Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/22 (M. G.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-844/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-844/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Grgić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Grgić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 120439 21 Gž od 17. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 4. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 120439 21 Gž od 17. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 12039 18 P od 9. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obavežu tuženi (D.I. i I.I.) da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od svih lica i stvari, dio nekretnine, odnosno parcele (pobliže označene izrekom prvostepene presude) i to dio od predmetne parcele koji se nalazi između međne granice te parcele i parcela tuženih (pobliže naznačenih izrekom prvostepene presude), koja međna granica je ustanovljena pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 30. oktobra 2017. godine, kao i da se naloži tuženima da o svom trošku zatrpaju prokopani kanal na dijelu predmetne parcele apelanta.

3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev apelanta jer je sadržaja tužbenog zahtjeva i činjeničnih navoda tužbe zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o pravoj vlasničkoj tužbi, kakvu ima u vidu odredba člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) prema kojoj vlasnik koji zahtijeva od posjednika povrat individualno određene stvari mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Naime, da je u konkretnom slučaju apelant dokazao samo svoje vlasništvo na dijelu parcele čiju predaju traži, odnosno da je to pravo stekao pravosnažnošću rješenja Osnovnog suda od 30. oktobra 2017. godine, dok nije dokazao da tuženi taj dio parcele drže u posjedu, jer nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao tu tvrdnju (da su tuženi, nakon što je uspostavljena granica u postupku uređenja međe, povadili međne oznake postavljene od strane vanparničnog suda i ušli u posjed dijela njegove parcele na način da su prokopali kanal, niti je dokazao da su tuženi na neki drugi način faktički zauzeli dio njegove parcele). Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da vještak geodetske struke nije uspio izračunati da li postoji faktičko zauzeće parcele apelanta, jer je taj vještak prilikom uviđaja ustanovio da između parcela parničnih stranaka ne postoji vidno obilježena linija (odnosno obilježene lomne tačke, koje je svojim rješenjem od 30. oktobra 2017. godine na licu mjesta uredio vanparnični sud), niti da postoje druge trajne oznake koje bi definisale faktički posjed između tih parcela. Takođe, da se postojeći kanal, za koji je sam apelant izjavio da je prokopan 2015. godine (dakle, prije uređenja međe), sve do okončanja postupka uređenja međe pružao preko parcela tuženih, dok se taj kanal, nakon što je međa uređena, čitavom svojom površinom nalazi na dijelu zemljišta koji je pripao apelantu.

4. Prema tome, Apelacioni sud je naveo da iz sadržaja tužbenog zahtjeva, činjenica na kojima je isti zasnovan i materijalno-pravnih odredbi po kojima se o istom raspravlja i odlučuje, slijedi da u konkretnom slučaju nije riječ o dva odvojena i različita zahtjeva, nego o zahtjevu vlasnika-neposjednika za povrat stvari od posjednika-nevlasnika (kao glavnom) i zahtjevu za naknadu štete (uspostavom prijašnjeg stanja) koju je posjednik pričinio na toj stvari za vrijeme svog nesavjesnog posjedovanja (kao sporednom). Radi toga, Apelacioni sud je ukazao, pravilno je prvostepeni sud zaključio da neosnovanost glavnog zahtjeva za sobom povlači neosnovanost sporednog zahtjeva, jer kada tužilac ne dokaže da je tuženi u posjedu njegove nekretnine, samim tim nije dokazao da mu je za vrijeme svog posjedovanja mogao prouzrokovati štetu, odnosno da je tu štetu prouzrokovao. Dakle, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud analizom tužbenog zahtjeva i činjenica na kojima je isti zasnovan pravilno zaključio da se o predmetnom tužbenom zahtjevu ima raspraviti primjenom pravila o vlasničkoj tužbi za povrat stvari. Konačno, da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza (rješenje Osnovnog suda od 10. oktobra 2017. godine, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i njegovo saslušanje, te saslušanje parničnih stranaka) zaključio da apelant nije dokazao pretpostavke za pružanje tražene pravne zaštite, odnosno da nije dokazao da su tuženi, nakon što je apelant stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine čiju predaju traži (a stekao ga je tek pravosnažnošću rješenja o uređenju međe), ušli u posjed tog dijela nekretnine, a samim tim i da su za vrijeme takvog posjedovanja iskopali kanal.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je apelant nesporno i evidentno upisan u zemljišnoj knjizi na predmetnoj parceli, te da su, umjesto „teorijskog stava o vrsti spora i tužbi koju je potrebno postaviti, odnosno tužbenom zahtjevu“ trebali izlaskom na lice mjesta utvrditi šta od nekretnina koje su predmet spora pripada ili ne pripada predmetnoj parceli.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima..

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje vlasničke zaštite (koju je apelant predmetnom tužbom, zapravo, tražio) jer apelant nije dokazao da su tuženi u posjedu spornog dijela predmetne nekretnine (pa, prema tome, nije dokazao ni da su za vrijeme takvog posjedovanja iskopali kanal), a Ustavni sud takvo obrazloženje Apelacionog suda ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-844/22 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio