Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-817/22 (H. S.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Mjenica
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-817/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-817/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Husein Spahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Spahić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 208085 21 Gž 2 od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 208085 21 Gž 2 od 15. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Razvojna banka Federacije BiH), na ime vlastite mjenice (pobliže označene izrekom prvostepene presude), isplati ukupan iznos od 9.924,57 KM sa zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je „Spahić Promex“ d.o.o. Sarajevo sa tužiocem zaključio ugovor o kreditu od 17. juna 2002. godine kojim je navedenom pravnom licu odobren kredit u iznosu od 210.000,00 KM. Nadalje, da je „Spahić Promex“ d.o.o. Sarajevo sa „Triglav osiguranjem“ d.d. Sarajevo zaključio polisu osiguranja od 11. juna 2002. godine kao osiguranje povrata kreditnih sredstava sa sumom osiguranja od 214.292,00 KM (koja se odnosi na glavnicu i kamate iz ugovora o kreditu od 17. juna 2002. godine), kao i da je navedeno osiguranje isplatilo dug tužiocu. Takođe, da je apelant izdao predmetnu mjenicu koja je protestirana 22. decembra 2009. godine i da se iznos od 9.924,57 KM iz mjenice, prema nalazu vještaka finansijske struke, odnosi na neplaćene zatezne kamate iz predmetnog ugovora o kreditu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom apelanta prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj mjenici koja je u momentu izdavanja bila vlastita bjanko mjenica i koja je popunjavanjem mjeničnih elemenata postala papir od vrijednosti, a iznos u njoj samostalni mjenični dug. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vlastita mjenica ona u kojoj se izdavalac (trasant) obavezuje da će sam po dospjelosti mjenice platiti naznačenu svotu i sadrži sve bitne elemente koje sadrži i trasirana mjenica, osim obaveze trasata da isplati određenu svotu novca, jer je izdavalac (trasant) preuzeo obavezu da on isplati naznačenu svotu novca po dospjelosti mjenice. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, kako se iz predmetne mjenice vidi da je apelant i trasant i trasat (što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na apelanta) to u konkretnom slučaju apelant kao izdavalac mjenice izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i ta mjenica praktično postaje vlastita mjenica. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da iz naprijed navedenih razloga nije bilo osnova za primjenu odredbi člana 7. Zakona o mjenici (kojima je, između ostalog, propisano da u trasiranoj mjenici plativoj po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, trasant može odrediti da svota u njoj označena, nosi kamate, a da se u svakoj drugoj trasiranoj mjenici ova odredba o kamatama smatra kao da nije napisana) na kojoj apelant insistira, jer se ne radi o mjenici po viđenju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 109. Zakona o mjenici propisano da izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, a odredbama člana 80. stav (1) Zakona o mjenici propisano je da svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine od dana dospjelosti. Prema tome, pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbe člana 80. stav (1) Zakona o mjenici kada je odbio prigovor zastare jer u konkretnom slučaju nije protekao rok od tri godine od dana dospjelosti (prijedlog za izvršenje, u izvršnom postupku koji je prethodio predmetnom postupku i u kojem je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, podnesen je 8. septembra 2011. godine, a predmetna mjenica je dospjela 17. decembra 2009. godine). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 7. Zakona o mjenici, te smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno odbijen njegov prigovor zastare.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić