Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/20 (N. K.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4354/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4354/20, rješavajući apelaciju Nikice Konte na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikice Konte podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 040777 18 Rsž od 24. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikica Konta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 040777 18 Rsž od 24. septembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 040777 17 Rs od 24. novembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Odbora državne službe za žalbe F BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 9. decembra 2016. godine, kao i obavijest Agencije za državnu službu F BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) od 9. septembra 2016. godine, te da ostane na snazi rješenje Općine Livno, Općinskog načelnika Livna (u daljnjem tekstu: trećetuženi) od 8. juna 2016. godine o postavljenju pomoćnika općinskog načelnika u Službi za branitelje, civilnu zaštitu i mjesne zajednice Općine Livno (u daljnjem tekstu: Služba). Također, odbijen je i zahtjev da se obavežu prvotuženi, drugotužena i trećetuženi da apelantu naknade troškove postupka u određenom iznosu. Istovremeno, obavezan je apelant da naknadi troškove trećetuženom u određenom iznosu.

3. U obrazloženju presude, navedeno je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je Općina Livno aktom od 17. marta 2016. godine zatražila od drugotužene provođenje javnog konkursa za izbor pomoćnika općinskog načelnika u Službi (jedan izvršitelj na mandat od pet godina), te da je nakon toga objavljen javni konkurs za to radno mjesto. Drugotužena je provela stručni ispit, a komisija za izbor državnih službenika u Općini Livno utvrdila je listu kandidata, na kojoj listi je apelant bio jedini kandidat sa osvojenih 71,42% od ukupnog broja bodova. Nadalje, utvrđeno je da je drugotužena dala pozitivno mišljenje na njegovo postavljenje, pa je trećetuženi rješenjem od 8. juna 2016. godine postavio apelanta na poziciju pomoćnika općinskog načelnika u Službi.

4. Dalje, utvrđeno je da je kandidat P. D. po obavijesti drugotužene o eliminaciji, blagovremeno uložio žalbu prvotuženom koji je rješenjem prihvatio žalbu i poništio obavijest drugotužene, te predmet vratio na ponovni postupak, a stav prvotuženog je da P. D. ispunjava uslove javnog konkursa i da se drugotužena neosnovano upuštala u obrazlaganje njegovog radno-pravnog statusa, jer je nesporno da on ima pet godina radnog iskustva u struci, nakon sticanja VSS. (Također, u odgovoru na tužbu je istaknuto da nisu povrijeđene odredbe zakona kada je u pitanju radno iskustvo P. D. nakon završene VSS, jer traženo je iskustvo od pet godina u struci nakon stjecanja VSS, a nije izričito navedeno da osoba mora biti u državnoj službi i u statusu državnog službenika. Nadalje, navedeno je da će tek nakon postavljenja, postavljena osoba biti upisana u Registar državnih službenika ukoliko to nije bila ranije. Isto tako, ukazano je da je P. D. obavljao poslove kao rukovoditelj službe za zajedničke poslove, na kojima je stekao radno iskustvo nakon stjecanja VSS i da za to prima adekvatnu plaću).

5. Isto tako, utvrđeno je da je u ponovljenom postupku drugotužena uvrstila P. D. u konkursnu proceduru i organizirala pismeni dio stručnog ispita i dostavila listu uspješnih kandidata i dopis u kojem je navela da rješenje od 8. juna 2016. godine treba staviti van snage. Naime, utvrđeno je da je na navedenoj listi uspješnih kandidata na poziciji broj 1 P. D. sa osvojenih 85,75%, a na poziciji broj 2 apelant sa 71,42% od ukupnog broja bodova, te je drugotužena dala mišljenje da P. D. ispunjava uvjete za postavljanje na predmetno radno mjesto.

6. Također, utvrđeno je da je trećetuženi poništio rješenje o postavljanju apelanta od 8. juna 2016. godine, a rješenjem od 6. septembra 2016. godine postavljen je P. D. na poziciju pomoćnika općinskog načelnika u Službi. Nadalje, utvrđeno je da je apelant podnio žalbu prvotuženom na rješenje od 6. septembra 2016. godine, te na obavijest drugotužene od 9. septembra 2016. godine i na obavijest trećetuženog od 19. oktobra 2016. godine. Nakon toga, prvotuženi je postupajući po apelantovoj žalbi donio rješenje od 9. decembra 2016. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba na obavijest o rezultatu javnog konkursa drugotužene od 9. septembra 2016. godine, poništeno je rješenje trećetuženog od 6. septembra 2016. godine, i poništena je obavijest trećetuženog od 19. oktobra 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, utvrđeno je da je drugotužena dala pozitivno mišljenje o ispunjavanju uvjeta za postavljanje P. D. aktom od 5. januara 2017. godine, nakon čega je trećetuženi donio rješenje od 16. januara 2017. godine kojim je postavljen P. D. na predmetno radno mjesto, dok je aktom od 17. januara 2017. godine obaviješten apelant o postavljanju P. D. Dalje, istaknuto je da što se tiče dijela pobijanog rješenja prvotuženog od 9. decembra 2016. godine u stavu I dispozitiva kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv obavijesti o rezultatu javnog konkursa drugotužene od 9. septembra 2016. godine, nije utvrđeno postojanje razloga za pobijanje tog rješenja, niti je apelant istakao razloge za poništenje tog dijela predmetnog rješenja prvotuženog.

7. Isto tako, uvidom u tužbu od 14. septembra 2017. godine u predmetu tog suda broj 68 0 Rs 042790 17 Rs je utvrđeno da je tim tužbenim zahtjevom apelant tražio da se poništi kao nezakonito konačno rješenje prvotuženog od 7. augusta 2017. godine, kao i obavijest trećetuženog, te rješenje o postavljanju P. D. na predmetno radno mjesto (koji akti su doneseni u ponovnom postupku). Dalje, utvrđeno je da i u navedenoj tužbi, kao i u predmetnoj tužbi, apelant opet traži da ostane na snazi rješenje trećetuženog o postavljanju apelanta od 8. juna 2016. godine. Shodno tome, ukazano je da proizlazi da je predmetna tužba preuranjena jer u ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena radi poništenja rješenja prvotuženog od 9. decembra 2016. godine, po kojem rješenju je proveden ponovni postupak u kojem je doneseno rješenje o postavljenju P. D. na predmetno radno mjesto.

8. Također, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništenje obavijesti drugotužene od 9. septembra 2016. godine, navedeno je da se ta obavijest ne može samostalno preispitivati pred sudom nego u sklopu odluke drugostepenog organa protiv koje je dozvoljena žalba, što znači da tužbeni zahtjev u stavu I dispozitiva nije uredno postavljen. Nadalje, istaknuto je da je prihvaćen prigovor drugotužene o nepravovremenosti podnošenja tužbe u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje obavijesti drugotužene od 9. septembra 2016. godine iz razloga što su drugotužena i trećetuženi, kao tuženi, označeni tek podneskom apelanta od 14. juna 2017. godine, po proteku roka od 30 dana za podnošenje tužbe od dana dostavljanja akta protiv kojeg se može pokrenuti postupak pred sudom, neovisno od toga što je tužba podnesena sudu 20. januara 2017. godine, jer nije bila podnesena u odnosu prema navedenim tuženim. Dakle, navedeno je da tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništenje obavijesti drugotužene od 9. septembra 2016. godine, osim što kao takva nije dozvoljena jer se može preispitivati samo drugostepena odluka donesena po žalbi, tužba je u odnosu na drugotuženu podnesena izvan zakonskog roka.

9. Najzad, ukazano je da je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da ostane na snazi rješenje trećetuženog od 8. juna 2016. godine o postavljenju pomoćnika općinskog načelnika u Službi, kojim rješenjem je za pomoćnika općinskog načelnika postavljen apelant. Naime, navedeno je da je to rješenje poništeno rješenjem trećetuženog od 5. septembra 2016. godine, čije poništenje se ne traži. Dakle, istaknuto je da je i ovako postavljen tužbeni zahtjev neuredan za preispitivanje pred sudom, jer se sud ne može svojim odlukama miješati u postupak provođenja i odlučivanja po konkursu, najmanje o izboru kandidata, sve do donošenja konačne odluke po raspisanom konkursu, koja to u konkretnom slučaju nije.

10. Na kraju, ukazano je da su neutemeljeni navodi apelanta da je rješenje o njegovom postavljenju od 8. juna 2016. godine konačno i pravomoćno, kad se na to rješenje žalio P. D. i u ponovnom postupku je doneseno rješenje od 5. septembra 2016. godine o poništenju rješenja trećetuženog o postavljanju apelanta od 8. juna 2016. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 040777 18 Rsž od 24. septembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u tužbi, a i tokom postupka, te u žalbi apelant isticao da P. D. nije imao uslove da učestvuje na konkursu, te da je pobijano rješenje prvotuženog nezakonito, navodeći da se P. D. priznaje njegov nezakoniti rad imajući u vidu potrebno radno iskustvo u struci, te ističući da je on namještenik. U vezi s tim, istaknuto je da je po mišljenju apelanta grubo povrijeđena odredba člana 28. stav 1. Uredbe o poslovima temeljne djelatnosti iz nadležnosti tijela državne službe Kantona 10 koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Uredba), kao i odredba člana 51. Zakona o državnim službenicima i namještenicima u tijelima državne službe u Kantonu 10 (u daljnjem tekstu: Zakon o državnim službenicima i namještenicima). Međutim, istaknuto je da je prvotuženi rješenjem od 7. jula 2016. godine potvrdio da kandidat P. D. ispunjava posebne uslove tražene javnim konkursom, navodeći da on ima pet godina radnog iskustva u struci, pa je u tom pogledu neosnovano pozivanje na odredbu člana 28. stav 1. Uredbe koja se odnosi na mogućnost učestvovanja na konkursu i bez obavljanja pripravničkog staža ukoliko se radi o radnom mjestu stručnog saradnika, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

13. Također, navedeno je da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je drugotužena izvodeći ponovni postupak ograničenog karaktera, izašla iz domena propisanog određenim zakonom budući da se radi o postupku propisanom zakonom i to odredbom člana 42. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Isto tako, ukazano je da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da su rješenje o postavljanju apelanta od 8. juna 2016. godine, te obavijest o rezultatima od 24. juna 2016. godine, konačna izvršna akta u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku F BiH, a time po apelantu, kako je to istakao, lažno prikazano vođenje konkursne procedure po žalbi P. D., jer su upravo odredbom iz navedenog zakona jasno propisana pravila i postupci prilikom provođenja konkursne procedure. Nadalje, istaknuto je da je članom 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano da na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuje se Zakon o radu, te ostali zakoni i opći propisi kojima se uređuju prava i obaveze iz radnog odnosa, dakle, ovdje se, kako to pogrešno rezonuje, apelant ne radi o upravnoj stvari i konačnim upravnim aktima. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani niti ostali žalbeni navodi apelanta, pa je pravilno prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava bez povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, odbio tužbeni zahtjev apelanta.

14. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno-pravne odredbe pozitivno-pravnih propisa relevantne za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, te da o odlučnim činjenicama nisu dali bilo kakvo suvislo pravno obrazloženje, a niti razloge za donošenje ovakvih odluka. Naime, apelant tvrdi da P. D. koji je na konkursnoj proceduri proglašen najboljim kandidatom to nije i da su tuženi pogrešno cijenili bitne činjenice radno-pravnog statusa P. D. , a što je imalo za posljedicu donošenje nezakonitih odluka i u konačnici postavljenje P. D. na mjesto pomoćnika općinskog načelnika. U vezi s tim, apelant navodi da P. D. nije državni službenik, već namještenik, te je u postupku potpuno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno izveden zaključak sve iz uvjerenja o radnom iskustvu, utvrđujući rad po ovlastima radnim iskustvom u struci, što je nedopustivo. Nadalje, apelant ukazuje da je rješenje o njegovom postavljenju konačno i izvršno jer nije ni osporavano po redovnom pravnom lijeku, sve shodno materijalnom propisu i pravilima zakona, te da, stoga, treba ostati na snazi. Isto tako, apelant smatra da je drugotužena izašla iz danih joj ovlaštenja zakonom izvodeći ponovni postupak ograničenog karaktera, a dajući mu značaj ponovljenog u cijelosti. Relevantni propisi

15. Zakon o državnim službenicima i namještenicima u tijelima državne službe u Kantonu 10 („Narodne novine Kantona 10”, br. 01/14 i 5/16).

16. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 42. st. 1., 2., 5. i 6.

1. Postavljenje državnog službenika vrši rukovoditelj tijela državne službe rješenjem […]

2. Rješenje o postavljenju državnog službenika objavljuje se na oglasnoj ploči tijela državne službe i dostavlja izabranom kandidatu, te Ministarstvu i Agenciji, radi evidentiranja u Registru državnih službenika.

5. U slučaju da drugostupanjski organ usvoji žalbu kandidata na obavijest Agencije iz članka 40. stavak 3. ovog Zakona i predmet vrati na ponovno razmatranje, rukovoditelj tijela državne službe će poništiti rješenje o postavljenju državnog službenika i u ponovljenom postupku izvršiti postavljenje državnog službenika.

6. U slučaju da drugostupanjski organ usvoji žalbu kandidata na obavijest rukovoditelja tijela državne službe iz članka 41. stavak 8. ovog Zakona i poništi rješenje o postavljenju državnog službenika rukovoditelj tijela državne službe je dužan Agenciji dostaviti rješenje o postavljenju državnog službenika u ponovljenom postupku.

17. Uredba o poslovima temeljne djelatnosti iz nadležnosti tijela državne službe Kantona 10 koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa ("Narodne novine Kantona 10", broj 6/14).

18. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 28. stavak 1.

Kao radno iskustvo predviđeno u odredbi članka 27. ove Uredbe, računa se radno iskustvo koje je državni službenik ostvario na poslovima svoje struke nakon završene visoke stručne spreme, s tim što se u radno iskustvo računa i pripravnički odnosno volonterski staž iz članka 50. Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud i Općinski sud detaljno odgovorili na apelantove prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4354/20 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio