Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3628/20 (E. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3628/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3628/20, rješavajući apelaciju Edina Mahmutovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Mahmutović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 304776 20 Rsž 2 od 10. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug advokat iz Sarajeva, podnio je 10. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 304776 20 Rsž 2 od 10. avgusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 304776 20 Rs 2 od 27. januara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 304776 20 Rs 2 od 27. januara 2020. godine obavezan je „Gorenje Commerce“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla za utuženi period isplati iznos od 125,77 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi Sporazum o prestanku apelantovog Ugovora o radu od 20. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: predmetni sporazum) i da tuženi vrati apelanta na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade za razliku isplaćene otpremnine isplati iznos od 22,32 KM, kao i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi na ime naknade plaće koju bi ostvario da je u utuženom periodu radio isplati iznos 9.829,06 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 1. jula 2010. do 20. juna 2012. godine, kada su parnične stranke zaključile Sporazum o prestanku radnog odnosa kojim je raskinut apelantov Ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme 1. jula 2010. godine, te da je na navedeni način apelantov radni odnos kod tuženog prestao sporazumom. Naveo je da je među parničnim strankama bilo sporno da li je predmetni sporazum potpisan od strane apelanta pod prisilom i u zabludi, da li je potpisan pod pritiskom direktora tuženog, te da li je apelant shvatio značaj i posljedice predmetnog sporazuma. Općinski sud je ukazao da predmetni sporazum, kao i bilo koji drugi sporazum koji potpisuju dvije ili više strana, shodno odredbama člana 60. – 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), može poništiti ona ugovorna strana kojoj druga ugovorna strana ili treća osoba nedopuštenom prijetnjom izazove opravdani strah tako da je ona zbog toga sklopila sporazum. Takođe je ukazao da je jedini nužni element sadržaja takvog sporazuma saglasnost stranaka o prestanku radnog odnosa, da stranke slobodno uređuju datum prestanka ugovora, te da sporazumom stranke mogu ugovoriti pravo radnika na otpremninu. S tim u vezi Općinski sud je istakao da predmetni sporazum sadrži bitne elemente, jer sadrži podatke o radniku i poslodavcu, njihovom prebivalištu i sjedištu, jasno i nedvosmisleno izraženu volju ugovornih strana za sporazumnim prestankom ugovora o radu, datum prestanka ugovora o radu, vlastoručni potpis poslodavca i radnika kao i da predmet ugovora nisu prava i obaveze kojih se radnik ne može odreći i koja mogu biti predmet stranačke nagodbe. Općinski sud je nadalje zauzeo stanovište da apelant nije dokazao da je prilikom zaključivanja predmetnog sporazuma na njegovoj strani postojala mana volje, niti je dokazao postojanje prijetnje, jer je opravdan samo onaj strah ako je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro. Pri tome je istakao da apelant nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da prilikom zaključenja predmetnog sporazuma nije bio svjestan njegovih pravnih posljedica, odnosno da nije shvatio da više ne radi kod tuženog, kao i da je apelant izjavio da mu je za sporazumni raskid ugovora o radu dva puta bio upućen poziv i da je imao saznanje da će u slučaju da potpiše sporazum imati naknadu (otpremninu). Slijedom navedenog Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje predmetnog sporazuma, vraćanje na rad i isplatu plaća za utuženi period. S obzirom da pravo na otpremninu pripada zaposleniku u slučaju otkaza ugovora o radu od strane poslodavca, a u konkretnom slučaju se radilo o sporazumnom prestanku radnog odnosa, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 22,32 KM na ime razlike otpremnine, neosnovan. U konačnici, Općinski sud je dosudio apelantu iznos od 125,77 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla u skladu sa članom 18. Opšteg kolektivnog ugovora, kao povoljnijeg prava.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 304776 20 Rsž 2 od 10. avgusta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi nije obrazložio koju je odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud pogrešno primijenio ili je nije primijenio, a da je ta povreda imala utjecaj na zakonitost i pravilnost same odluke (član 209. stav 1. ZPP), te istakao da se takav prigovor ne može obrazlagati. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 60. (Prijetnja), 61. (Bitna zabluda), 63. (Nesporazum) i 65. (Prevara) ZOO, te je istakao da je u toku postupka, kao i u žalbi, apelant neodređeno ukazivao s kojom od mana volje na njegovoj strani je predmetni sporazum potpisan. Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdnje o svom pravno relevantnom voljnom deficitu nije opisao logično i konzistentno, jer iz apelantovih navoda proizlazi da su na njegovoj strani, prilikom potpisivanja predmetnog sporazuma, bile prisutne sve od naprijed navedenih mana volje, što je suprotno logici jer mana volje, odnosno taj nesklad između volje i njene manifestacije, ne može u isto vrijeme biti i svjestan (kod prijetnje) i nesvjestan (kod zablude ili prevare). Kantonalni sud je nadalje, cijeneći pojedinačno naprijed navedene navode žalbe, zaključio da apelant nije dokazao kojim postupanjem direktora je izvršen navodni pritisak na njega, kojom i kakvom prijetnjom i radi li se o nedopuštenoj prijetnji, da li je apelantov navodni strah bio u isto vrijeme opravdan (jer je jedino takav pravno relevantan), te da li je samo zbog toga straha potpisao sporazum koji inače ne bi potpisao. Kantonalni sud je naveo da je tačno da poslodavac nije imao zakonsku obavezu isplatiti apelantu otpremninu, kao ni omogućiti korištenje otkaznog roka istovremeno određujući da će apelant koristiti godišnji odmor za vrijeme otkaznog roka, međutim, istakao je da takvo dogovaranje nije izričito zabranjeno odredbama Zakona o radu, pa te okolnosti ne utječu na zakonitost predmetnog sporazuma. Kantonalni sud je zatim ocijenio pravno irelevantnom za ishod predmetnog spora činjenicu da je posljednji dan trajanja apelantovog radnog odnosa utvrđen u subotu, kao posljednji dan u mjesecu junu. Takođe je istakao da je činjenica da je tuženi, nakon sporazumnog prestanka ugovora o radu sa apelantom, primio na rad druge zaposlenika ne dovodi u pitanje pravnu valjanost predmetnog sporazuma, jer apelantu nije otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga u smislu člana 87. Zakona o radu, zbog čega bi poslodavac bio u obavezi prije prijema novih zaposlenika u roku od godine dana ponuditi zaposlenje apelantu, shodno odredbi člana 99. stav 3. Zakona o radu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je prethodilo odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu poništenja predmetnog sporazuma i navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant je naveo da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu i da je onemogućen da iznese sve dokaze, da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i da su proizvoljno primijenili odredbe ZOO i ZPP, te da su osporene odluke protivne izvedenim dokazima i kontradiktorne. Apelant je iznio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i ponovio navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, te je istakao da iz tih činjenica i navoda proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Takođe se pozvao na presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 055393 12 Rev od 26. septembra 2013. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 439797 14 Rs.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud, prije svega, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 696/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su ukazali da apelant nije dokazao da je potpisao predmetni sporazum uz postojanje mana volje na njegovoj strani (prijetnje, bitne zablude, prevare ili nesporazuma), odnosno da nije dokazao kojim postupanjem direktora je izvršen navodni pritisak na njega, kojom i kakvom prijetnjom i radi li se o nedopuštenoj prijetnji, da li je apelantov navodni strah bio u isto vrijeme opravdan, te da li je samo zbog toga straha potpisao sporazum koji inače ne bi potpisao, u smislu odredaba čl. 60. – 65. ZOO. U pogledu apelantovog pozivanja na presude Općinskog i Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da apelant te presude nije dostavio u prilogu apelacije pa se Ustavni sud stoga o tim navodima ne može očitovati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić