Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3022/20 (A. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vještak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3022/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. u predmetu broj AP 3022/20, rješavajući apelaciju Alme Memišević, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Memišević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 068008 20 Rsž 3 od 21. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Memišević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa Adela Duraković, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 19. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 068008 20 Rsž 3 od 21. svibnja 2020. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 068008 19 Rs od 31. siječnja 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 068008 19 Rs od 31. siječnja 2020. godine utvrđeno je da je apelantici 2. lipnja 2017. godine nezakonito prestao radni odnos kod tuženog „BH Play“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) odjavom sa evidencije osiguranja kod Kantonalnog poreznog ureda Zenica, Porezna ispostava Zavidovići (točka 1.) te je naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status za razdoblje od 3. lipnja 2017. godine do 21. lipnja 2017. godine u skladu sa Ugovorom o radu od 6. ožujka 2017. godine (točka 2). Zatim, navedenom presudom naloženo je tuženom da apelantici za navedeno razdoblje isplati naknadu plaće (točka 3); te da izvrši uplatu doprinosa (točka 4) u iznosima detaljnije navedenim u izreci presude. Također, navedenom presudom tuženi je obvezan da apelantici isplati naknadu toplog obroka za razdoblje od 6. prosinca 2016. godine do 2. lipnja 2017. godine u iznosu od 541¸22 KM sa zakonskom zateznom kamatom (točka 5); te je obvezan tuženi da apelantici isplatiti naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah iznosu kao u izreci presude (točka 6). Konačno, navedenom presudom je odbijen kao neutemeljen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade toplog obroka i dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove preko dosuđenih iznosa (točka 7).
3. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica na temelju ugovora o radu kod tuženog zasnovala radni odnos na određeno vrijeme za razdoblje od 6. ožujka 2017. do 5. lipnja 2017. godine za radno mjesto primatelj uplata u igrama na sreću i da su ugovorili osnovnu plaću u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU). Apelantica je 22. svibnja 2017. godine doživjela povredu na radu kada je u prostorijama kladionice, fizički napadnuta od strane bivše zaposlenice tuženog i njene majke, uslijed koje je bila privremeno spriječena za rad od 23. svibnja 2017. godine. Iz izvještaja o trajanju privremene nesposobnosti-spriječenosti za rad od 31. svibnja 2017. godine i ocjene radne sposobnosti od 23. svibnja 2017. godine proizlazi da je apelantica uslijed povrede na radu bila privremeno spriječena za rad od 23. svibnja 2017. do 6. lipnja 2017. godine. Općinski sud je dalje naveo da je vještačenjem dokazano da je apelantica i nakon 6. lipnja 2017. godine 15 dana bila nesposobna za rad, te da je nesposobnost za rad uslijed povrede na radu trajala do 21. lipnja 2017. godine. Zatim, Općinski sud je citirao odredbe članka 71. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR), te je istakao da tuženi nije imao pravni osnov da apelanticu odjavi sa evidencije osiguranika prije 21. lipnja 2017. godine do kada je trajala privremena spriječenost za rad, jer je prema navedenim odredbama radni odnos apelantice po zakonu produžen do 21. lipnja 2017. godine, do kada je bila privremeno nesposobna za rad uslijed povrede na radu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi apelantici nezakonito prekinuo radni odnos i odjavio je sa evidencije osiguranika obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja 2. lipnja 2017. godine, pa je utemeljen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito odjavljena, da joj se uspostavi radno-pravni status do 21. lipnja 2017. godine kao i pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa za razdoblje od 3. lipnja 2017. godine do 21. lipnja 2017. godine.
4. U pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade toplog obroka, Općinski sud je naveo da je taj tužbeni zahtjev djelomično utemeljen. Naime, popisi tuženog za topli obrok sadrže broj dana i potpis radnika među kojim i potpis apelantice. Popisi ne sadrže iznose naknade toplog obroka pa se ne mogu smatrati dokazom o isplati naknade. Potpisi tužiteljice na popisima dokazuju koliko dana je radila, ali ne potvrđuju da joj je za te dane isplaćena naknada toplog obroka. Vještačenjem je utvrđeno da naknada toplog obroka za razdoblje od 6. prosinca 2016. godine do 2. lipnja 2017. godine iznosi od 541,22 KM. U tom pogledu, Općinski sud je naveo da je u članku 13. stavak 1. i 2. OKU propisano „Poslodavac je obavezan radniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok). Ukoliko poslodavac ne osigura ishranu, radniku se isplaćuje naknada u dnevnom iznosu od 0,5-1,0% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.“ Općinski sud je istakao da se prema navedenoj odredbi naknada toplog obroka obračunava u dnevnim iznosima u rasponu od 0,5% do 1% prosječne neto plaće. Međutim, tijekom postupka nije dokazano da je ugovorom o radu ili općim aktima tuženog određena druga visina naknade toplog obroka, obzirom da liste koje je sačinjavao tuženi ne sadrže visinu naknade toplog obroka nego samo broj dana provedenih na radu. S obzirom na to, Općinski sud je istakao da apelantici pripada naknada toplog obroka obračunata po stopi od 0,5%, obzirom da, iako je teret dokaza bio na njoj, nije dokazala da joj pripada naknada toplog obroka po stopi većoj od 0,5%.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 068008 20 Rsž 3 od 21. svibnja 2020. godine, između ostalog, žalba tuženog je djelomično uvažena i presuda prvostupanjskog suda preinačena u st. 2-4 izreke tako da je tuženi obvezan da apelantici uspostavi radno-pravni status za razdoblje od 3. do 6. lipnja 2017. godine, kao i da joj za navedeno razdoblje isplati naknadu plaće koju bi ostvarivala da je bila u radnom odnosu, te da u korist apelantice izvrši uplatu doprinosa u iznosima detaljnije navedenim u izreci, dok je preko dosuđenog iznosa apelantičin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Također, navedenom presudom odbijena je apelantičina žalba.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava iz članka 71. stavak 2. ZOR, kada je zaključio da je apelantici 2. lipnja 2017. godine nezakonito prestao radni odnos kod tuženog, jer je ugovor o radu apelantici otkazan za vrijeme privremene spriječenosti za rad uslijed povrede na radu. Kako je otkaz ugovora o radu nezakonit, primjenom odredbe članka 106. stavak 2. točka 1. ZOR, prvostupanjski sud je pravilno tuženog obvezao da apelantici uspostavi radno-pravni status za vrijeme privremene spriječenosti za rad uslijed povrede na radu i za taj period isplati naknadu plaće i pripadajućih doprinosa. Međutim, Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za uspostavu radno pravnog statusa za razdoblje od 6. do 21. lipnja 2017. godine, kao i kada je dosudio plaću i doprinose za to razdoblje. Naime, prvostupanjski sud je pogriješio kada je zaključio da je vještačenjem dokazano da je apelantica i nakon 6. lipnja 2017. godine bila 15 dana nesposobna za rad i da je nesposobnost za rad uslijed povrede na radu trajala do 21. lipnja 2017. godine. Iz izvještaja o trajanju privremene nesposobnosti-spriječenosti za rad od 31. svibnja 2017. godine i ocjene radne sposobnosti od 23. svibnja 2017. godine utvrđeno je da je apelantica uslijed povrede na radu bila privremeno spriječena za rad od 23. svibnja 2017. do 6. lipnja 2017. godine, pa prvostupanjski sud privremenu spriječenost za rad apelantice nije mogao utvrditi na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, odnosno da je apelantica nakon 6. lipnja 2017. godine trebala biti na bolovanju još 15 dana uslijed posljedica straha koji je pretrpjela. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da je člankom 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj: 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) propisano da privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi, te da o utvrđenoj ocjeni iz stavka 1. ovog članka, izabrani doktor medicine obavještava osiguranika, pravnu, odnosno fizičku osobu kod koje je osiguranik zaposlen i nadležni kantonalni zavod osiguranja. Kantonalni sud je naveo da je iz tih razloga utemeljen žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 71. stavak 2. ZOR u svezi sa odredbom iz članka 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju.
7. Kantonalni sud je također naveo da se apelantica u žalbi nepravilno poziva na načelo povoljnosti iz članka 19. stavak 3. ZOR smatrajući da joj primjenom te odredbe pripada naknada toplog obroka po stopi većoj od 0,5%, odnosno po 1,00 % kao povoljnijoj iz članka 13. stavak 2. OKU. Naime, Kantonalni sud je naveo da navedena odredba ZOR pretpostavlja da je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ZOR, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu u kom slučaju se za zaposlenika primjenjuje najpovoljnije pravo, odnosno odredbe onog izvora radnog prava koje su za zaposlenike najpovoljnije. To ne znači da se u okviru odredaba određenog, jednog izvora radnog prava, konkretno predmetnog iz članka 13. stavak 2. OKU, primjenjuju odredbe o naknadi toplog obroka po stopi koja je za apelanticu povoljnija, jer se za primjenu najpovoljnijeg prava vrši usporedba načina na koji je to pravo uređeno različitim izvorima prava. Apelacijski navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
9. Apelantica prvenstveno navodi da je vještak svoj obračun izvršio u iznosu od 0,5% na dnevnom nivou od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali obzirom da je OKU propisano da se topli obrok isplaćuje u dnevnom iznosu od 0.5% do 1% od prosječne, apelantica smatra da joj je pripadala naknada za topli obrok koja je povoljnija za radnika, odnosno naknada u iznosu 1% na dnevnom nivou od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da se tim stavom krše njena prava na fer i pravičan postupak i na imovinu, jer tijekom rada kod tuženog nije imala ishranu tijekom rada niti joj je isplaćivana naknada na ime toplog obroka pa je bila prinuđena financirati i obrok za vrijeme rada. Tuženi svojim Pravilnikom nije propisao odnosno utvrdio način obračuna toplog obroka pa apelantica smatra da se u tom slučaju primjenjuje OKU kojim je propisano da se na ime toplog obroka isplaćuje naknada u iznosu od 05-1% na dnevnom nivou od prosječne plaće. U tom pogledu, apelantica ističe da je i u sudskoj praksi stav da se isplata toplog obroka vrši po pravu povoljnijem po radnika, i to u iznosu od 1%, koji je iznos neoporeziv, pa se neujednačenom sudskom praksom na štetu radnika stvara se pravna nesigurnost, a poslodavcima daje mogućnost kršenja ljudskih prava i dostojanstva radnika. U prilog tim tvrdnjama apelantica je dostavila presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 680780 Rs od 28. siječnja 2020. godine i broj 65 0 Rs 632463 17 Rs od 1. studenog 2019. godine. Također, apelantica je navela da je nejasna odluka Kantonalnog suda u pogledu uvažavanja žalbe tuženog u dijelu koji se odnosi na obvezu na uspostavu radno-pravnog statusa apelantici. U tom pogledu apelantica ističe da joj je Ugovor o radu otkazan prije njegovog isteka i to za vrijeme dok je bila privremeno spriječena za rad, pa samim time niti bolovanje nije moglo biti produženo jer više nije u radnom odnosu. Međutim, Kantonalni sud potpuno zanemaruje činjenicu da apelantici kojoj je nezakonito prestao radni odnos, ni bolovanje nije moglo biti produljeno.
Relevantni propisi
10. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH, 31/20 - OUS FBiH i 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Primjena najpovoljnijeg prava Članak 19. st. (2) i (3) (2) Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom.
(3) Ako je neko pravo iz radnoga odnosa različito uređeno ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.
Zaštita radnika u slučaju privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja Članak 71. st. (1) i (2) (1) Radniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obveze iz ugovora o radu.
(2) U slučajevima i za vrijeme iz stavka 1. ovoga članka, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme, osim ako je počinio teži prijestup ili težu povredu radne obveze iz ugovora o radu.
11. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 48/16 i 62/16) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 13. st. (1) i (2) Poslodavac je obavezan radniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osigura ishranu, radniku se isplaćuje naknada u dnevnom iznosu od 0,5-1,0% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
12. Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – OUS FBiH i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55. st. (1) do (3) Privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi.
O utvrđenoj ocjeni iz stavka 1. ovoga članka izabrani doktor medicine izvještava osiguranika, pravnu, odnosno fizička osobu kod kojeg je osiguranik uposlen i nadležni županijski zavod osiguranja.
Osiguranik, pravna, odnosno fizička osoba kod koje je osiguranik uposlen i kontrolor županijskog zavoda osiguranja mogu u roku od 48 sati od prioćenja ocjene uložiti prigovor na ocjenu izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite iz stavka 1. ovoga članka.
13. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Kantonalni sud pozivajući se na sadržaj odredbe članka 71. ZOR i članka 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju, naveo jasne razloge za usvajanje žalbe tuženog i preinačavanje prvostupanjske presude u dijelu u kojemu je tuženi obvezan da apelantici uspostavi radno-pravni status za razdoblje od 3. do 21. lipnja 2017. godine. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi postojanje bilo kakve proizvoljnosti u zaključku Kantonalnog suda da u smislu članka 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, te da se uslijed toga ne može prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je naveo da je apelantica i nakon 6. lipnja 2017. godine bila 15 dana nesposobna za rad i da je nesposobnost za rad uslijed povrede na radu trajala do 21. lipnja 2017. godine. Razmatrajući apelantičine tvrdnje da joj bolovanje nije moglo biti produženo jer više nije u radnom odnosu, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da se apelantica, prije prestanka radnog odnosa, obraćala izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite radi produženja bolovanja i da joj je to bilo uskraćeno. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je prihvatio zaključke Općinskog suda, naveo precizno tumačenje odredbe članka 19. stavak 3. ZOR na koju se apelantica poziva, te je izložio jasne razloge za apelantičine prigovore koji su usmjereni na visinu i način određivanja naknade za topli obrok. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da bi se odredba članka 19. stavak 3. ZOR kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnoga odnosa različito uređeno različitim pravnim izvorima, trebala tumačiti na način na koji to sugerira apelantica, odnosno da bi joj u rasponu iz jednog pravnog izvora (u konkretnom slučaju iz članka 13. OKU) trebala biti određena najpovoljnija naknada.
19. Glede apelantičinih navoda kojima se poziva na odluke Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 680780 Rs od 28. siječnja 2020. godine i broj 65 0 Rs 632463 17 Rs od 1. studenog 2019. godine, Ustavni sud najprije zapaža da se ne radi o odlukama koje su donesene u okviru istog suda niti je riječ o konačnim odlukama suda više instance, što se ukazuje kao prima facie uvjet da bi se moglo razmatrati pitanje povrede načela pravne sigurnosti (vidjeti AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine, stavak 37., dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, nakon uvida u sadržaj navedenih odluka Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja i obrazloženja sudova proizlazi da je u tim predmetima, drugim pravnim izvorima visina toplog obroka bila utvrđena u većem iznosu nego što je to utvrđeno u OKU, nakon čega su redoviti sudovi primjenom odredbe članka 19. stavak 2. ZOR primijenili povoljnije pravo za radnike, pa se ni sa tog aspekta ne može govoriti o identičnoj situaciji kao u konkretnom predmetu.
20. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić