Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3149/20 (JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3149/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3149/20, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne“ d.d. Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 019516 11 Ip od 26. svibnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Oliver Papac, apelantov uposlenik, podnijelo je 20. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 019516 11 Ip od 26. svibnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i ovršenika OTP „Lištica“ p.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: ovršenik) zatraženo je 10., odnosno 18. siječnja 2022. godine, a od treće osobe Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Ljubuški (u daljnjem tekstu: treća osoba), 21. travnja 2022. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i treća osoba su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 14. siječnja do 4. svibnja 2022. godine, dok ovršenik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Apelantu su u skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio tražena izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Apelant je 26. travnja 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika na temelju ovršne sudske presude radi isplate duga u iznosu od 100.516,66 KM. Predložio je da se ovrha provede na određenim nekretninama ovršenika detaljnije navedenim u spisu predmeta, i to zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom te nemirenjem iz iznosa dobivenog prodajom.
7. Općinski sud je Rješenjem o ovrsi broj 64 0 Ip 019516 11 Ip od 12. srpnja 2011. godine dozvolio predloženu ovrhu. Rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno 28. srpnja 2011. godine, a nakon toga je na temelju zaključka suda od 12. srpnja 2011. godine u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba rješenja o ovrsi.
8. Treća osoba je 6. rujna 2018. godine izjavila prigovor u kojem je tražila da se ovrha na spornoj nekretnini proglasi nedopuštenom zato što sporna nekretnina nije u vlasništvu ovršenika.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 lp 019516 11 lp od 3. siječnja 2020. godine usvojen je prigovor treće osobe, te je proglašena nedopuštenom ovrha na spornoj nekretnini, koja je detaljnije označena u izreci presude (stavak 1.). Također, navedenim rješenjem naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da nakon pravomoćnosti rješenja u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje zabilježbe rješenja o ovrsi na spornoj nekretnini (stavak 2.).
10. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su točni apelantovi navodi da je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovršenik bio upisan kao suvlasnik sa ½ dijela na spornoj nekretnini, što proizlazi i iz zemljišnoknjižnog izvatka od 18. travnja 2011. godine. Međutim, iz dokaza koje je treća osoba dostavila uz prigovor (pravomoćna Presuda Općinskog suda Ps.11/98 od 23. veljače 2006. godine, posjedovni list od 18. srpnja 2018. godine, primjerak katastarskog plana, pravomoćno rješenje Grada Široki Brijeg – Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša od 6. lipnja 2018. godine, suglasnosti ovršenika od 7. svibnja 2008. godine, te Ugovor o kupoprodaji zaključenog 21. siječnja 1998. godine između Zanatske zadruge Napredak kao prodavatelja te treće osobe kao kupca, sa pečatom Porezne uprave o plaćenom porezu na promet nekretninama) jasno i nedvosmisleno proizlazi da je upravo treća osoba stvarni vlasnik i posjednik na ½ dijela sporne nekretnine. U konkretnom slučaju činjenica da se treća osoba još uvijek nije upisala kao vlasnik u zemljišnu knjigu ne može „teretiti“ treću osobu s obzirom na to da je trećoj osobi pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj Ps.11/98 od 23. veljače 2006. godine utvrđeno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a na temelju Ugovora o kupoprodaji (dakle prije podnošenja prijedloga za ovrhu). Također, treća osoba je trenutno upisana i kao posjednik na predmetnoj nekretnini, a što je vidljivo iz posjedovnog lista. Pored toga, bitno je naglasiti da i iz suglasnosti ovršenika od 7. svibnja 2008. godine, upućene tadašnjoj Općini Široki Brijeg – Službi za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, nedvojbeno proizlazi da i sam ovršenik podnositelja prigovora – treću osobu označava vlasnikom kata sporne nekretnine, te predlaže da se izvrši legalizacija čitavog objekta izgrađenog na predmetnoj nekretnini s obzirom na to da prostorije treće osobe prokišnjavaju te je potrebno izvršiti rekonstrukciju krova na predmetnom objektu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je treća osoba dokazala opravdanost prigovora, zbog čega je na temelju članka 51. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) usvojen prigovor treće osobe te je ovrha na spornoj nekretnini proglašena nedopuštenom.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 Ip 019516 20 Pž od 26. svibnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud postupio pravilno kada je usvojio prigovor treće osobe i proglasio nedozvoljenom ovrhu na spornoj nekretnini s obzirom na to da iz prvostupanjskog spisa proizlazi da je treća osoba uz prigovor dostavila dokaze (navedene u obrazloženju rješenja) kojima potvrđuje da je ona postala stvarni vlasnik i posjednik ½ predmetne nekretnine znatno prije pokretanja ovršnog postupka. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je treća osoba suvlasništvo na spornoj nekretnini stekla kupoprodajom od prednika ovršenika, društva TP Napredak, na temelju ugovora od 21. siječnja 1998. godine, za što je platila porez na promet nekretnina 27. veljače 1998. godine. To vlasništvo je potvrđeno i pravomoćnom sudskom odlukom, odnosno presudom Općinskog suda od 23. veljače 2006. godine.
13. Općinski sud je dalje naveo da prigovor treće osobe ne čine neutemeljenim, kako se to u žalbi tvrdi, činjenice da je apelant uz prijedlog za ovrhu, između ostalih dokaza, dostavio i zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg je vidljivo da je ovršenik bio upisan kao suvlasnik naprijed navedene nekretnine s dijelom od ½ i da u teretnom listu nije bilo zabilježbe prava trećih osoba; zatim činjenica da je na temelju zaključka suda od 12. srpnja 2011. godine u zemljišnoknjižnom izvatku i ulošku izvršena zabilježba ovrhe u korist apelanta; te činjenica da je treća osoba propustila da se, u skladu sa člankom 53. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), uknjiži kao vlasnik na spornoj nekretnini. Također, Kantonalni sud je naveo da na pravilnost prvostupanjske odluke nije od utjecaja ni činjenica da je treća osoba postupak uknjižbe prava vlasništva započela četiri godine nakon što je sud dozvolio predmetnu ovrhu, te što je prigovor podnijela sedam godina nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da treća osoba nije iskoristila ni mogućnost da na temelju zaključenog ugovora zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini dok se ne ispune sve pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva, posebice imajući u vidu i da se od imatelja prava razumno očekuje da poduzima mjere i radnje s ciljem ostvarivanja i zaštite svojih prava. U svezi s navedenim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da se treća osoba nalazi u posjedu sporne nekretnine (što nije sporno ni za žalbu), te da je u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu ovršeniku prije nego što je na spornoj nekretnini konstituirano pravo na namirenje u korist apelanta, što ukazuje da raspolaganje spornom nekretninom između treće osobe i ovršenika nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog ovršnog postupka i s ciljem da se tražitelj ovrhe onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od ovršenika, od čega ga upravo štiti odredba članka 72. ZOP-a, odnosno što je ratio legis tog članka, pa su i u tom pravcu odbijeni navodi žalbe kao neutemeljeni.
14. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravo raspolaganja nekretninama sa izgrađenim građevinskim zemljištem upisano u zemljišnim knjigama u korist vlasnika-subjekta, iz članka 2. Zakon o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, na dan stupanja na snagu zakona postaje pravo vlasništva (članak 3. stavak 3. Zakona). Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu tog Zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđena da služi za redovnu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. od 87. do 92. prijelaznih odredbi Zakona (članak 39. stavak l. Zakona o građevinskom zemljištu). Kantonalni sud smatra da navedene odredbe potvrđuju da je treća osoba i po samom zakonu, znatno prije pokretanja ovršnog postupka, stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini (kat zgrade), ali bez uporabne dozvole, pa su neutemeljeni suprotni navodi žalbe glede vlasništva nekretnine. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je takvo stajalište izraženo i u Odluci Ustavnog suda broj AP 648/19 od 24. travnja 2019. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelant, u obrazloženju apelacije, ističe da je treća osoba podnijela prigovor, ali u trenutku podnošenja prigovora u zemljišnim knjigama nije imala upisano pravo vlasništva niti je postojala bilo kakva zabilježba u korist treće osobe u zemljišnim knjigama, niti za cijelo vrijeme vođenja ovršnog postupka. Treća osoba je nakon više od sedam godina od dana donošenja rješenja o ovrsi uložila prigovor u kojem tvrdi da bi upravo ona bila vlasnik određene nekretnine. Apelant dalje ističe da unatoč tome prvostupanjski sud usvaja prigovor, a drugostupanjski sud svojim rješenjem potvrđuje prvostupanjsko rješenja. S obzirom na to, apelant smatra da kada bi takve nezakonite odluke ostale na pravnoj snazi, na taj način bi bilo teško ugroženo načelo povjerenja u zemljišne knjige i uskraćeno pravo tražitelja ovrhe da oslanjajući se na načelo povjerenja u zemljišnoj knjizi traže ovrhu na temelju ovršne isprave zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina u vlasništvu ovršenika, čime se ugrožava pravo stranaka na imovinu i na pravično suđenje. S obzirom na to, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da zbog postupanja toga suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se neutemeljeno pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Općinski sud je naveo da je treća osoba dokazala opravdanost prigovora, zbog čega je prvostupanjski sud u skladu sa člankom 52. stavak 2. ZOP-a donio odluku kojom je usvojio prigovor. S obzirom na to, Općinski sud smatra da je proveo sve potrebne i zakonski moguće radnje, te je zaštitio pravo na imovinu treće osobe, pri čemu apelantu ni u jednom segmentu nije ugrozio niti jedno njegovo pravo zagarantirano kako Ustavom Bosne i Hercegovine tako i Europskom konvencijom.
19. Treća osoba je navela da je pitanje vlasništva na spornoj nekretnini utvrđeno pravomoćnom presudom, te da ostaje pri svim navodima koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima. V.Relevantni propisi
20. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 51. stavak (1) Pretpostavke za prigovor (1) Osoba koja tvrdi kako glede predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe, tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom u opsegu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena ovrhom.
Članak 52.
Odluke suda po prigovoru treće osobe (1) Sud će o prigovoru treće osobe odlučiti u ovršnom postupku ili će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Ovršni će sud o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a posebice ako podnositelj prigovora dokazuje opravdanost svojega prigovora pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom.
Članak 72. st. od (1) do (3) Ubilježba ovrhe (1) Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježba ovrhe.
(2) Tom ubilježbom tražitelj ovrhe stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nepokretnosti (pravo na namiru), a osoba koja nakon upisane ubilježbe ovrhe stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namiru tražitelja ovrhe, stečenog tom ubilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tijekom ovršnoga postupka ne sprečava nastavljanje toga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se točnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Zaštita povjerenja u zemljišne knjige (1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona.
Glede činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na temelju podataka novog premjera.
(2) Sticatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.
(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
Članak 139. stavak (1) Općenito (1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nositelju (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
b) Osnivanje sudskog i zakonskog založnog prava Članak 151.
Osnivanje prisilnog sudskoga založnog prava (1) Prisilno sudsko založno pravo osniva se na temelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine.
(2) Tko na nekretnini stekne založno pravo na temelju odluke suda, ishoditi će upis stečenog prava u zemljišnu knjigu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 63 0 Ip 019516 11 Ip od 26. svibnja 2020. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant rješenje Kantonalnog suda primio 25. lipnja 2020. godine, a da je apelacija podnesena 20. kolovoza 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
28. S obzirom na to da je apelant javno poduzeće koje se nalazi pod kontrolom tijela javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stajalište da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, st. 12.–15. i AP 3444/19 od 7. travnja 2021. godine, stavak 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a)Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku koji je apelant, kao tražitelj ovrhe, pokrenuo na temelju ovršne sudske presude protiv ovršenika radi naplate novčanog potraživanja izvršenjem na spornoj nekretnini, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne naravi, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1483/20 od 20. listopada 2021. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u biti, se temelje na tvrdnjama da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo.
32. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
33. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih apelacijskih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmete u kojima je bilo pokretano pitanje načela povjerenja u zemljišne knjige u situaciji kada je sporno pravno pitanje mogućnosti provođenja ovrhe na nekretninama ovršenika na kojima su treće osobe imale neuknjiženo pravo vlasništva. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2326/18 (nakon što je pokrenut ovršni postupak na stanu na kojem apelantica nije imala upisano pravo vlasništva u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana i pravomoćnu presudu u kojoj je utvrđeno da je na temelju kupoprodajnog ugovora postala vlasnik stana, pri čemu je apelantica platila porez na promet nekretnine, te nakon donošenja rješenja o ovrsi podnijela zahtjev za uknjižbu stana) sporno pitanje bilo je li takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na ovršeniku (prodavatelju), mogao biti predmet ovrhe. Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da je apelantica propustila da se u skladu sa člankom 53. ZSP, na temelju valjanog pravnog posla, uknjiži kao vlasnik predmetnog stana ili da na temelju zaključenog ugovora s ovršenikom zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu u smislu članka 54. ZSP. Međutim, Ustavni sud je imao u vidu da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s ovršenikom, te u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu ovršeniku, odnosno stekla pravo na uknjižbu prava vlasništva i pravo na posjed predmetnog stana prije nego što je na predmetnom stanu konstituirano pravo na namirenje u korist tražitelja ovrhe. Ustavni sud je potom zaključio da raspolaganje predmetnim stanom između apelantice i ovršenika na temelju ugovora koji su zaključili nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog ovršnog postupka i s ciljem da se tražitelj ovrhe onemogući u prinudnoj naplati potraživanja od ovršenika. Također, Ustavni sud je naveo da su redovni sudovi tu okolnost zanemarili inzistirajući na činjenici da apelantica nije na temelju predmetnog ugovora stekla i pravo vlasništva u smislu članka 53. ZSP i propuštajući da okolnosti slučaja dovedu u svezu sa svrhom i ciljem članka 72. ZOP-a. Time su na apelanticu stavili pretjeran teret pružajući zaštitu tražitelju ovrhe od raspolaganja koje je prethodilo zabilježbi ovrhe i koje nije bilo poduzeto s ciljem onemogućavanja namirenja njegovog potraživanja od ovršenika. Konačno, Ustavni sud je istaknuo da miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, iako utemeljeno na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njezinim propustom da se prije pokretanja ovršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana. S druge strane, Ustavni sud je naglasio da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražitelja ovrhe bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema ovršeniku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. srpnja 2018. godine, st. 60.–88., dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud podsjeća da je stavove iz navedene odluke ponovio i u odluci u predmetu broj AP 648/19, na koju se pozvao Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao i u predmetu broj AP 917/18 u kojem su, kao u konkretnom slučaju, usvojeni prigovori trećih osoba i ovrhe na određenim nekretninama proglašene nedopuštenim (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 648/19 od 24. travnja 2019. godine st. 33.–48. i broj AP 917/18 od 17. prosinca 2019. godine, st. 45.–48., dostupne na www.ustavnisud.ba).
35. Dovodeći navedene odluke u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenom rješenju obrazložio zbog čega je prihvatio obrazloženje Općinskog suda koji je ovrhu na spornoj nekretnini proglasio nedopuštenom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud tumačeći odredbe članka 51. stavak 1. i 52. stavak 2. ZOP-a u skladu s praksom Ustavnog suda naveo jasne razloge za zaključak da je treća osoba stekla osnovu za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio okolnosti na koje se apelant poziva i u apelaciji ukazujući da treća osoba u zemljišnim knjigama nije imala upisano pravo vlasništva niti je postojala zabilježba u korist treće osobe u zemljišnim knjigama, niti za cijelo vrijeme vođenja ovršnog postupka, kao i okolnosti da je treća osoba postupak uknjižbe prava vlasništva započela četiri godine nakon što je sud dozvolio predmetnu ovrhu, te što je prigovor podnijela sedam godina nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, pri čemu je dao jasne razloge da navedene okolnosti ne mogu biti od utjecaja na činjenicu da je treća osoba prije pokretanja postupka stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Ustavni sud zapaža da okolnosti na koje je ukazao Kantonalni sud u osporenom rješenju (iz kojih proizlazi da je treća osoba kao nositeljica javne vlasti tijekom 1998. godine kupila spornu nekretninu, isplatila kupoprodajnu cijenu i porezne obveze, tijekom 2006. godine ishodila pravomoćnu presudu u kojoj je utvrđeno njezino pravo vlasništva, te je bila u posjedu sporne nekretnine) jasno ukazuju da je taj sud okolnosti konkretnog predmeta doveo u svezu sa svrhom i ciljem članka 72. ZOP-a, a te okolnosti ni na koji način ne upućuju da je namjera bilo ovršenika bilo treće osobe da u ovršnom postupku onemoguće apelanta kao tražitelja ovrhe da namiri svoje potraživanje. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u ranije citiranim odlukama ukazao da je svrha članka 72. ZOP-a da osigura zaštitu prava tražitelja ovrhe od eventualne zlouporabe od strane ovršenika ili treće osobe na način da nakon dozvoljene ovrhe na nekretnini ovršenika ovršenik nekretninu otuđi trećoj osobi prema kojoj tražitelj ovrhe nema potraživanje utvrđeno ovršnim naslovom i koje nije označeno u ovršnoj ispravi kao ovršenik i tako prinudno namirenje potraživanja učini nemogućim, što se u okolnostima konkretnog slučaja nikako ne može zaključiti.
36. Stoga, dovodeći u vezu odredbe članka 51. stavak 1. i članka 52. stavak 2. ZOP-a i odredbe članka 72. stavak 2. ZOP-a s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovnih sudova proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta relevantnih odredbi zamijenio te zaključke, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. b)Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tog prava, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud u odluci kojom je odbio njegovu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je, po prigovoru treće osobe, ovrha na spornoj nekretnini proglašena nedopuštenom, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja utemeljena na praksi Ustavnog suda iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neutemeljeno ukazivao.
40. Ustavni sud, također, zaključuje nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić