Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4633/20 ("Vrbas" d.d. Preduzeće za ugostiteljstvo, robni promet, proizvodnju i usluge Donji Vakuf)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 20
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4633/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4633/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vrbas“ d.d. preduzeće za ugostiteljstvo, robni promet, proizvodnju i usluge Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Vrbas“ d.d. preduzeće za ugostiteljstvo, robni promet, proizvodnju i usluge Donji Vakuf protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 077760 20 Rev od 28. augusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Vrbas“ d.d. preduzeće za ugostiteljstvo, robni promet, proizvodnju i usluge Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 077760 20 Rev od 28. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 077760 20 Gž od 16. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 077760 17 P od 23. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. januara 2022. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca S. I. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 31. januara 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 15. februara 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 077760 17 P od 23. decembra 2019. godine utvrđeno je da je tužilac stekao pravo vlasništva na nekretninama (oznake nekretnina precizirane u izreci presude), pa je apelant dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši brisanje njegovog prava vlasništva i prava korištenja, a dužan je trpjeti i da se tužilac upiše s pravom vlasništva i pravom korištenja, kao i da se upiše kao posjednik s dijelom 1/1 na nekretninama, te je dužan tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine. Također je odbijen i protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužilac obaveže da apelantu na ime naknade po osnovu zakupa za nezakonito korištenje predmetne nekretnine u vremenskom periodu preciziranom u izreci presude isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je odbijen i protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužilac obaveže da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te da ih je doveo u vezu s nespornim navodima parničnih stranaka, u skladu s odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je 1996. godine zaključen ugovor o zakupu (u daljnjem tekstu: ugovor) između DD u mješovitoj svojini „Vrbas“ kao zakupodavca i tužioca kao zakupoprimca, kojim je regulirano da je predmet ugovora zakup zemljišta s pravno uređenom infrastrukturom koja omogućava poslovanje ugostiteljskog objekta „Slap“ koji je 100% uništen u ratu. Ugovorom je određeno da će zakup trajati 20 godina od dana zaključenja, ugovorena je cijena zakupa u ukupnom novčanom iznosu preciziranom u ugovoru, koju je tužilac nesporno isplatio zakupodavcu, a zakupodavac je jamčio tužiocu da je objekt uredno upisan kod registarskog suda, te da su u tom smislu obaveze i troškovi uračunati u cijenu zakupa. Čl. 7. i 8. ugovora regulirana je obaveza tužioca da izgradi novi objekt gdje se nalazio raniji poslovni objekt „Slap” (u daljnjem tekstu: poslovni objekt), koji će zadržati naziv i djelatnost i isti je vlasništvo tužioca i njegova vrijednost ne ulazi u cijenu zakupa. Općinski sud je naveo da je u članu 10. ugovora regulirano da po isteku ugovora stranke mogu produžiti ugovor ili postojeći ugovor zamijeniti kupoprodajnim ugovorom poslovnog objekta, u kojem slučaju zakupodavac ima pravo preče kupovine. U članu 11. ugovora je regulirano da ukoliko dođe od izmjene zakonske regulative koja će omogućiti prodaju zemljišta, da su stranke saglasne na zaključenje novog ugovora o kupoprodaji kojim bi se trajno riješili vlasnički odnosi na zemljištu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da nakon zaključenja ugovora tužilac nesmetano drži nekretninu u svom posjedu. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant pravni sljednik lica označenog kao zakupodavac iz ugovora. Dalje je sporno da li tužilac na osnovu građenja može steći vlasništvo nad poslovni objektom i zemljištem, što tužilac potražuje primarnim tužbenim zahtjevom, odnosno sporno je da li je nekretninu dužan vratiti apelantu s obzirom na istek ugovorenog roka zakupa i da li je dužan apelantu na ime zakupnine za taj period isplatiti potraživani iznos.
8. Općinski sud je najprije naveo da smatra nespornim da je apelant pravni sljednik DD u mješovitoj svojini „Vrbas“ ugostiteljstvo i turizam D. Vakuf, koji je u ugovoru označen kao zakupodavac. Naime, Općinski sud je naveo da je predmet ugovora ista nekretnina koja je upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo apelanta, a koja je predmet tužbenog zahtjeva, te je naveo da su izdata rješenja za izgradnju poslovnog objekta (građevinska i urbanistička saglasnost) koja glase na apelanta. Općinski sud je dalje naveo da činjenica da je zakupodavac pravni prednik apelanta proizlazi i iz samog ponašanja apelanta tokom cijelog postupka, budući da nije doveo u pitanje pasivnu legitimaciju sve do završne riječi, a što je u suprotnosti s apelantovim navodima iznesenim u odgovoru na tužbu gdje ističe da je tačno da su tužilac i apelant zaključili ugovor 1996. godine, te je podnio protivtužbu koja glasi na tužioca. Osim toga, Općinski sud je naveo da takav zaključak proizlazi iz iskaza kako ranijeg tako i sadašnjeg apelantovog zakonskog zastupnika, te da je, prema iskazu sadašnjeg zakonskog zastupnika, ugovor pohranjen u dokumentaciji apelanta i da po osnovu tog ugovora tužilac nije nastavio plaćati zakupninu apelantu nakon isteka ugovorenog roka.
9. Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka i priloženih materijalnih dokaza (uplatnice, ugovori o izvođenju radova, obavijesti izvođača radova, ponude, fakture) nesporno utvrdio da je tužilac svojim sredstvima podigao objekt, s tim da je postojala bazna ploča od ranijeg objekta. Općinski sud je dalje naveo da iz iskaza ranijeg apelantovog zakonskog zastupnika F. P., kao i iz ugovora, proizlazi da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo zakonskog osnova za prodaju nekretnine budući da je zemljište bilo označeno kao vlasništvo države. Međutim, Općinski sud je naveo da se može vidjeti namjera ugovornih strana da riješe imovinsko-pravne odnose na nekretnini na način da se zaključi kupoprodajni ugovor kada za to budu ostvarene zakonske pretpostavke, u kojem slučaju se apelant trebao tretirati kao lice s pravom preče kupovine, iz čega proizlazi da su ugovorne strane smatrale da će izgrađeni objekt biti vlasništvo tužioca kao zakupoprimca. Općinski sud je naveo da je takav zaključak u skladu s izjavom F. P. koji je u ime zakupodavca kao odgovorno lice potpisao ugovor i koji je naveo da je dogovoreno da sve što se unese kao nova vrijednost ostaje vlasništvo lica koje tu vrijednost unese. Na osnovu iznesenog, Općinski sud je naveo da je jasno da je tužilac svoje radnje s ciljem realizacije ugovora preduzimao uz punu saglasnost apelanta, tačnije ugovorom se obavezao na izgradnju objekta tako da savjesnost tužioca kao graditelja proizlazi upravo iz postignutog sporazuma s apelantom, zbog čega su neosnovane apelantove tvrdnje da se tužilac ne može smatrati savjesnim graditeljem. Općinski sud je naveo da tužilac na osnovu ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na nekretnini, ali se iz odredbi ugovora nesumnjivo može vidjeti volja ugovornih strana kada je u pitanju gradnja objekta i samim tim savjesnost graditelja.
10. Općinski sud je dalje istakao šta je propisano odredbama člana 59. st. 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima. S obzirom na činjenicu gradnje objekta od strane tužioca, za koju je sud utvrdio da je savjesna, te nespornu činjenicu da se apelant toj gradnji nikada nije usprotivio, niti je do podnošenja tužbe po pitanju nekretnine išta potraživao, Općinski sud je nesumnjivo utvrdio da je tužilac na osnovu građenja, kao i na osnovu uspostavljanja pravnog jedinstva nekretnine (superficies solo cedit) propisanog odredbom člana 6. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva kako na zgradi tako i na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Općinski sud je dalje naveo da je donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa iz 1995. godine stavljen van snage Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je propisivao zabranu stjecanja vlasništva dosjelošću stvari u društvenoj svojini, pa je tako mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću i na nekretninama u državnoj svojini nastupila stupanjem na snagu odredbi Zakona o osnovama vlasničkih odnosa. U vezi s tim, Općinski sud je istakao šta je propisano odredbama člana 58. stava 2. Zakona o stvarnim pravima, te je naveo da je tužilac nakon zaključenja ugovora 1996. godine uz apelantovu saglasnost stupio u posjed nekretnine i da nekretninu nesmetano uživa više od 20 godina, pa je i po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva, pored ranije navedena dva osnova (superficio solo cedit i na osnovu građenja).
11. Općinski sud je naveo da je, s obzirom na činjenice koje je utvrdio na osnovu provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je tužilac na osnovu zakona (originarno) stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, tj. momentom ispunjenja uvjeta, gdje je presuda deklarativne prirode i daje mogućnost upisa u zemljišne knjige. Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da proizlazi da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kako u pogledu predaje u posjed nekretnine tako i u pogledu potraživane zakupnine u odnosu na nekretninu koja je nesumnjivo vlasništvo tužioca.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 077760 20 Gž od 16. aprila 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da apelant neosnovano ustrajava na prigovoru nedostatka pasivne legitimacije budući da je u odgovoru na tužbu priznao da je njegov pravni prednik s tužiocem zaključio ugovor. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze koji su bitni za odluku cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP i da je na osnovu takve ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje koje taj sud u cijelosti prihvaća jer je potvrđeno izvedenim materijalnim i subjektivnim dokazima. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantov navod da je po isteku ugovorenog roka zakupa izgrađeni poslovni objekat postao apelantovo vlasništvo s pravom prvokupa od strane tužioca, budući da je suprotan čl. 8. i 10. ugovora. Kantonalni sud je naveo da je iz tih razloga stava da je tužilac dokazao bitne činjenične navode iz tužbe u pogledu njegove savjesnosti kao graditelja.
14. Kantonalni sud je dalje naveo da je predmet postupka tužiočev zahtjev za priznanje, odnosno utvrđivanje prava vlasništva na osnovu građenja. Također je naveo da tužiočev tužbeni zahtjev nije usmjeren isključivo na vlasništvo nad poslovnim objektom, nego i na stjecanje prava vlasništva nad cijelom nekretninom koja, osim korisne površine pod objektom, ima i parking prostor ispred objekta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, te je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je tužilac građenjem napravio novi objekt kao funkcionalnu cjelinu i da je za njegovu redovnu upotrebu potrebno cijelo zemljište na kojem je izgrađen zajedno s pripadajućim parkingom. Kantonalni sud je naveo da za savjesnog graditelja primjena odredbe člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima dovodi do usvajanja tužbenog zahtjeva, te je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio dijelu tužbenog zahtjevu u pogledu vlasništva nad izgrađenim objektom. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ispravno primijenio materijalno pravo i kada je usvojio dio tužbenog zahtjeva u pogledu parking prostora ispred objekta budući da je iz izvedenih dokaza jasno da je tužilac mirni i savjesni posjednik i tog dijela nekretnine u vremenu potrebnom za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kako to propisuje član 58. Zakona o stvarnim pravima.
15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, zbog pravnih normi u trenutku zaključenja ugovora i nemogućnosti da se tadašnje državno vlasništvo s pravom korištenja od strane pravnog lica stavi u promet, ugovor iz 1996. godine ustvari predstavlja prikriveni ugovor o prodaji jer sadrži sve elemente tog ugovora, a sama isplaćena cijena za zemljište na kojem se ranije nalazio objekt koji je u ratu potpuno uništen, kao i odredba člana 11. ugovora ukazuje na takvu namjeru obje ugovorne strane. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je usvojio tužbeni zahtjev. Uzimajući u obzir da apelant kao vlasnik zemljišta protivtužbenim zahtjevom nije tražio isplatu tržišne vrijednosti zemljišta nego predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretninom i isplatu zakupnine od dana isteka ugovora, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio ispravnu odluku kada je odbio protivtužbene zahtjeve i da je za odluku u tom dijelu dao jasno i potpuno obrazloženje. Budući da ni apelant u žalbi nije ukazao da je odluka prvostepenog suda u tom dijelu pogrešna, Kantonalni sud je naveo da je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 077760 20 Rev od 28. augusta 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepeni sud prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno, te da apelant ne može s uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali sudovi u skladu s odredbom člana 8. ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da su pravila o građenju na tuđem zemljištu dispozitivne prirode, da je moguće da graditelj i vlasnik zemljišta prije početka gradnje zaključe ugovor kojim će urediti prava i obaveze i da se tada na njihov međusobni odnos u sudskom sporu primjenjuje ugovor i da neće važiti zakonska pravila. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tužilac iznio pravno relevantne činjenice o postojanju zaključenog ugovora koji mu je dao pravo da na apelantovom zemljištu može izgraditi za sebe građevinski objekt, te je predložio i izveo odgovarajući dokaz. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev trebao postaviti po tom pravnom osnovu, a ne prema članu 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima. Međutim, Vrhovni sud je naveo da u konačnoj ocjeni to nije utjecalo na zakonitost presuđenja jer je tužilac dokazao postojanje činjenica i po tom pravnom osnovu, a tužbeni zahtjev bi također glasio na utvrđenje prava vlasništva. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je naveo da revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne postoji ako bi i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo donijeti istu izreku presude.
18. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je naveo da smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kad su usvojili tužiočev tužbeni zahtjev da je osnovom građenja na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva po samom zakonu na izgrađenom objektu i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade (član 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima). Vrhovni sud je naveo da stoji ocjena nižestepenih sudova da je apelant kao vlasnik zemljišta znao za gradnju, da se nije protivio odmah, a niti do završetka gradnje, kao i da je tužilac savjestan graditelj na osnovu zaključenog ugovora (čl. 7. i 8. ugovora) koji mu je davao pravo da gradi na apelantovom zemljištu i da su time ispunjene sve materijalne pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da su o tome nižestepeni sudovi dali jasne, potpune i pravilne razloge, na koje je uputio apelanta.
19. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili oba protivtužbena zahtjeva jer apelant kao „nevlasnik“ nekretnine nema aktivnu legitimaciju da zahtijeva povrat u posjed, niti jače pravo na posjed stvari da bi se mogao usvojiti vlasnički zahtjev barem po osnovu pretpostavljenog vlasništva (član 127. u vezi sa članom 131. stav
1. Zakona o stvarnim pravima), a niti je tužilac kao novi vlasnik cijele nekretnine u obavezi da apelantu isplati traženu zakupninu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu pravomoćnim rješenjem nadležnog organa uprave iz 2000. godine, u kojem upravnom postupku nije učestvovao tužilac, između ostalog, priznato i pravo raspolaganja na državnom zemljištu, a to je pravo na osnovu člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima pretvoreno u pravo vlasništva apelanta na predmetnom zemljištu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je prije izvršenog upisa 2000. godine u korist apelanta, tužilac u toku 1997. godine stekao po samom zakonu pravo vlasništva na zgradi i zemljišnoj površini za redovnu upotrebu, zbog čega izvršeni upis u korist apelanta nije valjan i apelant je dužan trpjeti brisanje i da se tužilac upiše kao vlasnik cijele nekretnine. Vrhovni sud je naveo da ni okolnost da je odobrenje za građenje izdato apelantu kao vlasniku zemljišta ne može dovesti do drugačijeg presuđenja spora jer je utvrđeno da je tužilac kao savjestan graditelj svojim sredstvima izgradio potpuno novi građevinski objekt koji je njegovo vlasništvo zajedno s površinom zemljišne parcele koja je potrebna za redovnu upotrebu građevinskog objekta.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, navodi da je prigovor pasivne legitimacije osnovan i da tužilac provedenim dokazima nije dokazao da je ugovor zaključio s apelantom. Apelant smatra da je prvostepeni sud donio pogrešnu odluku proizvoljnom primjenom odredbi člana 59. Zakona o stvarnim pravima, te da je trebao utvrditi da zgrada pripada vlasniku zemljišta – apelantu ili je trebao obavezati tužioca da apelantu nadoknadi tržišnu vrijednost zemljišta. U vezi s tim, apelant je naveo da se i tužilac u završnom izlaganju pozvao na odredbe člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, što znači da je dužan apelantu isplatiti tržišnu cijenu zemljišta, čak i da je stekao pravo građenjem. Apelant, dalje, smatra da je sud pogrešno zaključio da je tužilac na nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću. Apelant navodi da tužilac, po osnovu ugovora o zakupu, nekretninu nije držao kao svoju nego kao tuđu, na kojoj je dobio saglasnost za gradnju, ali ne za sebe, nego je dogovoreno da će sagrađeni objekat po prestanku ugovora o zakupu predati apelantu, a jedino pravo koje je ugovoreno za tužioca jeste pravo prvenstva otkupa. Apelant navodi da je on pravi vlasnik nekretnine, koju je dao u zakup, a koji je ugovorio djelimično u novcu, a djelimično kroz ulaganje u smislu gradnje saglasnom voljom iz ugovora da sve što bude izgrađeno po isteku ugovora o zakupu pripada vlasniku, a da u slučaju prodaje tužilac ima ugovoreno pravo prvootkupa. Osim toga, apelant ističe da tužilac nije ulagao i gradio svojim sredstvima, nego su se ta ulaganja podrazumijevala kao zakupnina u nenovčanom dijelu, pa je logično da se apelant nije protivio gradnji jer mu je bilo u interesu da se objekt završi i da ga on preuzme i koristi nakon isteka zakupa.
II.Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je donio zakonitu presudu i da ne stoje navodi iz apelacije.
22. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stavu i razlozima iz osporene presude u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi suda o apelantovim žalbenim navodima, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava.
23. Općinski sud je istakao da su svi navodi apelacije neosnovani, te da je u presudi detaljno obrazložio sve činjenice.
24. Tužilac je, u suštini, istakao da apelant ponavlja navode iz provedenog postupka, a na koje su redovni sudovi odgovorili u osporenim odlukama, zbog čega smatra da su takvi navodi neosnovani.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Dispozitivni karakter odredaba zakona Član 20.
Učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.
27. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 59. stav (4) Građenje na tuđem zemljištu (4)Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 46 0 P 077760 20 Rev od 28. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na nekretninama, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
36. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Razmatrajući apelacione navode kojima se ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su zakupodavac (apelantov pravni prednik) i tužilac zaključili ugovor čiji je predmet zakup zemljišta, da je ugovorom regulirana obaveza tužioca da izgradi novi poslovni objekt, te da je ugovorena cijena zakupa koju je tužilac isplatio zakupodavcu. U vezi s apelantovim navodima da nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, Ustavni sud nalazi da su se redovni sudovi o navedenom detaljno izjasnili (vidi tačku 8. odluke). Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da su trebali utvrditi da zgrada pripada vlasniku zemljišta – apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno naveo da su pravila o građenju na tuđem zemljištu dispozitivne prirode, da je moguće da graditelj i vlasnik zemljišta zaključe ugovor kojim će urediti prava i obaveze i da se tada na njihov odnos u sudskom sporu primjenjuje ugovor, a tužilac je dokazao postojanje ugovora koji mu je dao pravo da na apelantovom zemljištu može izgraditi za sebe građevinski objekt, te da je tužbeni zahtjev trebao postaviti po tom pravnom osnovu, a ne prema članu 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud istakao da u konačnoj ocjeni to nije utjecalo na zakonitost presuđenja jer je tužilac dokazao postojanje činjenica i po tom pravnom osnovu (apelant kao vlasnik zemljišta se nije protivio gradnji, a tužilac kao graditelj je bio savjestan) i da je tužilac osnovom građenja na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva po samom zakonu na izgrađenom objektu i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. U odnosu na apelacione navode da je Općinski sud trebao obavezati tužioca da apelantu nadoknadi tržišnu vrijednost zemljišta, Ustavni sud zapaža da je apelant protivtužbenim zahtjevima tražio da se tužilac obaveže da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, te da se tužilac obaveže da apelantu na ime naknade po osnovu zakupa za nezakonito korištenje predmetne nekretnine isplati određeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili oba protivtužbena zahtjeva jer apelant kao „nevlasnik“ nekretnine nema aktivnu legitimaciju da zahtijeva povrat u posjed, niti jače pravo na posjed stvari da bi se mogao usvojiti vlasnički zahtjev barem po osnovu pretpostavljenog vlasništva, a niti je tužilac kao novi vlasnik cijele nekretnine u obavezi da apelantu isplati traženu zakupninu. Imajući u vidu relevantne odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi i obrazloženja data u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.
38. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (utvrđeno činjenično stanje i primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka, a koja ne djeluju proizvoljno u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić