Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1250/22 (D. M. B.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1250/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sudija Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-1250/22, rješavajući zahtjev Dijane Marković Bajalović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav (3), člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dijane Marković Bajalović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dijana Marković Bajalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Alen Gračić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. aprila 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 125574 21 Mož 2 od 28. januara 2022. godine, Rješenja Okružnog suda broj 80 0 Rs 125574 21 Mož od 26. avgusta 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 125574 21 Mo od 4. novembra 2021. godine. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri vraćanja apelantice na radno mjesto nastavnika u zvanju redovni profesor na Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Organizaciona jedinica Pravni fakultet u Palama (u daljnjem tekstu: tuženi) do pravosnažnog okončanja sudskog postupka pokrenutog njenom tužbom za poništaj nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu, u skladu sa članom 64. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem o otkazu ugovora o radu Univerziteta u Istočnom Sarajevu broj 4025/20 od 26. oktobra 2020. godine apelantici, zaposlenoj na neodređeno vrijeme kod tuženog na radnom mjestu nastavnika u zvanju redovnog profesora i odjeljenjima van sjedišta tuženog u Bijeljini i Srebrenici, otkazan je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 01-PS-751-1/14 od 1. decembra 2014. godine, broj 788-709/19 od 1. marta 2019. godine i broj 6119-56/19 od 31. decembra 2019. godine, jer apelantica ima zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom kod drugog poslodavca (stav I). Istim rješenjem, određeno je da apelantici radni odnos prestaje danom dostavljanja rješenja (stav II), da ima pravo na platu i druga prava po osnovu rada zaključno sa danom utvrđenim u skladu sa stavom II rješenja (stav III), te da nema pravo na otkazni rok (stav IV) i nema pravo na otpremninu (stav V).

3. Rješenjem tuženog broj 4909/20 od 17. decembra 2020. godine odbijen je apelanticin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, kao neosnovan.

4. Odlukom Upravnog odbora tuženog precizirani broj od 28. decembra 2020. godine odbijen je apelanticin prigovor protiv rješenja od 26. oktobra 2020. godine, kao neosnovan.

5. Odlukom Upravnog odbora tuženog precizirani broj od 17. februara 2021. godine odbijen je apelanticin prigovor protiv rješenja od 17. decembra 2021. godine, kao neosnovan. Osporeni postupak

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Rs 12557421 Rs od 31. maja 2021. godine odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nadležnosti tog suda za raspravljanje u predmetnoj pravnoj stvari kojeg je istakao tuženi (stav I). Istim rješenjem, usvojen je apelanticin zahtjev za privremeno vraćanje na posao, te je apelantica privremeno vraćena na posao i to na poslove i radne zadatke redovnog profesora kod tuženog, do pravosnažnog okončanja spora u ovoj pravnoj stvari (stav II).

7. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 Rs 125574 21 Mož od 26. avgusta 2021. godine djelimično je usvojena žalba tuženog, ukinuto rješenje od 31. maja 2021. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelanticinom zahtjevu za privremeno vraćanje na posao (stav II), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu (stav I) žalba tuženog odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Rs 125574 21 Mo od 4. novembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja da se apelantkinja vrati na posao i to na poslove i radne zadatke redovnog profesora na užoj naučnoj oblasti Poslovno pravo i pravo društava kod tuženog, sve do pravosnažnog okončanja spora u predmetnoj pravnoj stvari, te da se naloži tuženom da apelantkinju stavi na Listu odgovornih nastavnika Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu za akademsku 2021/2022. godinu.

9. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je 2. novembra 2000. godine apelantica zasnovala radni odnos sa tuženim, a da je Ugovorom o radu od 20. novembra 2011. godine apelantica sa tuženim zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme nakon što je izabrana u zvanje redovnog profesora, te da je sa naučnim zvanjem redovnog profesora obavljala rad kod tuženog po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. decembra 2014. godine sa kasnijim aneksima, sve do prestanka radnog odnosa (rješenje tuženog od 26. oktobra 2020. godine). Dalje je naveo da je odredbama člana 97. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju propisano da nastavnik i saradnik koji ima zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom kod drugog poslodavca u zemlji ili inostranstvu ne može imati zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom na visokoškolskoj ustanovi, a stavom 5. tog člana propisano da će nastavniku i saradniku iz stava 4. visokoškolska ustanova otkazati ugovor o radu bez prava na otkazni rok i bez sprovođenja postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Zatim je naveo da se dekan Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, molbom od 23. jula 2020. godine (nakon stupanja na snagu Zakona o visokom obrazovanju) obratio Ministarstvu za prosvetu, nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije za dostavljanje informacije-provjere aplanticinog radnopravnog statusa. Nadalje je ukazao da je tuženi obaviješten (dopis navedenog Ministarstva od 30. septembra 2020. godine) da se Pokrajinski sekretarijat za visoko obrazovanje i naučno-istraživačku djelatnost dopisom od 23. septembra 2020. godine obratio Univerzitetu Privredna akademija u Novom Sadu, Fakultet za evropsko pravno-političke studije radi izjašnjenja. S tim u vezi, da je u izjašnjenju Fakulteta za evropsko pravno-političke studije od 28. septembra 2020. godine (potpisano od prodekana i ovjereno pečatom fakulteta) potvrđeno da je apelantica u radnom odnosu na Fakultetu za evropsko pravno-političke studije na osnovu Ugovora o radu broj 67-V/14 od 22. septembra 2014. godine na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom (u prilogu dopisa tuženom je dostavljen ugovor o radu). Naime, da je ugovorom o radu od 22. septembra 2014. godine koji je zaključen između Fakulteta za evropsko pravno-političke studije, kao poslodavca i apelantice zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom (osam sati dnevno i 40 sati nedeljno) radi obavljanja poslova redovnog profesora, sa ugovorenom zaradom.

10. Takođe je naveo da je na osnovu Uvjerenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Direkcija fonda, Sektor za ostvarivanje prava iz PIO, Odjeljenje za matičnu evidenciju od 20. novembra 2020. godine utvrđeno da je apelantica kao lice u radnom odnosu od strane poslodavca (Fakultet za evropsko pravno-političke studije) kao obveznika podnošenja prijave i uplate doprinosa, prijavljena na obavezno socijalno osiguranje kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje po Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme sa punim radnim vremenom. Naime, da iz sadržine navedenog uvjerenja proizilazi da je apelantica prijavljena 1. oktobra 2008. godine kao datuma početka osiguranja, a da je odjavljena 13. novembra 2019. godine kao datum prestanka osiguranja, nakon čega je ponovo prijavljena od strane istog poslodavca 14. novembra 2019. godine kao datum početka osiguranja, a da u uvjerenju nema podataka o datumu prestanka osiguranja. Takođe, da se prijava odnosi na puno radno vrijeme – 40 časova sedmično, na lice koje je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i koje nije zaposleno kod više poslodavaca. Osnovni sud je naveo da identično slijedi i iz sadržine Uvjerenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srbije, Služba filijale za grad Beograd 1, Odjeljenje za matičnu evidenciju od 26. aprila 2021. godine. Nadalje je ukazao da se odredbama člana 188. Zakona o radu daje pravo sudu da u toku trajanja sudskog spora o otkazu ugovora o radu donese odluku i radnika vrati na posao do okončanja spora (pravosnažno okončanje radnog spora) ako ocijeni, odnosno ako iz stanja spisa predmeta proizilazi da se radi o očito nezakonitom otkazu ugovora o radu radnika ili predstavnika radnika. Osnovni sud je naveo da o zahtjevu radnika iz člana 188. Zakona o radu sud odlučuje po pravilima kojima je regulisan postupak određivanja sudske mjere obezbjeđenja. Takođe je ukazao da je članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) regulisano da se mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava (stav 1) i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja (stav 2).

11. Osnovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju odluka tuženog o otkazu ugovora o radu ne sadrži bitne nedostatke koji sami po sebi dovode do njene nezakonitosti, te da nisu ispunjeni kumulativno postavljeni zakonski uslovi iz člana 269. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 188. Zakona o radu za određivanje mjere obezbjeđenja. Osnovni sud je naveo da je apelantica na te okolnosti bila dužna predložiti relevantne dokaze koji ukazuju na postojanje subjektivizirane opasnosti, konkretizovane tačno određenim radnjama tuženog kojima bi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje prava promjenom postojećeg stanja stvari ili na drugi način štetno uticati na njena prava (eventualno da je raspisan konkurs za popunu upražnjenog radnog mjesta). Osnovni sud je naveo da validni dokazi na ove okolnosti kao kumulativnog uslova za određivanje mjere nisu provedeni od strane apelantice.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 Rs 125574 21 Mož 2 od 28. januara 2022. godine odbijena je apelanticina žalba i rješenje prvostepenog suda od 4. novembra 2021. godine potvrđeno.

13. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da odluka o otkazu ugovora ne sadrži formalne niti suštinske manjkavosti, pa je prvostepeni sud, s obzirom na stepen dokazanosti zakonom propisane činjenice kao osnova otkaza ugovora o radu, pravilno odlučio kada je apelanticin prijedlog za privremeno vraćanje na rad odbio, jer je u ovoj fazi postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe člana 188. Zakona o radu i člana

269. ZPP. Dalje je naveo da je zakonodavac članom 188. Zakona o radu propisao posebnu vrstu mjere obezbjeđenja koja se u okviru zaštite prava radnika iz radnog odnosa može istaći, a osnovanost takvog prijedloga se ispituje u skladu sa opštim pravilima parničnog postupka kojima je regulisan institut mjera obezbjeđenja. Okružni sud je ukazao da je neosnovano apelanticino insistiranje da su privremeno vraćanje na posao iz člana 188. Zakona o radu i mjere obezbjeđenja iz člana 269. ZPP dva različita i potpuno zasebna pravna instituta. Zatim je naveo da iz apelanticinih žalbenih navoda proizilazi istrajnost na njenim pravima, pri čemu apelantica gubi iz vida prava druge strane koja proizilaze iz Zakona o radu, odnosno obaveze koje proizilaze iz Zakona o visokom obrazovanju. Okružni sud je naveo da ugovor o radu ima karakter obligacionopravnog ugovora (postoje prava i obaveze i jedne i druge strane), a Zakon o radu propisuje minimalne uslove koje poslodavac mora poštovati u obligacionopravnim odnosima koje zasnuje sa radnicima. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučujući o osnovanosti prijedloga za privremeno vraćanje na posao ispitivao ispunjenost uslova u smislu odredbe člana

269. ZPP, kao i uslova iz člana 188. Zakona o radu, pri čemu je iscrpno obrazložio razloge za svoju odluku, koji imaju činjeničnu podlogu u izvedenim i cijenjenim dokazima.

14. Okružni sud je naveo da je apelantica, smatrajući da ne postoji osnov za prekid radnog odnosa tražila zaštitu prava na rad, a da je na tuženom, kao poslodavcu teret dokazivanja da je, koristeći se svojim pravom (Zakon o radu), odnosno obavezom (Zakon o visokom obrazovanju) da otkaže ugovor o radu, postojao opravdan razlog za takav otkaz. Okružni sud je naveo da je tuženi, dostavljajući odgovor na zahtjev za privremeno vraćanje na rad, predložio i izveo dokaze na okolnost postojanja opravdanog razloga za otkaz. Okružni sud je naveo da je otkaz ugovora o radu dat u skladu sa zakonom i tu činjenicu nije dokazivala apelantica, kako to navodi u žalbi, već je teret dokazivanja bio na tuženom. Okružni sud je naveo da je na apelantici bio teret da učini vjerovatnim da postoji njeno pravo na rad i da postoji opasnost da bi bez takve mjere tuženi mogao štetno uticati na njena prava. Okružni sud je naveo da apelantica tokom postupka nije učinila vjerovatnim niti jedan od dva kumulativno određena uslova iz člana 269. ZPP, a tuženi je u ovoj fazi postupka dokazao da otkaz ugovora o radu očito nije nezakonit čime je faktički isključio i postojanje vjerovatnosti prava apelantice, kao jednog od dva kumulativno određena uslova. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, ispitujući uslove za donošenje mjere obezbjeđenja, pravilno utvrdio da rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici ne sadrži očite nezakonitosti (iz dokaza kojima se tuženi rukovodio prilikom donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu proizilazi činjenica koja je Zakonom o visokom obrazovanju propisana kao osnov otkaza ugovora o radu – zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom kod drugog poslodavca u zemlji i inostranstvu). Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud bavio ocjenom dokaza koji su prikupljeni u toku sudskog postupka iz razloga što je apelantica osporavala tačnost činjenica sadržanih u dokazima na kojima je zasnovana odluka o otkazu ugovora o radu, pa dokazi koji su u toku sudskog postupka od strane tuženog dostavljeni, predstavljaju dokaze kojima je potkrepljena tvrdnja tuženog o istinitosti činjenica sadržanih u dokazima na kojima je zasnovana odluka o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je naveo da rješenje o otkazu ugovora o radu i odluke po pravnim lijekovima koje je apelantica izjavljivala predstavljaju pravno jedinstvo i sud će u redovnom parničnom postupku ispitati njihovu zakonitost. Okružni sud je naveo da se odlukom o privremenom vraćanju na rad ne poništava bilo koja odluka poslodavca (ni odluka o otkazu ugovora, niti odluke po pravnim lijekovima) već se o zakonitosti tih odluka odlučuje meritornom odlukom.

15. Apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

16. Apelantica je navela da su navodni dokazi na koje se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju rješenja pribavljeni nakon što je doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu i da oni nisu relevantni za ocjenu zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, pri čemu su pribavljeni suprotno zakonskim uslovima i članom 8. Evropske konvencije. Takođe, da je prvostepeni sud propustio da cijeni dokaze koje je ona podnijela u postupku po pravnim lijekovima izjavljenim pred organima tuženog, koje je takođe podnijela uz tužbu, te da je povrijeđeno načelo jednakosti procesnih oružja jer je prvostepeni sud cijenio i prihvatio sve dokaze koje je tuženi naknadno pribavio i predložio, pa čak i one pribavljene na nezakonit način. Nadalje, da su prekoračena službena ovlaštenja prikupljanjem njenih ličnih podataka, suprotno odredbama Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH. Dalje, apelantica je ukazala na proizvoljnu primjenu prava, te je navela da je njen procesni položaj prilikom odlučivanja otežan kumulativnom primjenom uslova iz člana 188. Zakona o radu i člana 269. stav

1. ZPP. Takođe, da nije dato obrazloženje za stav o kumulativnoj primjeni uslova za usvajanje zahtjeva za privremeno vraćanje na posao. Takođe je navela da joj prvostepeni i drugostepeni sud nisu pružili mogućnost da dokaže vjerovatnoću svoga prava na rad kod tuženog. Apelantica smatra da je rješenje drugostepenog suda kontradiktorno i nerazumljivo. Apelantica je navela da je postupak po njenom zahtjevu za privremeno vraćanje na posao zbog odugovlačenja sudova i proizvoljne primjene prava trajao godinu dana čime je mjera privremenog vraćanja na posao izgubila svoju svrhu, te je ostala bez redovnih prihoda po osnovu rada, pri čemu još nije donesena prvostepena odluka o sporu po tužbi za poništenje nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu.

17. Apelantica traži da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri o vraćanju na radno mjesto do pravosnažnog okončanja sudskog postupka kojeg je pokrenula tužbom kojom traži poništenje nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu.

18. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

20. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

21. Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere prvenstveno temelji na tvrdnjama o nezakonitosti odluka redovnih sudova, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje apelanticinih ustavnih prava. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, imajući u vidu da apelantica u zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ponudila takve argumente i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje predložene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan. Ovo osobito imajući u vidu da se sadržaj tražene privremene mjere zapravo podudara sa sadržajem osporenih odluka, pa bi udovoljavanjem ovako postavljenom zahtjevu Ustavni sud prejudicirao odlučenje o meritumu predmeta.

23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1250/22 (D. M. B.) | Sudska praksa | Aktio