Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1199/22 (M. Č.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1199/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1199/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mersad Čović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mersad Čović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 O 017832 22 Gž od 9. marta 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mersad Čović protiv Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Cazinu broj O-187/96 od 28. juna 1996. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersad Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ostrošca, podnio je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-187/96 od 28. juna 1996. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 O 017832 22 Gž od 9. marta 2022. godine. Apelant je 19. aprila 2022. godine dopunio apelaciju. Ostavinski postupak iza M.Č.
2. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-187/96 od 28. juna 1996. godine utvrđeno je da imovinu ostavioca M.Č. („nerođeni brat apelanta“) čini nekretnina pobliže označena predmetnim rješenjem i potraživanja na ime dospjelih, a neisplaćenih plata ostaviocu, te su za zakonske nasljednike nad predmetnom imovinom proglašeni Š.Č (supruga ostavioca) i A.Č. (kćerka ostavioca), sa dijelom ½. U pouci o pravnom lijeku predmetnog rješenja navedeno je da protiv istog nije dopuštena žalba jer su se zakonske nasljednice, po objavljivanju predmetnog rješenja, odrekle prava na žalbu, te je navedeno rješenje pravosnažno sa danom 28. jun 1996. godine. Postupak po zahtjevu apelanta „za stavljanje van snage rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine“
3. Rješenjem Općinskog suda broj O-187/96 od 8. decembra 2021. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta od 18. decembra 2019. godine za stavljanje van snage rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da apelant u predmetnom zahtjevu ističe da u osporenom rješenju nije naveden identitet parcela po starom katastarskom operatu, da je navedeno sudsko rješenje doneseno povredom člana
12. Zakona o premjeru i katastru zemljišta, te da u predmetnom rješenju nije vidljiva identifikacija nekretnina po starom i novom katastarskom operatu (kako bi se iste na zakonit način u evidencijama katastra nekretnina Grada Cazin i zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda upisale kao posjed i kao stvarno vlasništvo Š.Č. i A.Č.), s obzirom da se navedene nekretnine u evidencijama katastra Grada Cazin vode kao njegov posjed sa ½. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u podnesku od 3. oktobra 2020. godine apelant ukazao da je osporenim rješenjem „nekretnina koja je predstavlja ostavinsku masu greškom uračunata u ostavinsku masu iza umrlog M.Č.“, pa da apelant moli Općinski sud da prilikom postupanja po predmetnom zahtjevu ispravi svoju grešku i nekretninu upiše kao posjed M.Č. i apelanta. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je predmetno rješenje o nasljeđivanju donio na osnovu podataka iz javnih registara i proglasio zakonske nasljednike na imovini iza umrlog ostavioca, te da je takvo rješenje postalo pravosnažno i da je provedeno u javnim registrima. Konačno, Općinski sud je naveo da apelant tvrdi da je rješenje o nasljeđivanju doneseno povredom određenih propisa, te traži mijenjanje istog, odnosno stavljanje van snage, što taj sud u okviru predmetnog postupka ne može činiti, već da apelant može samo u parnici dokazivati da su druga lica neosnovano upisana na nekretninama za koje isti tvrdi da njemu pripadaju.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 8. decembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 O 017832 22 Gž od 9. marta 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je iza umrlog M.Č. proveden ostavinski postupak 1996. godine, te da su za zakonske nasljednike iza umrlog proglašene Š.Č i A.Č. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u tom ostavinskom postupku apelant nije bio stranka, jer on nije zakonski nasljednik, niti je testamentarni nasljednik, iza ostavioca M.Č. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant, budući da nije bio stranka u ostavinskom postupku, niti je to mogao biti jer mu ne pripada nikakvo pravo iza ostavioca, u tom postupku ne može ostvarivati nikakvo svoje pravo, pa tako ni podnositi zahtjev za eventualne ispravke ili dopune rješenja o nasljeđivanju.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje smatra da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine utvrđena ostavina iza njegovog „nerođenog brata“ M.Č., te da je tim rješenjem utvrđeno da ostavinu M.Č. čine nekretnine pobliže naznačene tim rješenjem, ali da rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine ne sadrži „označenje nepokretnosti sa podacima iz zemljišnih knjiga (starog operata)“. Dalje navodi da je podnio zahtjev za ispravku i upotpunjavanje navedenog rješenja, ali da mu je rješenjem Kantonalnog suda od 9. marta 2022. godine povrijeđeno „njegovo pravo i pravo trećih lica upisanih u zemljišne knjige“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
Ratione materiae, u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 9. marta 2022. godine
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je njegov zahtjev (za stavljanje van snage rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine) odbačen kao nedopušten. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluke kojima se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za stavljanje van snage rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine. Iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Neiscrpljivanje (u odnosu na rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda od 28. juna 1996. godine)
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju apelant smatra da je osporenim rješenjem o nasljeđivanju povrijeđeno „njegovo pravo i pravo trećih lica upisanih u zemljišne knjige“ jer se, kako to proizlazi iz navoda apelanta u postupku koji je vodio povodom zahtjeva „za stavljanje van snage rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 28. juna 1996. godine“, nekretnine obuhvaćene predmetnim rješenjem o nasljeđivanju u evidencijama katastra Grada Cazin vode kao njegov posjed sa ½ . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant propustio da, shodno odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) tužbom pokrene parnični postupak pred nadležnim sudom radi ostvarivanja svojih prava (na što mu je ukazao i Općinski sud rješenjem od 8. decembra 2021. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić