odlučio kao u tački II izreke presude.

5. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Okružnog privrednog suda od 11. novembra 2019. godine, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 122531 20 Pž od 29. decembra 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane.

6. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog Ugovora, kao i da je Ugovor raskinut. Naime, da je Ugovor, koji je do raskida bio na snazi i na osnovu kojeg je apelant kao advokat zastupao tuženog u sudskim postupcima, jednostrano raskinut od strane apelanta kao nalogoprimca, što znači da su se raskidom Ugovora obje strane oslobodile svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. U vezi s tim, Visi privredni sud je ukazao, u odnosu na odluku kojom je dio tužbenog zahtjeva apelanta (preko dosuđenog iznosa) odbijen kao neosnovan, da u tim slučajevima nisu bili ispunjeni uslovi iz navedenih odredbi Ugovora, radi čega je pravilno prvostepeni sud taj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio kao neosnovan. Takođe, u odnosu na odluku kojom je apelant obavezan da tuženom isplati određeni novčani iznos po osnovu uplaćenog avansa, Viši privredni sud je naveo da, kako provedeni dokazi potvrđuju da je ukupan avans iznosio 5.513,41 KM, te kako navedeni iznos nije pravdan izvršenim uslugama apelanta, pravilno je obavezan apelant da tuženom isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je „jedino pravno moguće zakonito rješenje – poništenje svih akata“ (osporenih odluka), te da se naloži prvostepenom sudu da „zakaže ročište radi utvrđenja visine troškova postupka na teret „Krajina-Borac“ d.o.o. Banjaluka“, odnosno, da se „predmet dostavi na ponovni upravni postupak u okviru nadležnosti“. Zapravo, suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje apelanta da nema mogućnost da naplati svoja potraživanja u vidu troškova zastupanja tuženog.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud potvrdio navedenu odluku Okružnog privrednog suda i za svoje odlučenje dao jasne razloge u kojima Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda svodi na tvrdnje apelanta da nema mogućnost da naplati troškove zastupanja tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot prednjim tvrdnjama apelanta, u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Ugovora (te dovodeći ih u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem), dali jasne odgovore na takve navode apelanta (uz detaljno obrazloženje zbog čega apelantu ne pripadaju predmetni troškovi u iznosu preko dosuđenog), a Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/22 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio