Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/20 (V. K.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4283/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4283/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vidosava Kilibarda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vidosava Kilibarda protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 004567 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vidosava Kilibarda (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo "Palameta & Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnijela je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 004567 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 004567 19 Gž 2 od 18. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 004567 19 P 3 od 26. juna 2019. godine. Uvodne napomene

2. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 009220 10 Kps od 29. decembra 2010. godine N.O. je oglašena krivom da je, radeći kao kreditni službenik u Mikrokreditnoj fondaciji „Sunrise“, u namjeri da drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist iskoristila službeni položaj i ovlaštenje, na način da je postupila suprotno odredbama Pravilnika o kreditnim operacijama, tako što je na osnovu neprovjerenih netačnih podataka pripremala odluke o odobravanju zahtjeva za kredite, ugovore o kreditima i nalog za isplatu kredita tražiocima kredita, a potom kreditnom odboru Mikrokreditne fondacije „Sunrise“ predložila da se odobri isplata namjenskih kredita, za više lica, za koje kredite je znala da se neće koristiti u namjenu za koju su odobreni, čime je učinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske. Istom presudom Đ.Z. je oglašena krivom da je, u namjeri da sebi pribavi imovinskopravnu korist, lažnim prikazivanjem činjenica dovela u zabludu više lica, tako što je iskoristila poznanstvo oštećenih, navodeći ih da podignu kredit, a nakon podignutog kredita novac predaju njoj, uvjeravajući ih da se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji i da joj je novac potreban za nabavku robe u trgovačkoj radnji, te da će vraćati kredit u njihovo ime, pa je tako navela više lica, da na osnovu neistinite dokumentacije podignu namjenske kredite kod Mikrokreditne fondacije „Sunrise“, čime je učinila produženo krivično djelo prevara iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Navedenom presudom su apelantica, Mikrokreditna fondacija „Sunrise“, te N.Š. i S.B. (zaposleni u Mikrokreditnoj fondaciji „Sunrise“) upućeni na parnicu radi ostvarenja imovinsko-pravnog zahtjeva.

Osporeni postupak

3. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 004567 19 P 3 od 26. juna 2019. godine (stav 1), odbijen je uređeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se u odnosu na nju utvrdi da su ništave tri mjenice serijskog broja preciziranog u izreci presude, da su ništava dva ugovora o kreditu precizirana u izreci presude, te sve ostale mjenične i druge isprave koje su nezakonito izdate po osnovu tih ugovora o kreditu, odnosno navedenih mjenica, a koje glase na ime apelantice.

4. Nadalje, odbijen je uređeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se u odnosu na nju utvrdi da su ništave dvije mjenice serijskog broja preciziranog u izreci presude, te ostale mjenične i druge isprave po osnovu kojih su izdate i koje glase na ime apelantice (stav 2).

5. Takođe, odbijen je uređeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obavežu tuženi N.O., Đ.Z. i Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetuženi, odnosno tuženi) da apelantici na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period isplate mjesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3), kao i da se obavežu tuženi da apelantici na ime izgubljene zarade za vremenski period počevši od datuma preciziranog u izreci presude, pa ubuduće, isplaćuju određene mjesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4).

6. Osim toga, odbijen je i uređeni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se tuženi obavežu da joj nadoknade troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom (stav 5). Ujedno, apelantica je obavezana da prvotuženoj i drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude (stav 6).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da apelantica u tužbi tvrdi da je zbog nezakonitih radnji tuženih zatvorila trgovačku radnju „VIN“ (u daljnjem tekstu: trgovačka radnja), koja je bila u njenom vlasništvu, zbog čega je pretrpila materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade, te je osporila da je potpisala ugovor o jemstvu, mjenicu i bilo kakvu drugu dokumentaciju vezanu za kredite koje je trećetuženi odobrio svjedocima S.K. i M.P. Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da su prvotužena i drugotužena pravosnažno osuđene u krivičnom postupku, te da je u tom postupku apelantica upućena na parnicu radi ostvarenja imovinsko-pravnog zahtjeva. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je račun apelantičine trgovačke radnje blokiran po osnovu dospjelog mjeničnog duga prema imaocu mjenice – trećetuženom, kao i da je nakon toga, na zahtjev apelantice, utvrđen trajni prestanak važenja odobrenja za osnivanje trgovačke radnje, zbog ekonomskih razloga. Osnovni sud je naveo da je vještak grafološke struke A.F. utvrdio da na spornim ugovorima o kreditu ne postoje potpisi apelantice, a sud je ukazao da apelantica nije korisnik kredita. Nadalje, vještak A.F. je utvrdio da su ugovori o jemstvu i ovlaštenja za popunu mjenice potpisani od strane apelantice, ali je istakao da mišljenje o autentičnosti potpisa na mjenicama nije mogao dati bez uvida u original istih. Osnovni sud je, osim toga, naveo da nije prihvatio vjerodostojnim iskaze svjedoka S.K. i M.P. u odnosu na navode da apelantica nije potpisivala akte vezane za njihove kredite, nalazeći da su te tvrdnje suprotne materijalnim dokazima.

8. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da u krivičnoj presudi nije navedena bilo kakva protivpravna radnja prvotužene i drugotužene u odnosu na apelanticu, da je apelantica pretrpila bilo kakvu štetu, kao niti da je trećetuženi odgovoran za eventualno nezakonitu blokadu transakcijskog računa trgovačke radnje. Osnovni sud je, dalje, naveo da je apelantica u namjeri da dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva predložila finansijsko i grafološko vještačenje, međutim, da nakon izvršenih vještačenja nije uspjela dokazati osnovanost navoda i činjenica iz tužbe, jer vještaci u nalazima nisu dali relevantne činjenice koje su bitne za osnovanost tužbenog zahtjeva. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je odbio zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka, jer nije uspjela u parnici.

9. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 004567 19 Gž 2 od 18. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio krivičnu presudu sa aspekta odredbe člana 12. stav 3. ZPP budući da iz krivične presude ne proizlazi da su prvotužena i drugotužena u zabludu dovele i apelanticu, zbog kojih je radnji apelantici blokiran račun trgovačke radnje, te da se zbog toga prestala baviti trgovačkom djelatnošću i pretrpila štetu u vidu izgubljene dobiti – zarade koji bi ostvarivala da nije došlo do zatvaranja trgovačke radnje. Okružni sud je naveo da je apelantica, očigledno, u krivičnom postupku podnijela imovinskopravni zahtjev, pa je sud u krivičnom postupku bio dužan uputiti je da taj zahtjev ostvaruje u posebnom parničnom postupku, što ne može voditi zaključku da je apelantica posljedicom krivičnih djela za koja su prvotužena i drugotužena osuđene, pretrpila materijalnu štetu. Osim toga, Okružni sud je istakao da su neargumentovani navode apelantice da „ne može odgonetnuti kako su prvotužena i drugotužena pribavile sporne mjenice“, te je zaključio da apelantica nije dokazala navode da su prvotužena i drugotužena protivpravno iskoristile dokumentaciju koju je apelantica prethodno dostavila za svoj kredit i da je trećetuženi propustio da izvrši nadzor i kontrolu nad njihovim radom.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 95 1 P 004567 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine odbijena je apelantičina revizija.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, istakao šta je propisano odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je apelantica tražila utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu koje su zaključili trećetuženi, kao davalac kredita i svjedoci S.K. i M.P., kao korisnici kredita. Iako apelantica nije ugovorna strana u ugovorima o kreditu, Vrhovni sud je naveo da ima pravo kao zainteresovano lice, u smislu odredbe člana 109. ZOO, da traži utvrđenje ništavosti tih ugovora s obzirom da je mjenični jemac po oba ugovora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da se ti ugovori trebaju smatrati ništavim saglasno odredbi člana 103. ZOO.

13. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je apelantica tražila utvrđenje ništavosti pet mjenica, od kojih su dvije mjenice izdali korisnici kredita svjedoci S.K. i M.P., te je naveo da se na poleđini obje mjenice nalaze podaci apelantice kao fizičkog lica i njen potpis. S obzirom da pored izričite oznake da se radi o vlastitoj mjenici, obje mjenice sadrže i ostale bitne elemente propisane odredbama člana 111. Zakona o mjenici, Vrhovni sud je naveo da se ne radi o nevaljanoj mjenici. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je apelantica za obje mjenice potpisala mjenične izjave kojima je ovlastila trećetuženog da popuni nedostajuće elemente mjenice, te da prigovore vezano za mjeničnu odgovornost apelantica može isticati u eventualnom mjeničnom sporu prema remitentu, ali da to navedene mjenice ne čini nevaljanim. U odnosu na treću mjenicu, Vrhovni sud je naveo da je njen trasant D.L., ali da apelantica nije potpisnik te mjenice, niti je potpisala mjenično ovlaštenje za njenu popunu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantica radi obezbjeđenja kredita korisnika S.K. i M.P., ali sada kao vlasnik trgovačke radnje, izdala dvije vlastite mjenice, sa potrebnim mjeničnim ovlaštenjem. Vrhovni sud je naveo da su mjenice potpisane od strane apelantice kao vlasnika trgovačke radnje i ovjerene pečatom radnje, te da sadrže sve bitne elemente mjenice. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je mjenica ispunjena suprotno mjeničnoj izjavi ili da se na mjenici ne nalazi njen potpis kao vlasnika trgovačke radnje, a njen subjektivni odnos prema mjenici nije od značaja za njenu valjanost. Vrhovni sud je naveo da je osnov za izdavanje te dvije mjenice zaključeni ugovor o jemstvu između trećetuženog i trgovačke radnje u vlasništvu apelantice, te da je na osnovu te dvije mjenice blokiran račun trgovačke radnje.

14. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da postoje zakonski razlozi za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu koje su zaključili S.K. i M.P. sa trećetuženim, niti da su nevaljane (apelantica traži ništavost) mjenice kod utvrđenja da sadrže bitne elemente vlastite mjenice i da apelantica nije dokazala da ona kao fizičko lice i kao vlasnik trgovačke radnje nije potpisnik mjenica, odnosno njihov izdavalac. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da okolnost da su krediti odobreni S.K. i M.P. krivičnim radnjama prvotužene i drugotužene, za čije kredite je apelantica bila mjenični obveznik, ne čini samo po sebi ništavim ugovore o kreditu niti mjenice nevaljanim.

15. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije osnovana tvrdnja apelantice da je sud trebao samo odlučiti o visini novčanog zahtjeva za naknadu štete iz osnova izgubljene dobiti, jer je pravosnažnom krivičnom presudom apelantičin osnov utvrđen, s obzirom da je sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom, u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, upućena na parnicu. Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 12. stav 3. ZPP, te je naveo da je apelantica odlukom krivičnog suda sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu pozivom na odredbu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku koja propisuje: „U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku“. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je apelantica bila u obavezi da u parnici dokaže osnov svog potraživanja i da postoji odgovornost tuženih za štetu koju potražuje, a da to u postupku nije dokazala.

16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da blokada računa trgovačke radnje apelantice nije bila nezakonita, jer je trećetuženi imao pravno valjan osnov da podnese zahtjev banci koja je izvršila blokadu. Prema nalazu vještaka u trenutku blokade računa trgovačke radnje (9. juna 2009. godine) na računu je bilo 153,47 KM, a apelantica je odjavila djelatnost 26. aprila 2010. godine, i to „iz ekonomskih razloga“. Vrhovni sud je istakao da je odjava djelatnosti izraz volje apelantice da prestane sa radom i da nakon donošenja rješenja kojim se utvrđuje prestanak djelatnosti apelantica po tom osnovu više nije ni mogla da ostvaruje dobit. Vrhovni sud je naveo da je po obje mjenice sa računa skinut ukupni iznos od 147,35 KM, te je istakao da to upućuje na logičan zaključak da naplata potraživanja po obje mjenice u ukupnom, znatno većem iznosu nije bila uzrok odluke apelantice da odjavi djelatnost. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u periodu od blokade računa do odjave djelatnosti, prema nalazu vještaka nije bilo priliva sredstava na računu, te da apelantica nije ničim dokazala da je zbog blokade onemogućena da dalje obavlja do tada registrovanu djelatnost i da stiče dobit od iste. Vrhovni sud je naveo da je blokada računa imala samo za posljedicu da će sredstva koja pristignu na račun biti prvenstveno usmjerena na naplatu potraživanja povjerioca, a ne da se djelatnost ne može obavljati.

17. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su sudovi pravilno cijenili da se ne može prihvatiti istinitim tvrdnja svjedoka S.K. i M.P. da nisu poznavali apelanticu niti da su od nje tražili da „išta potpisuje“ u vezi njihovih kredita kod trećetuženog, imajući u vidu da materijalni dokazi - ugovor o jemstvu, mjenice i mjenična izjava, upućuju na suprotno. Vrhovni sud je naveo da nije logično da je apelantica potpisala ugovore o jemstvu i izdala vlastite mjenice kao sredstvo obezbjeđenja kredita za navedena lica, a da se pri preduzimanju tih radnji nije upitala šta i za koga potpisuje. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je apelantica odustajući od zahtjeva za dopunu nalaza vještaka grafologa, svojim radnjama propustila mogućnost da dokaže da na mjenicama nije njen potpis, kako na onima na kojima je potpisana kao fizičko lice tako i na onima koje je potpisala kao vlasnik trgovačke radnje.

Apelacioni navodi

18. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio materijalno pravo, a da su viši sudovi takvu odluku potvrdili, bez valjanog obrazloženja. Apelantica ističe da joj je posljedicom nezakonitih radnji tuženih nanijeta šteta u vidu izgubljene zarade. Naime, apelantica navodi da su prvotužena i drugotužena osuđene za izvršenje krivičnih djela kojima je apelantici nanijeta materijalnu štetu, zbog čega je apelantica u krivičnom postupku sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu. U odnosu na trećetuženog, apelantica ističe da je njegova odgovornost u tome što nije spriječio nezakonito postupanje svojih zaposlenih, zbog čega je i on odgovoran za štetu nastalu apelantici. S tim u vezi, apelantica navodi da je parnični sud vezan za krivičnu presudu kojom je optuženi oglašen krivim, te smatra da je prvostepeni sud u postupku trebao samo utvrđivati visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a ne njegovu osnovanost. Apelantica tvrdi da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio dokaze, da nije uzeo u obzir njen iskaz, koji, kada se dovede u vezu sa iskazima svjedoka M.P. i S.K. i krivičnom presudom jasno ukazuje da su tuženi apelantici prouzrokovali štetu. Apelantica, takođe, navodi da je i vještak N.Š. potvrdio da joj je nanesena šteta. Osim toga, apelantica navodi da nije zakonita ni odluka o troškovima postupka i da su joj troškovi trebali biti dosuđeni u skladu sa troškovnikom. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 - OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav (3) (3)U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Isticanje ništavosti Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kao i stav vezano za troškove postupka, te se u vezi sa tim pozvali na relevantne odredbe ZPP i ZOO. Naime, apelantica nije dokazala da postoje zakonski razlozi za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu, niti da su nevaljane sporne mjenice, a nije dokazala ni da je trećetuženi odgovoran za navodnu nezakonitu blokadu računa trgovačke radnje. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je apelantica bila u obavezi da u parničnom postupku dokaže osnov svog potraživanja i da postoji odgovornost tuženih za štetu koju potražuje, a da to u postupku nije dokazala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/20 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio