Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/22 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1196/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1196/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 135666 21 Gž 2 od 9. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 135666 21 Gž 2 od 9. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 135666 19 P 2 od 3. avgusta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (D.Đ.) isplati na ime naknade materijalne štete na vozilu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da se 15. oktobra 2010. godine desila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali vozač automobila marke „Golf“ (A.M.), vozač automobila marke „Opel kadet“ (N.Z.) i vozač automobila marke „Renault laguna“ (tužilac). Također, da je do nesreće došlo na način da je N.Z. svojim vozilom, koje je bilo osigurano kod „Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo, udario u vozilo tužioca, tako da je na istom došlo do oštećenja. Nadalje, da je tužilac protiv ovog osiguravajućeg društva podnio tužbu prvostepenom sudu 12. januara 2012. godine, te da je u toku trajanja prvostepenog postupka, 12. juna 2012. godine, Agencija za nadzor osiguranja F BiH oduzela odobrenje za rad društvu „Lido osiguranje" d.d. Sarajevo za obavljanje neživotnog osiguranja. Također, da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu određeno da će se provesti likvidacioni postupak nad pravnim licem „Lido osiguranje" d.d. Sarajevo. U vezi s tim, da je tužilac, postupajući po odredbama čl. 60. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, svoje potraživanje prijavio u likvidacionom postupku, kao i da mu je priznato potraživanje u iznosu od 2.700,00 KM. Konačno, da tužiocu u likvidacionom postupku nije isplaćen nesporni dio potraživanja, niti mu je taj nesporni dio isplatio apelant, iako je to tužilac tražio od njega. Dalje je Okružni sud ukazao da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud učinio povredu odredbi člana 209. stav (2) tačka 9) Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 196. stav (2) istog zakona, jer je tužilac svoje potraživanje prijavio u likvidacionom postupku u odnosu na „Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo, a ne u odnosu na apelanta, zbog čega nema identiteta parničnih stranaka da bi se radilo o presuđenoj stvari, bez obzira na to što lista potraživanja iz predmetnog likvidacionog postupka ima svojstvo pravosnažne presude u smislu odredbe člana 114. stav (3) Zakona o stečajnom postupku. Okružni sud je zatim ukazao da je apelant u toku postupka, kao i u žalbi, osporavao tužbeni zahtjev tužioca prigovorom nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je odredbom člana 16. stav (1) alineja 3) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je apelant obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH kada je protiv društva registrovanog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja finansijskih obaveza prema Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema Zakonu. Također, da je stavom (4) istog člana propisano da po isplati odštete apelant preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nesreće, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Konačno, da je prema odredbi člana 29. stav (4) Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, propisano da će nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila isplatiti apelant. a da će sve rezerve društva biti prenijete na apelanta u skladu sa članom 15. Zakona. Okružni sud je u vezi sa navedenim zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz navedenih odredbi da se apelant obaveže da tužiocu isplati materijalnu štetu koja je nastala na njegovom vozilu u navedenoj saobraćajnoj nezgodi, zbog čega su neosnovani navodi žalbe apelanta da nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da ne postoji pasivna legitimacija na njegovoj strani jer je njegova odgovornost supsidijarna, tj. da postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku nakon što je isti okončan. Također navodi da je predmetna tužba preuranjena, jer se od apelanta mogla zahtijevati naknada štete tek nakon što oštećeno lice nije moglo namiriti svoje priznato potraživanje u likvidacionom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba)
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/14 od 12. januara 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-5717/18 od 6. novembra 2018. godine, i Odluka o dopustivosti broj AP-391/22 od 6. aprila 2022. godine dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić