Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3210/20 („Almos Alfons Mosel Handels GmbH“)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3210/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3210/20, rješavajući apelaciju „Almos Alfons Mosel Handels GmbH“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Almos Alfons Mosel Handels GmbH“ podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda Banjaluci broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Almos Alfons Mosel Handels GmbH“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nittendorfa, SR Njemačka, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 124750 20 Rev od 4. augusta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 124750 17 Ps od 25. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije 16. marta 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 962/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je ovu apelaciju odbacio kao preuranjenu jer je apelant protiv navedene presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 124750 20 Rev od 4. augusta 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Republike Srpske, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 13. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. decembra 2021. do 13. januara 2022. godine.
5. Apelantu su 29. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.
6. Apelant je 30. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore, u kojem je naveo da odgovori na apelaciju nisu ponudili ozbiljnu argumentaciju protiv navoda apelacije, te je istakao da ostaje pri navodima i prijedlozima istaknutim u apelaciji.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Odlučujući o tužbi apelanta protiv tužene zbog duga, v. sp. 39.814,04 KM, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 124750 17 Ps od 25. maja 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu plati precizirani dug sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 2019. godine, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. Ocjenom izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na strani 2. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je utvrdio da je Presudom Višeg privrednog suda od 13. maja 2016. godine obavezana tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 314.096,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. jula 2005. godine do isplate, iznos od 3.147,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. decembra 2006. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.523,41 KM. Dalje je utvrđeno da je apelant nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje presude pokrenuo izvršni postupak u kojem je doneseno rješenje o izvršenju precizirani broj od 20. septembra 2016. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje (isplatom sa računa tužene). Nakon pravomoćnosti rješenje o izvršenju je 1. augusta 2017. godine dostavljeno na provođenje Ministarstvu finansija RS – Trezor. Također je utvrđeno da je tokom trajanja predmetnog postupka tužena 27. augusta 2018. godine platila glavni dug u iznosu od 317.243,43 KM, kamatu u iznosu od 317.243,43 KM, kao i iznose od 29.425,80 KM i 5.417,15 KM, što sve ukupno iznosi 669.329,81 KM, dok se vještak ekonomske struke izjasnio da je iznos plaćene kamate pravilno obračunat. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li apelant „ima pravo na obračun procesne kamate računajući od dana podnošenja tužbe do isplate sa kamatom od dana izrade dopune nalaza i mišljenja“ vještaka ekonomske struke.
9. Okružni privredni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na sadržaj odredbe člana 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da se navedena odredba primjenjuje u slučaju kada dužnik u docnji isplati glavni dug. Naime, u navedenom slučaju kamata gubi akcesorni karakter i osamostaljuje se kao glavno potraživanje na čiji iznos povjerilac ima pravo da zahtijeva procesnu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate. Međutim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju (u momentu podnošenja tužbe) tužena nije platila glavni dug, proizlazi da nije ni bilo osnova da apelant potražuje procesnu kamatu. Naime, tužena je u izvršnom postupku platila istovremeno glavni dug i kamatu u iznosu glavnog duga, čime je apelant u cijelosti obeštećen za kašnjenje tužene u ispunjenju obaveze plaćanja glavnog duga koja je određena presudom Višeg privrednog suda 13. maja 2016. godine, kao i rješenjem o izvršenju. Pored toga, Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 6. Zakona o zateznoj kamati Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZZK, koju odredbu je sadržavao i ranije važeći Zakon o visini stope zatezne kamate, član 4.b), kojom je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. Dakle, s obzirom na to da je tužena izvršila plaćanje cjelokupnog iznosa glavnog duga i kamate, to je u konkretnom slučaju isključena primjena odredbe člana 279. ZOO. Sud je također naveo da nalaz vještaka ekonomske struke sadrži obračun kamate na iznos ukupno obračunate i plaćene kamate na iznos glavnog duga (u iznosu od 39.814,04 KM), međutim, s obzirom na to da apelant nema pravni osnov da potražuje ovako obračunatu kamatu od tužene, navedeni nalaz vještaka (iako cijenjen) nema utjecaja na odluku suda. S obzirom da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu kamate od dana podnošenja tužbe do isplate u iznosu od 39.814,04 KM, Okružni privredni sud je zaključio da je slijedom navedenog neosnovan i zahtjev za isplatu kamate na navedeni iznos od dana izrade dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio u skladu s odredbom čl. 386. stav 1. i 395. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
11. U obrazloženju presude Viši privredni sud je je ponovio predmet konkretnog spora (apelantov zahtjev da mu tužena isplati dospjele procesne kamate) i utvrđeno činjenično stanje, te je, suprotno žalbenim navodima, zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Viši privredni sud smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno na osnovu odredbe člana 4.b. Zakona o visini stope zatezne kamate utvrdio da zakonska zatezna kamata prestaje teći kada dostigne visinu glavnog duga. Dalje, Viši privredni sud je ukazao da kamata predstavlja sporedno (akcesorno) potraživanje koje je vezano uz glavni dug, te nakon što se plati glavni dug, kamata koja je do tada dospjela, osamostaljuje se i postaje glavni dug čije se plaćanje može tražiti. U tom slučaju, na tako dospjelu kamatu se može zahtijevati plaćanje zakonske zatezne kamate, ali samo od dana podnošenja zahtjeva za njeno plaćanje sudu, zbog čega se ta kamata zove procesna kamata. Viši privredni sud je istakao da je naprijed navedeno propisano odredbom člana 279. ZOO, koju zakonsku odredbu je prvostepeni sud pravilno primijenio u razrješenju predmetnog spora, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim se daje tumačenje navedene zakonske odredbe u okviru zahtjeva za naknadu štete. Naime, zakonska zatezna kamata predstavlja kaznu zbog zakašnjenja u izvršenju novčane obaveze, te iz navedenog razloga ona i teče od dana padanja u docnju pa sve do dana plaćanja, a kada dostigne visinu glavnog duga kamata prestaje da teče, kako je to propisano zakonom o visini stope zatezne kamate. Viši privredni sud je istakao da je predmetna tužba za plaćanje kamate na dospjelu kamatu podnesena 19. decembra 2017. godine, dok su glavni dug i dospjela kamata u visini glavnog duga plaćeni nakon podnošenja tužbe (27. augusta 2018. godine). Dakle, s obzirom na to da je tužba podnesena u vrijeme kada je glavni dug još egzistirao, odnosno u vrijeme kada se zakonska zatezna kamata nije osamostalila (još uvijek je imala akcesorno svojstvo), proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio da nisu nastupile zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe i postavljanje navedenog zahtjeva. Naime, tužena je svoju obavezu iz izvršne isprave u cijelosti izvršila, pri čemu je platila i kaznu zbog kašnjenja u izvršenju novčane obaveze u zakonom propisanom maksimumu (u visini glavnog duga). S obzirom na to da je tužena svoju obavezu (glavni dug i zakonsku zateznu kamatu) platila istog dana, proizlazi da nisu nastupile okolnosti iz odredbe člana 279. ZOO na osnovu kojih bi apelant imao osnov za postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne kamate. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je na osnovu odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je apelantov zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe odbio zato što nije uspio u postupku po žalbi.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 124750 20 Rev od 4. augusta 2020. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine s obrazloženjem da vrijednost osporavanog dijela drugostepene presude ne ispunjava cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, kao i da, u smislu stava 3. istog člana, odlučivanje povodom apelantove revizije ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Naime, Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi (da li se može, kada i kako računati kamata na kamatu) jasno regulirani odredbom člana 279. ZOO, dok se o pitanju koje se odnosi na računanje tzv. procesne kamate (član 279. stav 2. ZOO) izjasnila ranija sudska praksa, te istakao da stav izražen u odluci koja se pobija revizijom nije suprotan sudskoj praksi u sličnim slučajevima, zbog čega navedeno pitanje nema karakter pitanja koje predviđa odredba člana 237. stav 3. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime apelant smatra da su prvostepena i drugostepena odluka rezultat proizvoljne primjene odredbe člana 279. stav 2. ZOO. Apelant je naveo pravni stav osporene drugostepene odluke za koji je ukazao da predstavlja stav Vrhovnog suda FBiH koji koriste sudovi u Republici Srpskoj. Apelant smatra da ovaj stav nije primjenjiv u Republici Srpskoj zbog vrlo bitnih razlika u pozitivnim propisima koji reguliraju pitanje plaćanja zatezne kamate u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. U vezi s tim, apelant je naveo da je odredbom člana 6. ZZK (koji je identičan članu 4.b. ranijeg Zakona o visini stope zatezne kamate) propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, dok u Federaciji BiH takve odredbe nema, već u skladu sa ZZKFBiH zatezna kamata teče sve dok se ne plati glavni dug. Dalje, apelant je ukazao da iz sadržaja osporenih odluka proizlazi da je glavni dug isplaćen 27. augusta 2018. godine, dok je zatezna kamata na glavni dug prestala teći 2009. godine (kada je dosegla iznos glavnice), te da je tužena svoju obavezu isplatila s dvogodišnjim zakašnjenjem. Pored navedenog, apelant smatra da je stav Višeg privrednog suda u suprotnosti i s odredbom člana 313. ZOO, odnosno da je pogrešan zaključak da se prvo plaća glavnica, pa tek onda kamata. Apelant također smatra da su u konkretnom slučaju postojali razlozi da Vrhovni sud dozvoli njegovu reviziju u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP.
II.Odgovori na apelaciju
14. Viši privredni sud je naveo da su apelantovi navodi, koji su identični navodima iz žalbe, neosnovani i da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. S obzirom na to da je u svojoj odluci dao odgovore na sve apelacione navode, Viši privredni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost njegove odluke, kao i da nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji.
16. Okružni privredni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka istakavši da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužena je u odgovoru navela da su neosnovani i nedokazani navodi apelacije o povredi apelantovih prava, te je predložila da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 395.
Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 279.
(1) Na dospelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtev za njihovu isplatu.
20. Zakon o zateznoj kamati („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 61/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
21. Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/01, 52/06 i 103/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 4b.
Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 124750 20 Rev od 4. augusta 2020. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124750 19 Pž od 21. februara 2020. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju broj AP 962/20 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Višeg privrednog suda apelant je primio 2. februara 2020. godine, a apelacija broj AP 962/20 je podnesena 16. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantovoj tužbi protiv tužene zbog duga (isplate zakonske zatezne kamate na iznos kamate – isplata dospjele procesne kamate), iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. Uvezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Višeg privrednog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati dug – dospjele procesne kamate. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud razmotrio apelantove žalbene navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Okružni privredni sud dali jasne i argumentirane razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO, ZZK (Zakona o visini stope zatezne kamate) i ZPP. Također, Viši privredni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, pri čemu je afirmirao stav prvostepenog suda da apelant u konkretnom slučaju nije imao pravni osnov da potražuje procesnu kamatu od tužene, odnosno da u konkretnom slučaju nisu nastupile zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe i postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne kamate. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev odbio uz pozivanje na relevantne odredbe člana 279. ZOO i člana 6. ZZK (član 4.b. Zakona o visini stope zatezne kamate). Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZZK (Zakona o visini stope zatezne kamate) i ZPP, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
33. Pored toga, u vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na razliku u propisima Republike Srpske i Federacije BiH, koje dovodi u vezu sa zauzetim stavom osporene odluke, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi se o različitoj primjeni jedne zakonske norme, već o tome da je na različit način riješeno pitanje u entitetskim zakonima (u odnosu na obračun zatezne kamate). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova (sa područja entiteta Republika Srpska), koji su prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu primijenili relevantne odredbe materijalnih i procesnih zakona koji su bili na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u okolnostima apelantovog slučaja proizvoljno primijenjeni, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
36. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava od strane Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, koji su dali detaljne razloge zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, ZZK (Zakona o visini stope zatezne kamate) i ZPP, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je je te navode ocijenio neosnovanim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić