Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3502/20 ("Kalex" d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Materijalna šteta
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3502/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3502/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Kalex“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Kalex“ d.o.o. Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 121319 19 Rev od 16. juna 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Kalex“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 121319 19 Rev od 16. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 121319 19 Pž 3 od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 121319 18 Ps 3 od 26. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 21. decembra 2021. godine do 27. decembra 2021. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 11. februara 2022. godine.

5. Apelantov pravni zastupnik je dostavio izjašnjenja na odgovore na apelaciju 11. februara (elektronskim putem), odnosno 15. februara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 25. decembra 2009. godine podnio tužbu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete.

8. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 121319 09 Ps od 17. augusta 2011. godine prekinuo predmetni postupak. Istim rješenjem utvrđeno je da će se postupak nastaviti nakon što se pravosnažno završi upravni postupak. U obrazloženju je navedeno da je ishod upravnog postupka prethodno pitanje za rješavanje predmetne pravne stvari, te je postupak prekinuo u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Žalba koju je apelant izjavio protiv navedenog rješenja je odbijena rješenjem Kantonalnog suda od 9. marta 2015. godine.

9. Apelant je 27. juna 2016. godine podnio zahtjev za nastavak predmetnog postupka navodeći da je Porezna uprava FBiH (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) rješenjem od 20. marta 2015. godine pravosnažno okončala upravni postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Općinski sud je 23. novembra 2016. godine udovoljio apelantovom zahtjevu i donio rješenje o nastavku navedenog postupka.

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 121319 16 Ps 2 od 24. novembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev pobliže označen kao u izreci te presude.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 121319 18 Pž 2 od 12. septembra 2018. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovi postupak.

Osporene odluke

12. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, Presudom broj 65 0 Ps 121319 18 Ps 3 od 26. aprila 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su službena lica organa tužene nesavjesnim, nepravilnim i nezakonitim radom u upravnom postupku provođenja porezne kontrole u periodu od marta 2003. godine do aprila 2015. godine pogrešnim primjenjivanjem procesnih i materijalnih zakona na apelantovu štetu, donošenjem više nezakonitih rješenja, koja su naknadno poništena, nezakonito utvrđivali enormne iznose dodatnih nepostojećih poreznih obaveza na apelantov teret i daljnjim provođenjem prinudne naplate tako nezakonito i nerealno utvrđenih dodatnih poreznih obaveza na novčanim sredstvima sa apelantovih bankovnih transakcijskih računa, blokadom tih računa i prinudnom prodajom apelantove imovine, apelantu onemogućili obavljanje registrirane djelatnosti i ostvarivanje dobiti, te su na taj način prouzrokovali materijalnu štetu apelantu u ukupnom iznosu od 6.868.830,00 KM, a koja se sastoji od obične štete u iznosu od 73.403,00 KM i izmakle dobiti u iznosu od 6.795.427,00 KM, uvećano za zakonske zatezne kamate za period od 1. jula 2003. godine do 31. decembra 2016. godine. Istom presudom također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati novčani iznos od 6.868.830,00 KM na ime naknade pričinjene materijalne štete, koja se sastoji od obične štete u iznosu od 73.403,00 KM i izmakle dobiti u iznosu od 6.795.427.00 KM, koju štetu su prouzrokovala službena lica organa tužene Porezne uprave i Federalnog ministarstva finansija uvećano za zakonsku zateznu kamatu u iznosima i za periode kao u izreci presude. Navedenom presudom dalje je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 36.492,25 KM, uvećanu za zakonske zatezne kamate. Stavom II iste presude apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.680,00 KM.

13. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo sadržaj tužbe, odgovora na tužbu, tok dotadašnjeg postupka, te istakao da su u toku postupka izvedeni brojni dokazi (nabrojani na stranici 7. i 8. presude), između ostalih uvid u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Maide Delić Karadža i vještaka mašinske struke Halila Karahmeta, saslušanje svjedoka Amera Karahodžića, zakonske zastupnice apelanta Aide Krehić i tužene. Sadržaj provedenih dokaza sud je prezentirao na str. od 8. do 14. presude. Cijeneći izvedene dokaze u smislu člana 8. ZPP-a, Općinski sud je utvrdio da je apelantova osnovna djelatnost prodaja nafte i naftnih derivata. Prema ocjeni Općinskog suda, među parničnim strankama nije sporno da su apelantu na osnovu akata poreznih organa blokirani računi i zaplijenjena i prodata imovina (motorna vozila). Kao sporno među parničnim strankama, prema mišljenju Općinskog suda, jest okolnost da li je do blokade apelantovog računa i prodaje imovine došlo usljed nezakonitog i nepravilnog rada organa tuženog i da li apelantu po tom osnovu pripada pravo na naknadu štete. Također je naveo da je tuženi istakao i prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, koji je sud ocijenio neosnovanim s obzirom na to da su općinski sudovi nadležni za sporove u kojima se traži naknada štete. U vezi s tim je naveo da apelant tužbom traži naknadu štete od tužene u smislu odredaba čl. 154, čl. 155. i čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je ukazao da je članom 172. stav 1. ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. Općinski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da su porezni organi tužene donosili rješenja na osnovu kojih su utvrđivali dodatne porezne obaveze za apelanta, te na osnovu kojih su potom donosili rješenja kojim su te porezne obaveze prisilno naplaćivane – blokadom apelantovog računa i prodajom zaplijenjene imovine. Također je ukazao, a što nije ni sporno među parničnim strankama, da se upravni postupak u predmetnoj pravnoj stvari vodio tri puta, da je u trećem po redu vođenom upravnom postupku Porezna uprava donijela rješenje kojim su apelantu kao poreznom obvezniku utvrđene dodatne porezne obaveze u ukupnom iznosu od 234.024,80 KM, protiv kojeg rješenja apelant nije izjavio žalbu tako da je navedeno rješenje postalo pravosnažno zaključno sa 1. aprilom 2015. godine. U vezi s tim je navedeno da su presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kojim su poništavana drugostepena rješenja donesene „radi povrede pravila postupka, a do kojih je dolazilo zbog pogrešnog tumačenja zakonskih propisa“.

14. Prema ocjeni Općinskog suda, „pogrešno tumačenje propisa od organa tuženog, koje je utvrđeno u postupku po pravnim lijekovima [apelanta], a što je za posljedicu imalo poništenje tih rješenja ne može se smatrati nezakonitim radom“. U vezi s tim je istaknuto da smatra da bi tužena bila odgovorna za prouzrokovanu štetu samo ako su nezakonita rješenja donesena namjerno ili krajnjom nepažnjom u skladu sa članom 172. stav 1. ZOO-a, što u predmetnom slučaju, prema ocjeni suda, apelant nije dokazao. Navedeno je da je takav stav zauzeo „u istoj pravnoj stvari“ Vrhovni sud u preciziranoj odluci od 18. juna 2015. godine, a da je u „sličnoj pravnoj stvari“ u preciziranoj odluci od 12. maja 2015. godine Vrhovni sud definirao „da se nezakonit rad ispoljava kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanjem da se oni primijene, s voljom da se trećem nanese šteta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava i interes trećeg“. S obzirom na to da, kako je obrazloženo, nema zakonske definicije nezakonitog i nepravilnog rada, Općinski sud je u potpunosti prihvatio tumačenje Vrhovnog suda, najviše sudske instance, koji je, između ostalog, zaključio „da svako nepravilno postupanje ne dovodi samo po sebi do prava na naknadu štete, već je potrebno postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava ili interes drugog.“ Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da apelant u predmetnom slučaju nije dokazao da je u postupanju organa tužene postojala volja i namjera da se apelantu pričini šteta, niti su osporena rješenja donošena namjerno ili krajnjom nepažnjom, a što bi sve za posljedicu imalo obavezu tužene da apelantu naknadi štetu. Na navedene okolnosti (postojanje volje i namjere) apelant je izveo dokaze saslušanjem zakonskog zastupnika apelanta Aide Krehić i iskaza svjedoka Amera Karahodžića koji su u svojim iskazima isticali „da su službena lica poreznih organa prilikom vršenja kontrola i izdavanja rješenja govorili da im je naređeno da sve to čine, pod prijetnjom gubitka posla“, kojim iskazima svjedoka Općinski sud nije poklonio vjeru. Ovo prije svega što je Aida Krehić kao zakonski zastupnik – apelantov direktor direktno zainteresirana za ishod ovog postupka, iz kojeg razloga je sud njen iskaz cijenio kao subjektivan i on u ovom dijelu nije potkrijepljen nijednim drugim objektivnim dokazom. Također, Općinski sud nije mogao pokloniti vjeru ni iskazu svjedoka Amera Karahodžića koji je kao apelantov uposlenik također zainteresiran za ishod ovog postupka. Također je ukazano da su apelantu i u trećem po redu upravnom postupku, na kojem zasniva svoj zahtjev, pravosnažnim rješenjem utvrđene dodatne porezne obaveze, te je ukazano da iz izjašnjena Porezne uprave proizlazi da je apelant tokom cijelog perioda poslovanja imao dugove po osnovu poreza, te da iz iskaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelant 2001. godine poslovao s gubitkom, dakle znatno prije nego što su mu po rješenju poreznih organa blokirani računi, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da navedena rješenja koja su donesena tokom postupka nisu jedini razlog koji je doveo do apelantovog lošeg poslovanja. Shodno navedenom i primjenom odredbe člana 123. a u vezi sa odredbom člana 126. ZPP-a, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 121319 19 Pž 3 od 19. septembra 2019. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.

16. U obrazloženju presude je navedeno da apelant tvrdi da je u provedenom parničnom postupku dokazao činjeničnu i pravnu osnovanost tužbe, da su štetu apelantu prouzrokovali i pričinili organi tužene u vršenju svojih funkcija nezakonitim i nepravilnim radom njihovih službenih lica u tri provedena upravna postupka provođenja porezne kontrole apelanta u periodu od marta 2003. godine do aprila 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete (član 155. ZOO-a), koja se po apelantu manifestira u dva oblika, umanjenjem apelantove imovine – obična šteta i sprječavanjem njenog povećanja – izmakla korist, odnosno dobit, te smatra da mu je navedenu štetu dužna nadoknaditi tužena zbog nepravilnog vođenja postupka inspekcijskog nadzora protiv apelanta kao poreznog obveznika. Dakle, razmatrajući apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je šteta apelantu nastala zbog nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene, donošenjem navedenih rješenja, odnosno da li su organi tužene u okviru svojih ovlaštenja vršeći inspekcijski nadzor apelantovog rada pravilno postupali ili ne, te da li je kao posljedica tog eventualno nepravilnog rada apelantu onemogućeno obavljanje poslovne djelatnosti u okviru registrirane djelatnosti i ostvarivanje dobiti i prouzrokovana materijalna šteta, kako je to tvrdio apelant, nalazeći da je tužena odgovorna u smislu člana 172. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim je ukazao da, prema odredbama ZOO-a, da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilima o odgovornosti za drugog, oštećeni mora da dokaže, pored općih uvjeta za građanskopravnu odgovornost, da je štetu pričinio organ pravnog lica nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenu svojih funkcija, da je odgovornost pravnog lica uvjetovana neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa, osim ako je riječ o pogrešnom tumačenju propisa. Prema tome, Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao da je u radnjama organa tužene bilo elemenata protivpravnosti kada su mu u postupku provođenja porezne kontrole u periodu od marta 2003. godine do aprila 2015. godine obračunate veće dodatne porezne obaveze u odnosu na konačno rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama Porezne uprave od 20. marta 2015. godine, te da bez obzira na to što je izvršena blokada apelantovih bankovnih računa da se ne može zaključiti da je blokada bila neopravdana, a posebno da je bila nezakonita, uz napomenu da su poništavana rješenja zbog pogrešne primjene pravila postupka „sankcionirana“ donošenjem rješenja od 20. marta 2015. godine o apelantovoj obavezi za plaćanje dodatnog poreza. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da u predmetnom slučaju nema uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastale posljedice, odnosno da ne postoji šteta u smislu odredbe čl. 154, 155, a u vezi sa članom 172. stav 1. i člana 189. stav 3. ZOO-a. Smatra da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu u smislu člana 172. stav 1. ZOO-a potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu. Dakle, potrebno je da postoji šteta, da postoji krivica i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO-a). Osim navedenog, smatra da nezakoniti ili nepravilni rad organa uprave, prema mišljenju Kantonalnog suda, treba shvatiti kao ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti, odnosno kao onaj rad kod kojeg postoji značajno odstupanje od uobičajenog postupanja, pri čemu nije neophodno postojanje volje ili pristanka na nanošenje štete trećim licima. Također navodi da krivica kao voljni element („volja ili pristanak na nanošenje štete trećim licima“) ne treba biti uvjet ili posebna pretpostavka odštetne odgovornosti za nezakonit ili nepravilan rad upravnih organa. Stoga, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode jer smatra da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da rješenja koja su donesena od organa tužene, kojim je apelant obavezan da plati dodatno utvrđene porezne obaveze nisu nezakonita, niti su donesena nezakonitim postupanjem organa tužene, a čija je zakonitost cijenjena u upravnom postupku i u upravnim sporovima, pokrenutim protiv akata i rješenja na osnovu kojih je naknadno obračunat porez. Kantonalni sud smatra da su nadležni organi tužene, postupajući u skladu sa zakonom i svojim zakonskim ovlaštenjima, donosili rješenja kojim su obavezali apelanta da izvrši uplatu na ime poreznih obaveza, a što je bila njegova zakonska obaveza, te je na osnovu tih rješenja izvršeno blokiranje njegovih bankovnih računa. Prema tome, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da postupanje nadležnog organa tuženog nije bilo neopravdano, proizvoljno, niti nezakonito. Osim navedenog, kako apelant u smislu čl. 7. i čl. 123. ZPP-a nije dokazao da je u radnjama organa tužene bilo elemenata protivpravnosti, to, prema ocjeni suda, ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu. Kantonalni sud je na kraju zaključio da kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 121319 19 Rev od 16. juna 2020. godine revizija je odbijena, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

18. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, prava na „pošteno“ suđenje pred nepristrasnim sudom, nediskriminaciju i prava na imovinu. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju u pogledu pogrešne primjene odredaba parničnog postupka. U vezi s tim je ukazao da je članom 8. ZPP-a regulirano da sud slobodnom ocjenom dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Vrhovni sud, također, smatra da u okolnostima predmetnog slučaja ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, pa je apelantovu reviziju i u tom dijelu odbio kao neosnovanu. Protivno revizionom prigovoru Vrhovni sud smatra da je odluka drugostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da bi se moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu u smislu člana 172. stav 1. ZOO-a potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu, a to je da postoji šteta, da postoji krivica i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i

158. ZOO-a). Dalje je naveo da odredba člana 172. ZOO-a ne propisuje namjeru ili grubu nepažnju kao posebnu pretpostavku za postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada tijela organa uprave, krivica kao voljni element (volja ili pristanak na nanošenje štete trećim licima) ne treba biti uvjet ili posebna pretpostavka odštetne odgovornosti za nezakonit ili nepravilan rad upravnih organa. Dakle, Vrhovni sud smatra da iz izvedenih dokaza proizlazi da rješenja koja su donesena od organa tužene kojim je apelant obavezan da plati dodatno utvrđene porezne obaveze nisu donesena nezakonitim postupanjem organa tužene jer smatra da je apelant postupao suprotno obavezama poreznog obveznika u smislu odredbe člana 27. Zakona o Poreznoj upravi. Stoga, Vrhovni sud smatra da se ne može smatrati nepravilnim i nezakonitim rad zaposlenika poreznih organa tužene, koji djeluju u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao da u smislu odredbe člana 172. ZOO-a kao uvjet odgovornosti za štetu navedenom odredbom nije propisano da je to nezakonit ili nepravilan rad organa pravnog lica, nego samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi sa vršenjem dužnosti. U konkretnom slučaju se radi o radu organa uprave čija su osnovna ovlaštenja i obaveze posebno regulirani Zakonom o Poreznoj upravi. Nezakonitim radom službenog lica ili organa smatra se postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, kao i propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni, dok je nepravilan rad službenog lica ili organa činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti koje šteti pravu ili interesima nekog lica. Međutim, da bi se utvrdilo da je rad organa tužene bio nezakonit ili nepravilan, Vrhovni sud smatra da je apelant bio dužan dokazati da tužena nije postupala u skladu sa svojim zakonom propisanim pravima i obavezama i da je upravo takvo postupanje u uzročnoj vezi sa štetom koju apelant trpi. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o Poreznoj upravi reguliran osnov za primjenu svih poreznih zakona, podzakonskih akata, da su definirana određena prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcije za ta djela. Prema odredbi člana 64. navedenog zakona, inspekcijski nadzor je ispitivanje i utvrđivanje tačne porezne obaveze poreznog obveznika od inspektora ili zaposlenika Porezne uprave ovlaštenih za obavljanje inspekcijskog nadzora u skladu sa zakonom, dok je članom 7. tog zakona propisano da zaposlenici u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonom Federacije imaju obaveze i pravo da se strogo pridržavaju svih zakona Federacije, utvrđuju poreznu obavezu poreznog obveznika na osnovu njegove porezne prijave, njegovih poslovnih knjiga i evidencija, kao i drugih dokaza uključujući i korištenje indicija kao dokaza, zatim pružaju obrazovne usluge o poreznim zakonima i druge obaveze i prava utvrđena i drugim zakonima Federacije, donosili rješenja kojima su obavezivali apelanta da izvrši uplatu na ime poreznih obaveza, što je bila njegova zakonska obaveza, na osnovu kojih rješenja je naknadno obračunat porez. Vrhovni sud smatra da je apelant postupao suprotno obavezama poreznog obveznika, što je utvrđeno konačnim rješenjem Porezne uprave o apelantovim dodatno utvrđenim poreznim obavezama od 20. marta 2015. godine u iznosu od 234.024,80 KM, koje rješenje je postalo pravosnažno 1. aprila 2015. godine. Prema tome, apelant izvedenim dokazima shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a nije dokazao činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, odnosno da tužena nije postupala u skladu sa svojim propisanim pravima i obavezama, te da je upravo takvo postupanje tužene u uzročnoj vezi sa štetom koju trpi apelant. Stoga, Vrhovni sud smatra da nema osnova za zaključak za odštetnu odgovornost tužene prema odredbi čl. 154, 155, 172. stav 1. i člana 189. stav 3. ZOO-a jer je u predmetnom postupku odlučeno pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a), na osnovu kojih citiranih odredbi zakona je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

20. U veoma opširnoj apelaciji apelant, između ostalog, citira veliki broj odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i detaljno prezentira hronologiju predmetnog postupka. Suština apelacionih navoda se svodi na tvrdnju da su osporenim odlukama proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev, prije svega, odredbe ZOO-a koje se odnose na odgovornost za pričinjenu štetu. Naime, apelant smatra da su sve donesene presude redovnih sudova donesene u korist tužene, a na njegovu štetu, na koji način se negira funkcioniranje pravne države i vladavine prava pristrasnim, arbitrarnim, proizvoljnim i pogrešnim tumačenjem i primjenom procesnog prava, konkretno ZPP-a, ZUP-a i ZUS-a i drugih zakona kojima se regulira porezna materija. Dalje apelant tvrdi da mu je usljed niza nezakonitih radnji organa tužene u pogledu isplate dodatnih nepostojećih poreznih obaveza onemogućen rad, izvršena blokada bankarskog računa i onemogućeno ostvarivanje profita, slijedom čega je pretrpio štetu za koju je tužbom tražio naknadu, za koju smatra da je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti. Također, ukazuje da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i suprotno apelacionim navodima smatra da prilikom donošenja presuda nisu bila uskraćena apelantova ustavna prava, pri čemu taj sud nije proizvoljno primijenio pravo, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da je osporenim presudama došlo do kršenja njegovih prava ocijenivši apelacione prigovore neosnovanim.

23. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neosnovani apelantovi navodi, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

Izjašnjenje na odgovore na apelaciju

24. Apelant je u odgovoru na apelaciju naveo da pobijane presude suštinski, pravno i sadržajno uopće ne predstavljaju nikakav pravno valjani odgovor na apelantovu podnesenu predmetnu apelaciju jer smatra da na argumentiran način nisu osporeni činjenični i pravni navodi iz podnesene apelacije, te jer suštinski nije data nikakva ocjena tih navoda niti komentar, osim krajnje paušalnih iznesenih tvrdnji da prilikom donošenja pobijanih presuda nisu povrijeđena apelantova zakonska, ustavna i osnovna ljudska prava. Smatra da navedeno na svojevrstan način pokazuje demonstraciju sile sa pozicije državnih institucija, autoriteta sudske vlasti, te da predstavlja svojevrsno apsolutno nepoštovanje apelanta.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI – DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

27. U Zakonu o Poreznoj upravi Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15) relevantne odredbe glase:

Član 27.

Porezna obaveza je obaveza poreznog obveznika da plati porez, doprinose, takse i novčane kazne uključujući i pripadajuće kamate, u skladu sa poreznim zakonima i zakonima kojima se uređuju pitanja doprinosa i odnosnih taksi i novčanih kazni. Porezna obaveza se obračunava u skladu sa procedurama utvrđenim poreznim zakonima.

Porezna obaveza se smatra dospjelom na dan utvrđen poreznim zakonima.

Poreznu obavezu može naplatiti Porezna uprava koristeći mjere iz Poglavlja XI. ovog zakona, nakon razreza određenog poreza, kazni ili kamata u skladu sa procedurama iz Poglavlja X. ovog zakona.

Uvjeti za plaćanje porezne obaveze mogu se promijeniti jedino pod uvjetima utvrđenim u ovom zakonu. Izmirenjem porezne obaveze u skladu sa Poglavljem IX. ovog zakona lice se oslobađa odgovornosti za tu poreznu obavezu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 121319 19 Rev od 16. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 28. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

33. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). Imajući u vidu navedeno, apelant u predmetnom postupku, shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

A.U odnosu na osporene odluke

36. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći, u suštini, da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

37. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi analizirao odluke sudova u više predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u vezi s odgovornošću po principu objektivne odgovornosti kao u konkretnom slučaju (član 172. stav 1. ZOO-a). Tako je u Odluci broj AP 1643/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1643/17, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud naglasio da su pretpostavke za naknadu štete po osnovu ovog vida odgovornosti: da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja određenu službu, odnosno djelatnost, i da moraju biti ispunjene i opće pretpostavke za štetu, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio „da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Viši privredni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je štetnom radnjom Osnovnog suda, odnosno nepostupanjem Osnovnog suda u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a i načelom hitnosti, u smislu člana 5. stav (1) ZIP-a, nastala šteta tužiocu za koju, u smislu člana 17. Ustava RS, odgovara apelantica prema načelu objektivne odgovornosti jer su tokom postupka rasvijetljene sve okolnosti koje su ukazale da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete i štetne radnje.“

40. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2582/18 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) navedeno: „Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da postojanje štete samo po sebi nije dovoljno bez dokazivanja i uzročno-posljedične veze između štete i postupanja službenika sabirnog centra, za što apelantica Marijana tokom postupka nije pružila dokaze, pa shodno tome proizvoljnost redovnih sudova u dijelu obrazloženja kojim se za ovaj vid štete zahtijeva i krivica u konačnici nije za posljedicu doveo do kršenja prava apelantice Marijane na pravično suđenje.“

41. Dovodeći u vezu navedene stavove Ustavnog suda s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tužene s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena naknadi štetu zbog nesavjesnog, nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene u postupku porezne kontrole, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, odnosno radi utvrđenja enormnih iznosa dodatnih nepostojećih poreznih obaveza. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da u konkretnom slučaju ne postoji štetna radnja koju su apelantu pričinili organi uprave u postupku radi naplate dodatne porezne obaveze, koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s eventualnom štetnom posljedicom koju trpi, jer apelant nije dokazao da je štetu koju potražuje pretrpio zbog propusta rada organa tužene u postupku porezne kontrole, u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije. Ustavni sud nadalje zapaža da je, imajući u vidu izvedene dokaze, također utvrđeno da je apelant postupao suprotno obavezama poreznog obveznika, što je utvrđeno konačnim rješenjem Porezne uprave o dodatno utvrđenim poreznim obavezama apelanta od 20. marta 2015. godine u iznosu od 234.024,80 KM. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant izvedenim dokazima, shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a, nije dokazao činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, odnosno da tužena, odnosno njeni organi u postupku porezne kontrole nisu postupali u skladu sa svojim propisanim pravima i obavezama, te da je upravo takvo postupanje tužene u uzročnoj vezi sa štetom koju apelant trpi. Činjenica da je apelantu u postupku porezne kontrole povodom pravosnažnih odluka navedenog organa blokiran račun je, prema ocjeni redovnih sudova, posljedica nesavjesnog rada samog apelanta u ispunjavanju navedenih obaveza shodno odredbi člana 27. Zakona o Poreznoj upravi. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, sa obrazloženjem da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između radnje tužene i nastale posljedice, odnosno da ne postoji šteta u smislu odredbe čl. 154, 155, člana 172. stav 1. i člana 189. stav 3. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da rješenja koja su donesena od organa tužene kojim je apelant obavezan da plati dodatno utvrđene porezne obaveze nisu donesena nezakonitim postupanjem organa tužene jer smatra da je apelant ustvari postupao suprotno obavezama poreznog obveznika u smislu odredbe člana 27. Zakona o Poreznoj upravi FBiH. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da apelant izvedenim dokazima nije, u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a, dokazao činjenice koje predstavljaju stvarni osnov tužbe, odnosno da nije dokazao da tužena nije postupala u skladu sa svojim propisanim pravima i obavezama, te da je upravo takvo postupanje tužene u uzročnoj vezi sa štetom koju trpi apelant. Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja da u konkretnom slučaju nema elemenata odgovornosti tužene za nezakonit rad organa uprave u smislu odredbi člana 172. ZOO-a jer su nadležni organi postupali u skladu s relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, doveli ih u kontekst relevantnih zakonskih odredbi, te dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

42. Osim navedenog, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, a imajući u vidu prethodno date razloge, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da se osporenim odlukama sudova negira funkcioniranje pravne države i vladavine prava, niti ima okolnosti koje ukazuju da se radi o pristrasnom, arbitrarnom, proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni procesnog prava, konkretno ZPP-a, ZUP-a i ZUS-a i drugih zakona kojima se regulira porezna materija.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

B.U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

Analiza trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 25. decembra 2009. godine kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe pa do 16. juna 2020. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste period od oko deset godina i sedam mjeseci.

46. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspravljati u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, te imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u predmetnom postupku izvršena ocjena brojnih materijalnih dokaza, dva vještačenja, i to po vještaku ekonomske i mašinske struke, Ustavni sud nalazi da se može zaključiti da se u predmetnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu.

47. Ustavni sud zapaža da apelant problematizira ukupnu dužinu trajanja postupka, koji je trajao deset godina i sedam mjeseci, što je nesporno dug period. Međutim, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka mora dodatno analizirati u svjetlu ponašanja apelanta i redovnih sudova, kako bi ispitao opravdanost iznesenog prigovora. Ustavni sud, prije svega, uočava da je Općinski sud rješenjem od 17. augusta 2011. godine predmetni postupak prekinuo zbog odlučivanja o prethodnom pitanju pred organom uprave. Predmetni postupak je bio u prekidu do 23. novembra 2016. godine (period od pet godina i četiri mjeseca). Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje (član 380. ZPP-a). Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18), ukazuje da Općinski sud nije imao „aktivan“ predmet sve do podnošenja apelantovog prijedloga (27. juna 2016. godine) za nastavak postupka, pa se taj period ne može staviti na teret redovnom sudu. Nadalje, Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u nastavku postupka u relativno primjerenom roku (24. novembra 2017. godine) donio presudu koju je Kantonalni sud rješenjem od 12. septembra 2018. godine, dakle nakon 10 mjeseci računajući od njenog donošenja žalbe parničnih stranaka, uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

48. Iz raspoloživih dokumenata dalje proizlazi da je Općinski sud u ponovnom postupku odlučio u roku od sedam mjeseca (26. aprila 2019. godine), Kantonalni sud u roku od oko pet mjeseci (19. septembra 2019. godine a Vrhovni sud u periodu od devet mjeseci (16. juna 2020. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u nastavku postupka bili aktivni jer su u periodu od dvije godine i tri mjeseca donijeli tri meritorne odluke i da su predmetni postupak okončali u relativno kratkom periodu.

49. Dakle, analizirajući postupak u cjelini u kontekstu iznesenih prigovora i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, složenosti predmeta u vezi s velikim brojem dokaza koji su tokom postupka provedeni, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelantove navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Nediskriminacija

52. Ustavni sud zapaža i da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant, osim ovog navoda, niti u predmetnoj apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnoj činjeničnoj situaciji i osporenim odlukama drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Također, s obzirom na to da principe koji se odnose na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju treba tumačiti na isti način, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u uživanju prava utvrđenih zakonom.

Ostali navodi

53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnih popisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

54. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 2. tačka 3. a), b) i c) Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz navedenog člana u suštini poklapaju s garancijama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, u pogledu navoda o kršenju prava iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz tih prava u suštini poklapaju sa garancijama prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud očitovao u prethodnim tačkama ove odluke pa nije potrebno da te navode posebno razmatra. Također, u vezi s navodima o povredi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se taj član odnosi na implementaciju prava iz stava II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, o čemu se također očitovao u prethodnim tačkama ove odluke, pa nije potrebno da te navode posebno razmatra.

55. U pogledu apelacionih navoda kojim se ukazuje na kršenje odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43, i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

56. U pogledu apelantovog pozivanja na prava iz Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma, Ustavni sud ukazuje da taj aneks sadrži Sporazum o izbjeglicama i prognanicima, te ističe da se osporene odluke koje su se odnosile na naknadu štete u parničnom postupku uopće ne mogu dovesti u vezu sa sadržajem garancija koje su propisane tim aneksom.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku kada su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva, u kojem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa, pri čemu nije prekršeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“, budući da sud u vrijeme prekida postupka zbog rješavanja prethodnog pitanja nije imao aktivan predmet, a da je u ostalim periodima postupao u primjerenim rokovima.

58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

59. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

60. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što apelant, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić