Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4369/20 (H. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Suvlasništvo
- Troškovi postupka
- Izvršni postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Izvršenje
- Nekretnina
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 12, 75
- Zakon o parničnom postupku · čl. 93
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4369/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4369/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Hajrudin Mujagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Mujagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 010849 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 01 010849 17 12 od 8. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Mujagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 010849 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 01 010849 17 12 od 8. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajrudin Mujagić protiv Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 01 010849 17 12 od 30. novembra 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Mujagić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 010849 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine. Dopunom apelacije, koju je apelant dostavio 6. oktobra 2021. godine, osporio je i Rješenje Kantonalnog suda broj 39 01 010849 17 12 od 8 septembra 2021. godine, Rješenje Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 01 010849 17 12 od 26. januara 2021. godine i Rješenje Općinskog suda broj 39 01 010849 17 12 od 30. novembra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda od 8. maja 2009. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu bivših supružnika, A.M. i apelanta, čine nekretnine precizirane u izreci presude (stambeni objekat, te njiva, pomoćna zgrada i dvorište), utvrđeno je da su A.M. i apelant suvlasnici sa udijelom od po ½, obavezan je apelant da trpi da se A.M. uknjiži sa suvlasničkim dijelom i da trpi diobu bračne stečevine. Istom presudom apelant je obavezan da A.M. nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.180,00 KM.
3. A. M. je, kao tražiteljica izvršenja (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja), podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, radi prinudne naplate novčanog potraživanja koje se odnosi na dosuđene troškove postupka na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda od 8. maja 2009. godine.
4. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 39 0 I 010849 10 I od 2. decembra 2010. godine, određeno je izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom imovine apelanta koja se sastoji od pokretnih stvari i novca.
5. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 2. decembra 2010. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 39 0 I 010849 10 I od 5. novembra 2012. godine prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje u cijelosti održao na snazi.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 5. novembra 2012. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 I 010849 13 Gži od 21. januara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 1 010849 17 12 od 25. januara 2017. godine prihvaćen je prijedlog tražiteljice izvršenja u pogledu promjene sredstva izvršenja tako što je izvršenje dozvoljeno na suvlasničkom dijelu (1/2) nekretnina apelanta (njiva, pomoćna zgrada i dvorište) bliže označeno u prijedlogu za izvršenje (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine).
8. Općinski sud je u Zaključku o drugom ročištu za prodaju nekretnine od 12. marta 2020. godine, između ostalog, naveo da je vrijednost predmetnih nekretnina utvrđena nalazom sudskog vještaka i da iznosi 31.284,20 KM, te da se nekretnina na drugom ročištu ne može prodati ispod 1/3 utvrđene vrijednosti.
9. Općinski sud je Zaključkom od 23. juna 2020. godine utvrdio da su predmetne nekretnine prodate tražiteljici izvršenja za iznos od 10.429,00 KM.
a)U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 39 0 I 010849 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine
10. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 39 0 1 010849 17 I 2 od 10. jula 2020. godine ponuđaču – tražiteljici izvršenja je dosuđena 1/2 predmetnih nekretnina, dosadašnje vlasništvo apelanta, te je određena predaja u posjed predmetnih nekretnina tražiteljici izvršenja, kao kupcu. Istim rješenjem je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu tog suda da nakon pravosnažnosti rješenja predmetne nekretnine upiše kao vlasništvo tražiteljice izvršenja, naloženo je Službi za urbanizam, katastar, finansije i privredu Općine Doboj jug da nakon pravosnažnosti rješenja predmetne nekretnine upiše kao posjed tražiteljice izvršenja, dok je Zemljišnoknjižnom uredu tog suda i Službi za urbanizam, katastar, finansije i privredu Općine Doboj jug naloženo da brišu sva prava trećih lica, tj. sva upisana založna prava i zabilježbe izvršenja kojim su opterećene predmetne nekretnine.
11. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 10. jula 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 I 010849 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz prvostepenog spisa proizlazi da se na drugom ročištu za prodaju predmetnih nekretnina kao ponuđač javila tražiteljica izvršenja sa ponudom da nekretninu kupi. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenje o dosudi donio primjenom odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, jer je u toku postupka zaključkom utvrđeno da su predmetne nekretnine prodate tražiteljici izvršenja, kao jedinom, a samim tim i najpovoljnijem ponuđaču. Cijeneći izneseno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio rješenje u skladu sa odredbom člana 93. Zakona o izvršnom postupku, o čemu je dao pravilne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u toku prvostepenog postupka apelant nije ničim dokazao da je prvostepeno rješenje doneseno suprotno odredbi 93. Zakona o izvršnom postupku. b)U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 39 01 010849 17 12 od 8 septembra 2021. godine
13. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 I 010849 17 I 2 od 26. januara 2021. godine odlučeno je da je izvršenje dovršeno.
14. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je donio rješenje o dosudi kojim su predmetne nekretnine dosuđene tražiteljici izvršenja, nakon čega je donio rješenje o namirenju kojim je tražiteljica izvršenja namirena u cijelosti, pa je u skladu sa odredbama člana 64. Zakona o izvršnom postupku donio rješenje o okončanju postupka.
15. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 26. januara 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 I 010849 21 Gž 2 od 8. septembra 2021. godine odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje.
16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani navodi da punomoćnik tražiteljice izvršenja nije imao punomoć za zastupanje i da su takvi navodi suprotni stanju prvostepenog spisa i pobijanom rješenju. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je tražiteljica izvršenja po punomoćniku F.P. prvostepenom sudu podnijela prijedlog za izvršenja na osnovu izvršne isprave - pravosnažne presude Općinskog suda od 8. maja 2009. godine, a iz koje proizlazi da je u parničnom postupku tražiteljicu izvršenja kao tužiteljicu zastupao punomoćnik F.P. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 305. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da je, cijeneći navedeno, punomoćnik tražiteljice izvršenja u tom postupku na osnovu punomoći za zastupanje u parničnom postupku imao ovlaštenje i da u ime tražiteljice izvršenja podnese prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave donesene u parničnom postupku, kao i da tražiteljicu izvršenja zastupa u toku izvršnog postupka do njegovog okončanja.
17. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je rješenje, kojim je odlučeno da je izvršenje dovršeno, donio u skladu sa odredbom člana 64. Zakona o izvršnom postupku, što čini neosnovanim navode žalbe da je to rješenje nezakonito. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 64. Zakona o izvršnom postupku propisano da se postupak izvršenja smatra završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da su u toku postupka predmetne nekretnine prodate tražiteljici izvršenja, kao najpovoljnijem ponuđaču u skladu sa odredbom člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje o namirenju kojim je tražiteljica izvršenja namirena u cijelosti. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je rješenje prvostepenog suda, kojim je odlučeno da je izvršenje dovršeno, doneseno pravilnom primjenom odredbe člana 64. Zakona o izvršnom postupku, o čemu je prvostepeni sud dao pravilne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u toku prvostepenog postupka apelant nije ničim dokazao da je prvostepeno rješenje doneseno suprotno odredbi člana 64. Zakona o izvršnom postupku.
c)U odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 39 0 I 010849 17 I 2 od 30. novembra 2020. godine
18. Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 39 0 I 010849 17 I 2 od 30. novembra 2020. godine odlučeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom ½ predmetnih nekretnina, dosadašnje vlasništvo apelanta, za cijenu od 10.429,00 KM namiruje tražiteljica izvršenja u cijelosti i to za iznos glavnog duga od 3.180,00 KM, zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga u iznosu od 4.215,03 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 2.578,30 KM, što ukupno iznosi 9.973,33 KM. Ujedno je odlučeno da će ostatak uplaćenih sredstava u iznosu od 455,67 KM od strane tražiteljice izvršenja, kao razlike procijenjene vrijednosti predmetnih nekretnina i postignute kupoprodajne cijene, biti uplaćen apelantu nakon pravosnažnosti tog rješenja.
19. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su na ročištu za nadmetanje i prodaju predmetne nekretnine prodate tražiteljici izvršenja, da je tražiteljica izvršenja u ostavljenom roku uplatila razliku od kupoprodajne cijene u odnosu na „procijenjenu vrijednost nekretnine“ na depozitni račun suda, dok ostatak od ponuđene cijene nije platila, jer se radi o tražiteljici izvršenja koja u tom postupku ima potraživanje u odnosu na apelanta, te je za taj iznos namirena kupovinom predmetnih nekretnina. S obzirom da nije bilo nužno održavanje ročišta za diobu cijene, jer nije bilo drugih lica koji se namiruju, Općinski sud je naveo da je primjenom odredbe člana 109. Zakona o izvršnom postupku odlučio kao u izreci.
20. Apelant, kako to proizlazi iz stanja apelacionog spisa, nije izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 30. novembra 2020. godine.
Apelacioni navodi
21. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da ročišta za javnu prodaju nisu provedena u skladu sa zakonom, da su „do sada donijete odluke bile bez prisustva apelanta i bez njegovog učestvovanja u postupku“, da punomoćnik tražiteljice izvršenja nema punomoć, te da mu je radi „nepostojećih“ troškova postupka oduzeta imovina.
22. U dopuni apelacije apelant ukazuje da je prodajom predmetnih nekretnina na nezakonit način oduzeta njegova imovina, a ističe i da je „za nepostojeći dug od 3.180,00 KM … prodata nekretnina procijenjene vrijednosti 68.548,40 KM koja je porodični dom njega i njegove supruge“, te da se takvo postupanje suda smatra pretjeranim miješanjem vlasti nad privatnom imovinom. Apelant, osim toga, navodi da je „gotovo sav svoj radni vijek proveo na radu u inostranstvu“, a navodi i da trenutno živi i radi u Njemačkoj i da rijetko dolazi kući. Takođe, apelant navodi da uopšte nije bilo osnova da se pokreće postupak izvršenja zbog naplate troškova postupka, budući da su glavni dug i troškovi postupka iz presude Općinskog suda od 8. maja 2009. godine (izvršne isprave) riješeni sporazumom i međusobnim prebijanjem stranaka prije više od 10 godina Odgovor na apelaciju
23. Općinski sud je, prije svega, naveo da u spisu postoje priložene punomoći, da je uz prijedlog za izvršenje priložena punomoć za punomoćnika F.P., a zatim i punomoć kojom se, od strane tražiteljice izvršenja, pored već određenog punomoćnika F.P., ovlašćuju i stručni suradnik S.P. i pripravnik S.P. Općinski sud je, dalje, naveo da apelant nije pristupio niti na jedno ročište, ali da su mu svi podnesci i odluke suda dostavljeni u skladu sa zakonskim propisima. U vezi sa tim, Općinski sud je, između ostalog, ukazao da je odluke suda (rješenje o izvršenju, rješenje po prigovoru, rješenje o dosudi i dr.) apelantu više puta neuspješno dostavljao putem pošte, kao i da je apelant odbio primiti zaključak o prodaji predmetnih nekretnina. U odnosu na rješenje o namirenju, Općinski sud je istakao da je pokušana dostava apelantu na adresu, da je ostavljena obavijest, ali da apelant nije podigao pošiljku, pa je rješenje dostavljeno putem oglasne table suda u skladu sa odredbom člana 346. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelant na rješenje o namirenju nije izjavio žalbu, dakle da nije iskoristio sva pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant imao pristupni kod i da je na taj način imao uvid u sve dokumente u spisu. Općinski sud je, dalje, naveo da je nepravilno apelantovo tumačenje da je izvršenje provedeno na cijeloj nekretnini čija je vrijednost procijenjena na iznos od 62.568,40 KM. Općinski sud je ukazao da su predmetne nekretnine u suvlasništvu apelanta i njegove bivše supruge - tražiteljice izvršenja sa udjelom ½., da je izvršenje provedeno na apelantovom suvlasničkom dijelu, čija procijenjena vrijednost iznosi 31.284,20 KM, a prodata je za cijenu od 10.429,00 KM. Osim toga, Općinski sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave kojom je utvrđena obaveza i naloženo izvršeniku da plati troškove parničnog postupka, koje nije dobrovoljno platio, a nije dokazao da je svoju obavezu ispunio ili da se sa suprotnom strankom sporazumio da se na osnovu izvršene isprave neće tražiti izvršenje.
24. Odgovor na apelaciju Općinskog suda Ustavni sud je u dva navrata (16. februara i 2. marta 2022. godine), putem pošte, pokušao dostaviti apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, pošiljka je oba puta vraćena kao neuručena, uz naznaku „kuća zatvorena, primalac živi u inostranstvu, ostavljena obavijest-nije tražio“. Nakon toga, odgovor na apelaciju Općinskog suda je apelantu 21. aprila 2022. godine dostavljen putem oglasne table Ustavnog suda, u skladu sa odredbama člana 75. Pravila Ustavnog suda. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka i 33/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 93. stav (1) Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten na temelju takve punomoći:
(...)
2) stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku, u povodu takvog zahtjeva;
(...)
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. U odnosu na osporena rješenja, Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su osporena rješenja Kantonalnog suda od 16. oktobra 2020., odnosno od 8 septembra 2021. godine donesena u izvršnom postupku u kojem je na osnovu izvršne isprave određeno izvršenje protiv apelanta. Dakle, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donesena u izvršnom postupku koji je pokrenula tražiteljica izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, pravosnažne presude Općinskog suda od 8. maja 2009. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
30. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
31. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je tokom predmetnog izvršnog postupka prihvaćen prijedlog tražiteljice izvršenja u pogledu promjene sredstva izvršenja tako što je izvršenje dozvoljeno na suvlasničkom dijelu (1/2) nekretnina apelanta (njiva, pomoćna zgrada i dvorišta), da je vrijednost predmetnih nekretnina utvrđena nalazom sudskog vještaka i da iznosi 31.284,20 KM, te da su predmetne nekretnine prodate tražiteljici izvršenja za iznos od 10.429,00 KM. Apelant u ovom dijelu osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o dosudi, te rješenje kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje kojim je odlučeno da je izvršenje dovršeno.
33. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluka po žalbi, te, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud detaljno odgovorio na apelantove navode vezano za postojanje punomoći (vidi tačku 16. ove odluke) u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud apelantove prigovore da su „do sada donijete odluke bile bez prisustva apelanta i bez njegovog učestvovanja u postupku“, da je prodajom predmetnih nekretnina na nezakonit način oduzeta njegova imovina i da je „za nepostojeći dug od 3.180,00 KM … prodata nekretnina procijenjene vrijednosti 68.548,40 KM koja je porodični dom njega i njegove supruge, ocjenjuje u cijelosti paušalnim imajući u vidu zaključak Općinskog suda od 12. marta 2020. godine (vidi tačku 8. ove odluke), odnosno odgovor na apelaciju Općinskog suda čiji sadržaj nije doveden u pitanje od strane apelanta (apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor Općinskog suda). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
c) Neiscrpljivanje pravnih lijekova, u odnosu na rješenje Općinskog suda od 30. novembra 2020. godine
34. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
35. U konkretnom slučaju apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 12. stav (2) Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH) izjavi žalbu protiv osporenog rješenja Općinskog suda od 30. novembra 2020. godine, shodno uputstvu o pravnom lijeku koje je osporeno rješenje sadržavalo. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se, u ovom dijelu, ne može razmatrati.
36. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić