Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/21 (E.M.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-522/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-522/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. M.
zbog dužine trajanja postupka u kojem je, nakon podnošenja apelacije, doneseno Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 002300 21 U 2 od 10. avgusta 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se, u vrijeme podnošenja apelacije, vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj 70 0 U 002300 21 U 2.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 14. juna 2016. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo od 3. juna 2005. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 30. martom 2012. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 14. juna 2016. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 70 0 U 002300 21 U 2 od 10. avgusta 2021. godine predmetnu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba, kojom se pokreće upravni spor, podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je izvršenim uvidom u predmetni upravni spis utvrđeno da je tuženi organ pokušao na adresu apelanta dva puta dostaviti osporeno rješenje (21. juna 2016. godine i 20. jula 2016. godine), te da mu se oba puta pošiljka vratila, sa napomenom dostavljača „obaviješten, nije podigao pošiljku“, kao i da je nakon toga, 4. avgusta 2016. godine, tuženi osporeno rješenje objavio na oglasnoj tabli (na kojoj se rješenje nalazilo od 4. avgusta 2016. godine do 22. avgusta 2016. godine). Prema tome, tuženi organ je u cijelosti postupio shodno odredbama čl. 80. do 96. Zakona o upravnom postupku, jer je na adresu koju apelant nije promijenio, niti o promjeni obavijestio tuženi organ, dva puta pokušana dostava, a kada se pismeno oba puta vratilo sa naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, dostava je izvršena na oglasnoj tabli, čime se smatra da je dostava pravilno i zakonito izvršena. Dakle, imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZUS kojima je propisan rok od 30 dana za podnošenje tužbe, te kako je posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 22. septembar 2016. godine, a predmetna tužba je primljena 8. februara 2021. godine, to je ista neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da na drugačiju odluku tog suda nisu mogli uticati navodi tužbe (kojima apelant osporava dostavu na oglasnu tablu) jer tim navodima apelant nije doveo u pitanje pravilnost izvršene dostave, a osim toga, s obzirom na protek vremena od gotovo pet godina, nije vjerovatno da apelant u tom periodu nije znao da mu se ne vrši isplata invalidnine. Vrhovni sud je zaključio da je, budući da apelant nije doveo u sumnju pravilnost izvršene dostave, niti okolnosti koje su od značaja za ocjenu blagovremenosti, predmetna tužba neblagovremena, zbog čega je istu, shodno odredbama člana 25. stav (1) tačka 1. ZUS odbacio. Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 18. stav (2) ZUS („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu sudu. Ustavni sud zapaža, dakle, da je apelantova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić