Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/22 („Mirnovec“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-790/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-790/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Mirnovec“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Mirnovec“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010933 21 Uvp 2 od 11. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Mirnovec“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010933 21 Uvp 2 od 11. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mirnovec“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnio je 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010933 21 Uvp 2 od 11. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Odsjeka za inspekcijski nadzor Kantonalnog ureda Porezne uprave Mostar (u daljnjem tekstu: Odsjek) od 10. oktobra 2012. godine apelantu su kao poreznom obvezniku utvrđene dodatne porezne obaveze, porez na promet proizvoda za 2004. godinu i porez na promet usluga za 2005. godinu sa kamatama u ukupnom iznosu od 210.820,20 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odsjeka od 10. oktobra 2012. godine, Federalno ministarstvo finansija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je rješenjem od 21. maja 2014. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010933 20 U 2 od 9. jula 2021. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 21. maja 2014. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. jula 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 010933 21 Uvp 2 od 11. novembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je Inspektorat Kantonalnog ureda Porezne uprave Mostar, nakon izvršenog nadzora apelanta kao poreznog obveznika, sačinio zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 24. februara 2006. godine kojim su konstatovane nezakonitosti i nepravilnosti u pogledu obračuna i plaćanja poreza na promet. Dalje, da je, na osnovu navedenog zapisnika, Odsjek rješenjem od 10. oktobra 2012. godine, čiji je sastavni dio navedeni zapisnik, utvrdio za apelanta dodatne porezne obaveze (na način kako je to precizirao predmetnim rješenjem). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je Odsjek, donoseći navedeno rješenje, iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 24. februara 2006. godine utvrdio da je apelant vršio dispoziciju robe iz vlastitog skladišta u vlastitu maloprodaju za koju robu je odobravao rabat koji je knjižio na ime razlike u cijeni, a istu nije prenosio u maloprodaju (što predstavlja neevidentirani promet u maloprodaji) na koji način je smanjio osnovicu za obračun poreza na promet proizvoda na realizaciju maloprodaje. Takođe, da je Odsjek iz navedenog zapisnika utvrdio da je apelant prodavao robu iz skladišta kupcima koji nisu oslobođeni plaćanja poreza na promet, kao i da je utvrdio manjak robe koji se smatra prometom proizvoda. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da su, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja (da je apelant na naprijed navedeni način smanjio osnovicu za obračun poreza na promet proizvoda na realizaciju maloprodaje, te da je prodavao robu iz skladišta kupcima koji nisu oslobođeni plaćanja poreza na promet, kao i da je utvrđen manjak robe) prvostepeni i drugostepeni organ izveli pravilan zaključak da navedeno predstavlja neevidentirani promet u maloprodaji. Takođe, da je za neevidentirani promet u maloprodaji utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet proizvoda propisana odredbama čl. 5., 6. i 25. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (za porezne obaveze iz 2004. godine) i čl. 3. i 21. istog zakona (za porezne obaveze iz 2005. godine). Naime, Vrhovni sud je ukazao da pravilnost zaključka nadležnih upravnih organa potvrđuje i navod apelanta da je, prilikom prenosa robe iz skladišta veleprodaje u skladište maloprodaje, ispostavljao porezne račune sa odobrenim rabatima, što je konstatovano i u zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 24. februara 2006. godine. Konačno, Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant u predmetnom zahtjevu za vanredno preispitivanje ističe povredu načela materijalne istine, propisanog članom 7. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), smatrajući da je upravni organ trebao utvrditi razloge manjka, jer ni sam apelant u toku upravnog postupka nije iznosio tvrdnje da je utvrđeni manjak nastao djelovanjem više sile ili da je posljedica kažnjivog djela, kako je to propisano odredbama člana 6. stav (2) tačka 5) Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o neevidentiranom prometu jer premještanje robe iz veleprodaje u maloprodaju ne predstavlja promet robe. Prema tome, apelant smatra da se nije moglo raditi o neosnovanom smanjivanju osnovice za obračun poreza na promet proizvoda u situaciji kada nije bilo prometa. Takođe ističe da su upravni organi u konkretnom slučaju bili dužni da utvrde razloge manjka, shodno odredbama člana 7. ZUP, što su propustili da učine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. jula 2021. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u tom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić