Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1291/22 (KTV EGE d.o.o. Doboj-Jug)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Građevinsko zemljište
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1291/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1291/22, rješavajući apelaciju koju je podnio KTV EGE d.o.o. Doboj-Jug, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio KTV EGE d.o.o. Doboj-Jug protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 054986 20 Rev od 14. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. KTV EGE d.o.o. Doboj-Jug (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sprečo advokat iz Doboja, podnio je 12. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 054986 20 Rev od 14. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 054986 20 od 4. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 054986 20 19 od 31. oktobra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena (Općina Tešanj) na ima neosnovanog bogaćenja po osnovu naknade za korištenje građevinskog zemljišta u periodu od 2011. do 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je u periodu od 2011. do 2017. godine tužena apelantu obračunavala naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Odlukom o građevinskom zemljištu Općine Tešanj, što je apelant uplatio na račun tužene. Također, da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine, koja je objavljena 23. novembra 2018. godine, utvrđeno da odredbe Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, kojim je bila propisana navedena naknada, nisu u skladu sa Ustavom F BiH. Cijeneći da je tek sa danom objave navedene odluke Ustavnog suda F BiH, tj. 23. novembra 2018. godine, otpao pravni osnov za potraživanje predmetne naknade, prvostepeni sud je presudom, koju je potvrdio drugostepeni sud, odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan pozivajući se na odredbe člana 40. stav (1) Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je, suprotno revizijskim prigovorima, takva odluka zasnovana na zakonu, jer navedena odluka Ustavnog suda F BiH ima djelovanje samo ubuduće (ex nunc), odnosno od dana objavljivanja u Službenim novinama F BiH što proizilazi iz odredbi Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH. Konačno, da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, smatrajući da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 210. stav (4) ZOO-a, jer je tužena sporne iznose naplatila na osnovu pravosnažnih rješenja, donesenih na osnovu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu i Odluke o građevinskom zemljištu za period od 7. decembar 2011. do 30. avgust 2017. godine, koje su bili na snazi sve do objave odluke Ustavnog suda F BiH.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, jer su utvrdili da se predmetna presuda Ustavnog suda Federacije BiH ne primjenjuje retroaktivno. Naime, on smatra da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužene, jer je osnov na temelju kojeg je određena navedena naknada kasnije otpao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1838/20 od 23. juna 2020. godine i AP-3730/21 od 9. marta 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić