Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/22 (V. P.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-775/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-775/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlajko Pljevančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlajko Pljevančić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 681816 20 Rsž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlajko Pljevančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 681816 20 Rsž od 17. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprava policije) od 2. avgusta 2017. godine kojim je tuženi utvrdio apelantu prestanak radnog odnosa sa 31. avgustom 2017. godine zbog navodno navršenih 40 godina penzijskog staža, te da se naloži tuženom da uspostavi radno-pravni status apelanta na poslovima rukovodioca sektora u policijskoj stanici Centar, druga Policijska uprava počev od 1. septembra 2017. godine, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da apelantu isplati neisplaćene naknade plate sa naknadom za minuli rad u pojedinačnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to precizirano izrekom prvostepene presude) i da apelantu uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (za period i u iznosu naznačenom u izreci prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je odredbama člana 122. stav (1) tačka c) Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da radni odnos policijskog službenika prestaje kada policijski službenik navrši 40 godina penzijskog staža. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da pravilno prvostepeni sud navodi da prestanak radnog odnosa po sili zakona usljed navršenih 40 godina penzijskog staža treba odvojeno posmatrati od ostvarivanja prava na penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Prema tome, tuženi kao poslodavac apelanta je bio dužan da utvrdi da apelant ima navršenih 40 godina penzijskog staža i da mu utvrdi prestanak radnog odnosa ex lege. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, prema Zakonu o PIO (Federacije BiH), penzijski staž obuhvata staž osiguranja i poseban staž, pri čemu staž osiguranja može biti efektivni i beneficirani i za isti je (radi ostvarivanja prava na penziju) potrebno da je pokriven uplaćenim doprinosima. Nadalje, da posebni staž predstavlja staž u dvostrukom trajanju za lica koja su u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine provela u odbrani BiH, a isti se računa u penzijski staž, bez obzira da li su za taj period uplaćeni doprinosi (ukazujući pri tome da se, prema praksi Ustavnog suda koja proizlazi i iz odluke tog suda broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, zaposlenik ne može odreći tog staža i da se isti uračunava bez obzira na volju zaposlenika). Takođe, Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o PIO (Republike Srpske) isto tako predviđeno postojanje posebnog staža za pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije, te da taj staž priznaje Fond PIO RS rješenjem, na zahtjev osiguranika i da se tako utvrđenog staža osiguranik ne može odreći. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da, shodno odredbama člana 5. stav (2) Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum) posebni staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je takav staž priznao. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da apelant nije osporio podatak svog rada u MUP RS u periodu od 15. maja 1992. godine do 30. juna 1996. godine, za koji rad tuženi navodi da je upisan u Radnu knjižicu apelanta i da je potvrđen od strane MUP RS, to se ovakva činjenica ima uzeti utvrđenom. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je, krećući se u domenu činjeničnih tvrdnji iz tužbe, da je penzijski staž samo onaj za koji su uplaćeni doprinosi, prednje pitanje bitno za utvrđivanje prava na penziju, međutim, nije samo od sebi od utjecaja na prestanak radnog odnosa po sili zakona zbog navršavanja 40 godina penzijskog staža. Stoga, Kantonalni sud je naveo da ostaje da apelant u drugim postupcima riješi pitanje neuplaćivanja doprinosa za period za koji Fond PIO RS navodi da je apelant bio u osiguranju, ali da mu nisu uplaćeni doprinosi (pa će apelant u tim postupcima utvrditi zašto doprinosi nisu uplaćeni ako je već za taj period od strane MUP RS bio prijavljen na osiguranje, te će zatražiti uplatu istih ukoliko se radi o stažu osiguranja). Konačno, Kantonalni sud je ukazao da u spisu konkretnog predmeta nije imao podatke da li se taj period ima smatrati posebnim stažom apelanta, niti iz spornih odluka tuženog proizlazi da je ovaj staž smatrao posebnim stažom apelanta, pa se u tom pravcu nije mogao niti izjašnjavati.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, uračunavajući u penzijski staž i poseban staž koji je apelant ostvario u Republici Srpskoj u trajanju od osam godina, tri mjeseca i dva dana, postupili suprotno odredbama člana 122. stav (1) tačka c) i stav (2) Zakona o policijskim službenicima i suprotno Sporazumu po kojem se poseban staž može uzeti u obzir kod ostvarivanja prava na penziju kod Fonda PIO RS, ali ne i kod Fonda PIO FBiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima..
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić