Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4496/20 (A.Đ.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokaz
  • Naknada štete
  • Vještak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4496/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4496/20, rješavajući apelaciju A. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. Đ. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 157270 20 Gž 3 od 2. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 157270 20 Gž 3 od 2. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja u predmetnom postupku H.A. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16, odnosno 18. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 24. marta 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 13. aprila 2022. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 1, odnosno 13. aprila 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Postupajući po tužiteljevoj tužbi protiv apelanta radi naknade štete, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 157270 10 P od 24. augusta 2012. godine, kojom je usvojen dio tužbenog zahtjeva i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, između ostalog, proveden dokaz saslušanjem vještaka ortopeda A.Z, koji se očitovao na svoj nalaz.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 157270 12 Gž od 13. januara 2016. godine, usvojena je tužiteljeva žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. i člana 191. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku, nakon održanog pripremnog ročišta i glavne rasprave, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 157270 18 P 2 od 12. marta 2018. godine, kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne i materijalne štete (stav I i II izreke), sve bliže precizirano u izreci presude, odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime naknade izgubljene zarade (stav II) i tužbeni zahtjev na ime naknade troškova bolničkog liječenja (stav III), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj na pripremnom ročištu predložio čitanje nalaza i mišljenja vještaka A.Z. od 25. juna 2011. godine, navodeći da nije u finansijskoj mogućnosti da plati novo medicinsko vještačenje. Dalje je navedeno da kako se navedenom prijedlogu usprotivio apelant, Općinski sud nije usvojio prijedlog tužitelja, jer nije postignuta saglasnost stranaka predviđena u članu 114. stav 2. ZPP budući da se glavna rasprava držala pred novim sudijom.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 157270 18 Gž 2 od 10. augusta 2018. godine, djelomično je usvojena apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o isplati nematerijalne i materijalne štete i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud odluku o isplati nematerijalne štete nije mogao donijeti bez izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke, kao i da odluka o djelomičnom usvajanju zahtjeva za isplatu materijalne štete ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Dalje je navedeno da je stoga prvostepena presuda protivna odredbama člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP, pa je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, prvostepenu presudu ukinuo kao u izreci i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Postupak okončan osporenom odlukom

11. Rješavajući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 157270 19 P 3 od 29. augusta 2019. godine, kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 18.000,00 KM ( na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha) sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime izgubljene zarade za vrijeme bolničkog i kućnog liječenja pa sve do ostvarivanja prava na invalidsku penziju 1. februara 2008. godine, to jeste razlike u ostvarenoj i primljenoj penziji od 1. februara 2008. godine i zarade koju bi primio da nije otišao u penziju do danas u iznosu od 8.247,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. Presudom je dalje odbačena tužba u dijelu zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade materijalne štete (troškovi kupovine lijekova, troškovi terapije, plaćanje prijevoza prilikom odlaska na kontrole) isplati iznos od 1.752,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni na ročištu za glavnu raspravu. Dalje je naveo da nije dozvolio provođenje dokaza čitanjem nalaz vještaka A. Z. od 25. juna 2011. godine, s obzirom da je prema izričitoj uputi Kantonalnog suda predmet vraćen u fazu glavne rasprave. Ukazano je da je u prethodnom dijelu postupka 24. augusta 2012. godine donio presudu u kojoj je cijenio nalaz vještaka A.Z., ali da je odlukom Kantonalnog suda žalba usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak. Istaknuto je da je tada na pripremnom ročištu punomoćnik tužitelja pristao da se umjesto nalaza vještaka A.Z. provede vještačenje po vještaku G.A., sa tim što se nije pridružio apelantu prilikom izvođenja ovog dokaza niti je pridržao pravo da se pročita nalaz vještaka A.Z. Stoga, iako sud nije vezan procesnim rješenjima, ukazano je da u fazi glavne rasprave nije mogao raspravljati o dokazima koji nisu bili ranije predmet iste.

13. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant presudom Općinskog suda od 30. juna 2010. godine oglašen krivim i kažnjen što je fizički nasrnuo na tužitelja nanijevši mu tešku tjelesnu povredu. Dalje je naveo odredbu člana 12. stav 3. ZPP, te zaključio da je apelant kriv za povrede koje je nanio tužitelju i štetu koju zbog toga trpi. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da se tužitelj zbog nanesenih povreda liječio u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, Klinici za ortopediju i traumatologiju, gdje je bio hospitaliziran od 23. maja do 6. juna 2007. godine. Također je istaknuto da je tužitelj, neposredno po prijemu, podvrgnut operativnom zahvatu, te da je nakon kontrolnih pregleda, tužitelju predložen nastavak liječenja u vidu fizikalnog tretmana, te previjanje u nadležnom domu zdravlja.

14. Općinski sud je naveo da je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP u vezi sa članom 123. i 126. ZPP, jer tužitelj nije predočio dokaze po osnovu kojih bi sud mogao donijeti odluku bez izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke. Općinski sud je odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva na ime naknade materijalne štete za troškove bolničkog liječenja, jer je u prethodnom dijelu postupka u pogledu navedenog zahtjeva pravomoćno presuđeno. Odlučujući u dijelu tužbenog zahtjeva naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade za vrijeme bolničkog i kućnog liječenja do ostvarivanja prava na invalidsku penziju, to jest na ime razlike u ostvarenoj i primljenoj penziji i zarade koju bi primio da nije otišao u penziju, Općinski sud je naveo da je cijenio da povreda tužitelja od 23. maja 2007. godine nije u uzročnoj vezi sa infarktom miokarda od kojeg je tužitelj kasnije obolio (7. septembra 2008. godine). Odlučujući u dijelu prava na naknadu razlike plaći, Općinski sud je zaključio da nisu pruženi bilo kakvi podaci na osnovu kojih bi se utvrdila razlika primanja.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 157270 20 Gž 3 od 2. novembra 2020. godine, djelomično je usvojena tužiteljeva žalba i prvostepena presuda preinačena, u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete, tako da je tužitelju na ime nematerijalne štete dosuđen ukupan iznos od 11.650,00 KM (na ime umanjenja životne aktivnosti 8.000,00 KM i na ime pretrpljenih fizičkih bolova 3.650,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je apelant obavezan tužitelju isplatiti manji iznos na ime naknade troškova postupka. U preostalom dijelu tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je navodima žalbe tužitelja dovedeno u pitanje pravilno utvrđenje činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, pa je zakazao raspravu pred drugostepenim vijećem primjenom odredbe člana 217. stav 2. ZPP. Dalje su navedeni dokazi koji su izvedeni na raspravi u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te je, između ostalog, izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka A.Z. od 25. juna 2011. godine i saslušan navedeni vještak. Istaknuto je da je na osnovu ponovo provedenih dokaza i njihove ocjene, u smislu odredbe člana 8. ZPP, Kantonalni sud zaključio da je tužiteljeva žalba djelomično osnovana. Kantonalni sud je ukazao da se u nalazu i mišljenju vještak A.Z. od 25. juna 2011. godine navodi da je kod tužitelja utvrđena umanjena opća životna aktivnost po osnovu posljedica povrede od 23. maja 2007. godine od 16%, da je u momentu povrede tužitelj osjetio izrazito jake bolove koji su trajali nekoliko sati, da je pet dana osjećao jake bolove nešto slabije od prethodnih, da je bolove srednje jačine sa povremeno jačim (mijenjanje gipsa i početno razgibavanje zgloba) osjećao dva mjeseca, dok je bolove slabije jačine osjećao tri mjeseca, a povremeno osjeća i danas. Dalje je ukazano da je u nalazu navedeno da je u momentu povređivanja tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta koji je trajao nekoliko sati, sekundarni strah srednjeg intenzitete, odnosno zabrinutost za ishod liječenja osjećao je cijelo vrijeme do normalizacije hoda, tri i po mjeseca, te da postoji naruženost lakog stepena, jer stalni otok skočnog zgloba desne noge i operativni ožiljci na nozi primjetni su trećim licima prilikom nošenja ljetne obuće. Istaknuto je da je u iskazu datim pred Kantonalnim sudom, vještak A.Z. izjavio da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 25. juna 2011. godine.

17. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda o izvođenju dokaza uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka A.Z. donesena pogrešnom primjenom odredbe člana 114. ZPP. S tim u vezi, ukazao je da iz stanja spisa jasno proizlazi da je postupak vođen dva puta pred novim sudijom. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud povrijedio navedenu odredbu prvi put na nastavku pripremnog ročišta održanog 10. aprila 2017. godine, kada je odbio izvođenje dokaza uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka A.Z., iz razloga što je apelant odbio saglasnost za njegovo čitanje i ujedno bez obrazloženja usvojio apelantov prijedlog za provođenje dokaza, medicinskim vještačenjem po vještaku ortopedu G.A., na iste okolnosti, od kojeg prijedloga je odustao na ročištu za glavnu raspravu, održanom 30. novembra 2017. godine. Istaknuto je da je prvostepeni sud trebao, u smislu citirane odredbe ZPP i načela neposrednosti, odrediti izvođenje već provedenog dokaza, jer je postupak počeo iz početka, tj. izvođenjem dokaza uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka A.Z., već izvedenog, u toku prvostepenog postupka na ročištu održanom 9. decembra 2011. godine, jer nepostojanje saglasnosti parničnih stranaka za čitanje već provedenih radnji - izvedenog dokaza nije razlog za odbijanje. Dalje je ukazano da je Općinski sud drugi put povrijedio odredbu člana 114. ZPP, na ročištu za glavnu raspravu 27. augusta 2019. godine, jer se ne radi o novom dokazu u smislu odredbe člana 102. stav 2. ZPP, kako je pogrešno zaključio.

18. Kantonalni sud je naveo da je cijeneći nalaz i mišljenje od 25. juna 2011. godine, iskaz sa raspravnog zapisnika od 9. decembra 2011. godine i iskaz dat pred Kantonalnim sudom vještaka A.Z., u smislu odredbe člana 8. ZPP, zaključio da je zahtjev tužitelja u dijelu isplate nematerijalne štete djelimično osnovan. S tim u vezi, obrazložio je da je utvrdio da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 114. ZPP, pa je djelimično prihvatio nalaz i mišljenje i iskaz vještaka A.Z., kao stručan, objektivan i dat po pravilima struke, u dijelu koji se odnosi na umanjenja životne aktivnosti tužitelja od 16% i pretrpljenih fizičkih bolova. Dalje je obrazloženo da je primjenom odredbe člana

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), cijeneći Orijentacione kriterije Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz 2006. godine, te životnu dob tužitelja, karakter povrede i intenzitet i trajanje bolova, tužitelju utvrdio naknadu za stepen umanjenja životne aktivnosti od 16% i na ime pretrpljenih bolova u iznosima navedenim u izreci presude kao pravičnu naknadu. Kantonalni sud je naveo da je odbio tužiteljev zahtjev za isplatu naknade na ime straha, budući da je strah psihičko osjećanje neaktivne prirode i da tužitelj, u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazao intenzitet i dužinu trajanja straha. S tim u vezi, obrazloženo je da je izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku neuropsihijatru A.K., predloženo od strane tužitelja i određeno u prvostepenom postupku opozvano na kasnijem ročištu, zbog čega nalaz A.Z. u navedenom dijelu, nije mogao cijeniti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da mu je onemogućen pristup u smislu da pred sudom provede sve dokaze. Tvrdi da je na raspravi pred Kantonalnim sudom proveden novi dokaz (čitanje nalaza vještaka A.Z.) iako za navedeno nije bilo uporišta u odredbama ZPP-a. Ukazuje da je tužitelj u žalbi predložio zakazivanje rasprave i izvođenje novih dokaza, očito misleći na nalaz vještaka A.Z., što je Kantonalni sud i prihvatio, u čemu vidi očitu pristrasnost Kantonalnog suda, koji nije smio prihvatiti navedeni novi dokaz jer se apelant izričito protivio. Smatra da se ne radi o novom dokazu koji tužitelj nije mogao predložiti u ranijem postupku. Ističe da se punomoćnik tužitelja nije niti izjašnjavao niti žalio na procesno rješenje sa pripremnog ročišta od 10. aprila 2017. godine pred prvostepenim sudom kojim je odbijen njegov prijedlog da se pročita nalaz i mišljenje vještaka A.Z., pa stoga nema pogrešne primjene člana 114. ZPP, jer navedena odredba u stavu 2 to i predviđa. Također smatra da Kantonalni sud nije mogao dosuditi naknadu štete tužitelju bez stvarnog pregleda tužitelja, imajući u vidu protek perioda od 14 godina od nastanka štete.

20. Apelant smatra da se nije mogla dati vjera nalazu vještaka iz 2011. godine koji je procesnim rješenjima suda stavljen van snage i određeno da se neće provoditi navedeni dokaz. Ističe da se navedeni dokaz mogao provesti jedino uz saglasnost parničnih stranaka, koje nije bilo. Također ističe da tužitelj nije predlagao vještačenje po vještaku medicinske struke – psihijatru za utvrđenje nematerijalne štete, pa stoga nije niti mogla biti utvrđena nematerijalna šteta za tužitelja. Ukazuje i da je vještak A.Z. dao mišljenje i izjasnio se o tužiteljevom psihičkom stanju, iako to nije u njegovoj nadležnosti kao ortopeda – traumatologa, tako da sami nalaz u navedenom dijelu nije pravno valjan. Također ukazuje i da sud nije utvrdio na koji način je vještak A.Z. utvrdio umanjenje opće životne aktivnosti u iznosu od 16%. Apelant posebno ističe da je u svim drugostepenim odlukama u predmetnom postupku uvijek kao izvjestilac za donošenja odluka bila sutkinja A.B., što po njegovom mišljenju, „baca“ sumnju na kompletan postupak, te ukazuje da je navedena sutkinja uvijek ukidala odluke iako je imala mogućnost i presuđenja tj. preinačenja, što nije nikada učinila. II.Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud navodi da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nisu prekršena prava navedena u apelaciji.

22. Općinski sud navodi da nema kršenja apelantovih prava pred prvostepenim sudom. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja prijašnja rješenja iz ovog člana.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 114.

(1) Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo se provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude.

(2) Ako se ročište drži pred novim sudijom sud može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217. st. 1.-3.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebalo ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.

Član 218. stav 1.

(1) Na raspravu se pozivaju stranke odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, a i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju.

Član 220.

Ako u čl. 217. do 219. ovog zakona nije što drugo određeno, odredbe ovog zakona o glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom na odgovarajući način se primijenjuju i na raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 227. stav 1. tačka 2) (1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 229. stav 1. tačka 3) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 157270 20 Gž 3 od 2. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, jer je presuda donesena 2. novembra 2020. godine a apelacija podnesena 12. decembra 2020. godine, iz čega proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant obavezan na isplatu naknade štete tužitelju, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred Kantonalnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, zbog toga što je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava.

33. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant, u prvom redu, tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP kada je, na raspravi održanoj pred Kantonalnim sudom, izvršio uvid i cijenio nalaz i mišljenje vještaka A.Z. od 25. juna 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da je navedeni nalaz kao dokaz proveden na glavnoj raspravi u prvom prvostepenom postupku, te da je Općinski sud u kasnijem dijelu postupka odbio prijedlog tužitelja da se pročita navedeni nalaz zbog nepostojanja saglasnosti stranaka, odnosno, jer nije bio predmet provođenja dokaza na ročištu za glavnu raspravu. Suprotno tome, u žalbenom postupku Kantonalni sud je održao raspravu, na kojoj je izveo navedeni dokaz, kao i saslušao vještaka A.Z., smatrajući da je Općinski sud pogrešno primijenio član 114. ZPP kada je donio odluku u pogledu izvođenja dokaza uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka A.Z., što je detaljno obrazložio u presudi.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da će drugostepeni sud, u skladu sa članom 217. stav 2. ZPP, zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Nadalje, na raspravu pred drugostepenim sudom se pozivaju stranke, svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju (član 218. stav 1. ZPP), kao i da se odredbe ZPP o glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom na odgovarajući način primjenjuju i na raspravu pred drugostepenim sudom (član 220. ZPP). Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa zaključkom Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe u pogledu odluke o izvođenju dokaza uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka A.Z. i obrazloženjem datim u pogledu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje u pogledu održavanje rasprave i izvođenja spornog dokaza, u kojem nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju postupao u okviru svog zakonskog ovlaštenja koja proizlazi iz odredbe člana 217. stav 2. ZPP kada je održao raspravu, jer je zaključio da je žalbenim navodima tužitelja dovedeno u pitanje pravilno utvrđenje činjeničnog stanja u prvostepenom postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO i ZPP kada je uvažio nalaz vještaka i zaključio da je tužiteljev zahtjev djelimično osnovan u dijelu isplate nematerijalne štete na ime umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrpljenih fizičkih bolova, o čemu je dao jasno obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78., i Kikabidze protiv Gruzije, odluka od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 57642/12, stav 51.).

36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra paušalnim i apelacione navode o povredi prava na pristup sudu u smislu da pred sudom provede sve dokaze. Naime, Ustavni sud ističe da je apelantu bilo omogućeno na dvije sudske instance da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene meritorne odluke, te posebno ističe da je apelantu bilo omogućeno i učestvovanje na raspravi pred drugostepenim sudom. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanta, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci.

37. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant ukazuje i na pristrasnost suda, odnosno da je u svim drugostepenim odlukama u predmetnom postupku bila ista sutkinja kao izvjestilac i da je uvijek ukidala odluke. Međutim, apelant nije konkretizirao na koji način je navedeno eventualno uticalo na odluke donesene u drugostepenim postupcima (s obzirom da su sve odluke donesene u vijeću sastavljenom od troje sudija), niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost, pogotovo imajući u vidu da je posljednjom odlukom, suprotno apelantovim navodima da je navedena sutkinja „uvijek ukidala odluke“, Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku i meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Kantonalni sud ili sutkinja A.B. u toku predmetnog postupka bili pristrasni, zbog čega i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

40. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenog prava ne može dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom u okviru koga je apelant obavezan da plati tužitelju određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud naveo detaljne i jasne razloge za svoju odluku kojom je, na osnovu provedenih dokaza, obavezao apelanta na naknadu nematerijalne štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4496/20 (A.Đ.) | Sudska praksa | Aktio