Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4492/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stambeni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4492/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4492/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 203228 18 Rev od 22. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 203228 18 Rev od 22. septembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 203228 14 P od 11. decembra 2015. godine utvrđeno je da je tužitelj (A. S.) ispunio zakonske uslove za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo, bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je apelant bio dužan tužitelju ponuditi uslove za prodaju i da mu predmetni stan proda u roku od tri mjeseca od dana ispunjenja uslova za prodaju, a da to u navedenom roku nije učinio. Dalje je u izreci presude odlučeno da ova presuda zamjenjuje ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, tako što je utvrđeno da tužitelj na osnovu ove presude stiče osnov da postane vlasnik predmetnog stana ukoliko apelantu uplati odnosno prenese na odgovarajući račun vrijednost certifikata u iznosu bliže označenom u izreci presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj u knjigama etažne svojine odnosno do njihovog formiranja, polaganjem ugovora u zemljišno knjižnoj službi nadležnog suda, upiše kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom od 1/1. Istom presudom obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
3. Općinski sud je naveo da je pravni prednik apelanta (Rudnik lignita ,,Kreka“) 10. marta 1980. godine donio rješenje kojim se tužitelju daje na korištenje predmetni stan i da je istog dana zaključen ugovor o korištenju stana. Dalje je naveo da je tužitelj, putem punomoćnika S. S., 21. avgusta 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed nadležnoj službi. Zatim da je 23. decembra 2002. godine tužitelju vraćen u posjed stan putem punomoćnika, te da iz punomoći uz zahtjev za vraćanje stana u posjed slijedi da je tužitelj ovlastio punomoćnika da može podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana i da predmetni stan može preuzeti u njegovo ime (punomoć ovjerena u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Bonu). Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tužitelj ušao u posjed predmetnog stana i koristio ga, odnosno imao namjeru da ga koristi. Zatim, sporno je da je podatke za otkup predmetnog stana u upitniku popunila je F. R., kao neovlašteno lice, a ne tužitelj, te što tužitelj nije lično podnio zahtjev za otkup stana.
4. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla od 9. oktobra 2002. godine potvrđeno da je tužitelj nosilac stanarskog prava, te da je zahtjev za otkup stana podnio 14. novembra 2003. godine, u zakonom propisanom roku. Zatim je naveo da nije sporno da tužena nije odlučila po zahtjevu za otkup, a da tužena navodi da zahtjev za otkup nije podnio tužitelj, te da tužitelj nije popunio upitnik. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke, između ostalog, proizilazi da potpis na zahtjevu za otkup stana nije tužiteljev. Također je utvrđeno da je punomoćnik tužitelja naveo da je u upravnom postupku tužitelja potpisao S. S., te da je bio ovlašten i na otkup predmetnog stana, te da bez obzira na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj zahtjev punomoćnika S. S. za otkup stana, koji je potpisan imenom i prezimenom tužitelja, priznaje kao svoj.
5. Općinski je istakao da se apelant pogrešno poziva da tužitelj nije ušao u posjed predmetnog stana s obzirom da je nesporno da je tužitelj ušao u posjed predajom predmetnog stana 23. decembra 2002. godine punomoćniku tužitelja što je utvrđeno uvidom u zapisnik općinske službe za stambene poslove, čije radnje i postupanja je tužitelj odobrio kako u punomoći tako i naknadno (izjavom punomoćnika tužitelja u predmetnom postupku na ročištu). Dalje je istakao da je tužitelj putem punomoćnika podnio zahtjev za otkup predmetnog stana u roku koji je propisan odredbom člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Iz navedene odredbe, po mišljenju Općinskog suda, slijedi da tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio sticanje svojstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 28. Zakona o stambenim poslovima nego otkup predmetnog stana kao nosilac stanarskog prava, a što je nesporno među parničnim strankama. Također je navedeno da to što apelant tvrdi da tužitelj nije ušao u posjed stana nije razlog da se tužitelju prema važećim odredbama zakona ne dozvoli otkup stana s obzirom da je to pravo stekao u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nadalje, Općinski sud je istakao da prema punomoći od 16. jula 2003. godine date kod notara u Melburnu tužitelj ovlašćuje F. R. da može zaključiti i potpisati ugovor o otkupu predmetnog stana za tužitelja, te izvršiti plaćanje stana certifikatima. Dalje je ukazao sve i da navedena punomoć nije dostavljena prilikom popune obrasca, apelant nije dokazao da je tražio od tužitelja dopunu podataka ili eventualno dostavu nedostajuće punomoći. Također, Općinski sud je naveo da iz uvjerenja Službe za stambene poslove od 17. juna 2004. godine proizilazi da je komisija za kontrolu zaključenih ugovora o korištenju i/ili obnovi ugovora o korištenju stana izvršila kontrolu ugovora o korištenju predmetnog stana od 27. maja 2004. godine, te ustanovila da je navedeni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Stoga je imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 203228 16 Gž od 11. septembra 2018. godine žalba apelanta je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
7. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ispunio zakonske uslove za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da je to apelant dužan priznati i trpjeti. S tim u vezi je naveo da je jedan od zakonskih uslova za kupovinu stana da je ovlašteno lice blagovremeno podnijelo zahtjev za otkup stana (zaključno sa 27. aprilom 2004. godine). Kantonalni sud je istakao da je ovaj rok prekluzivnog karaktera te da se njegovim propuštanjem gubi pravo na podnošenje zahtjeva za otkup stana, a time i pravo na otkup. Dalje je naveo da se podrazumijeva da zahtjev može podnijeti samo lice koje je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu ili lice koje ono ovlasti sa pravno valjanom pismenom punomoći (jer se radi o prometu nekretnina pa je nužno da je punomoć ovjerena), kao i da to ovlaštenje mora biti dato najkasnije do isteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za otkup. Zatim je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vješataka grafologa pravilno utvrdio da je S. S. podnio zahtjev u ime tužitelja za otkup predmetnog stana, ali da za to nije imao valjanu punomoć tužitelja. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da tužitelj u zakonskom roku koji je prekluzivnog karaktera nije podnio zahtjev za otkup stana pa slijedi da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, te da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 32 OP 203228 18 Rev od 22. septembra 2020. godine revizija tužitelja je usvojena i drugostepena presuda je preinačena tako što je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom apelant je obavezan tužitelju naknaditi troškove revizijskog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
9. Vrhovni sud je naveo da osnovano revizija tužitelja ukazuje da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužitelj zahtjev za otkup stana podnio 14. novembra 2003. godine, što je u okviru zakonom propisanog roka koji je istekao 27. aprila 2004. godine, dakle, blagovremeno. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju zahtjev za otkup stana tužitelj nije lično potpisao, jer se nije nalazio u Bosni i Hercegovini, već je za njega zahtjev potpisao S. S. koji je imao ovlaštenje tužitelja za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana i preuzimanje ključeva stana, ali ne i za podnošenje zahtjeva za otkup stana, koju punomoć je imala F. R., koja je u zahtjevu popunila sve podatke o stanu. Vrhovni sud je istakao da u takvoj situaciji kada je apelant primio blagovremeni zahtjev tužitelja i uočio da zahtjev sadrži neki formalni nedostatak (zahtjev nije lično potpisao podnosilac i uz isti nije priložena punomoć), bilo je potrebno da prije odlučivanja o podnesenom zahtjevu pozove tužitelja da dopuni i uredi svoj podnesak i ostavi mu za to određeni rok, kako je to regulisano odredbom člana 67. Zakona o upravnom postupku, a ne da odbije da odlučuje o zahtjevu i da posljedica podnošenja neurednog zahtjeva bude gubitak prava na otkup stana, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužitelj ima pravo na otkup predmetnog stana (član 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je zahtjev za otkup stana podnio blagovremeno u zakonskom roku, a time što apelant nije dokazao da je tražio od tužitelja da dopuni svoj zahtjev, dostavljanjem odgovarajuće punomoći, može se smatrati da je isti podnesen od ovlaštenog lica. Ovo posebno kod činjenice da je tužitelj naknadno u ovom postupku priznao zahtjev za otkup stana, kao svoj, pa je time došlo da naknadnog odobrenja poduzete radnje od strane njegovog punomoćnika S. S..
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom presudom Vrhovnog suda, proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da zahtjev tužitelja za otkup stana nije blagovremen, te da tužitelju i njegovom kvalifikovanom punomoćniku, advokatu, koji nije neuka stranka, nije mogla biti nepoznata činjenica kako se podnosi zahtjev za otkup. Apelant smatra da nepoznavanje zakona ne opravdava propust da se dostavi adekvatna punomoć, te da apelant ne može snositi odgovornost zbog nemarnosti tužitelja i njegovog advokata. Osim toga, apelant navodi da u konkretnoj pravnoj stvari identične činjenice utvrđene tokom postupka sudovi apsolutno različito cijene odnosno različito tumače zakonske propise koji definišu ovu oblasti, pa smatra da mu je ovakvim postupanjem Općinskog i Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Relevantni propisi
11. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - OUS FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - OUS FBiH, 50/12 - OUS BiH i 16/13 - Rješenje
US BiH).
12. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01 i 15/02) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7. st. (1) i (2) Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
13. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 48/99), u relevantnom dijelu glasi:
Član 67.
(1) Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. Ovo se može saopćiti podnosiocu pismeno, faksom ili telefonski, a i usmeno, ako se podnosilac zatekne kod organa koji ovo saopćava. O učinjenom saopćenju organ će sastaviti službenu zabilješku u spisu.
(2) Ako podnosilac otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, pa se usljed toga ne može u vezi sa podneskom postupati, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba. Na ovu posljedicu podnosilac će se naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska.
(3) Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko priopćenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime označeno na telegrafskom ili faks podnesku, odnosno da ne potiče od osobe koja je pri telefonskom priopćenju kazala svoje ime, nadležni organ će povesti postupak za utvrđivanje ovih činjenica, pa ako se nedostaci ne otklone, postupit će na način propisan u stavu 2. ovog člana.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluke br. AP-5318/15 od 6. decembra 2017. godine i AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o upravnom postupku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić