Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/22 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-253/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-253/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Marinko Marković i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Marinko Marković, Radmila Marković, Dajana Marković i Radislav Marković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 043874 21 Gž 3 od 22. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Marković, Radmila Marković, Dajana Marković i Radislav Marković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada (u apelaciji je očigledno omaškom navedeno Marinković, jer je u osporenoj presudi i punomoćima navedeno Marković), koje zastupa Advokatska kancelarija Desimir Kevac i Velimir Kevac iz Banjaluke, podnijeli su 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 043874 21 Gž 3 od 22. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 043784 19 P 2 od 11. juna 2020. godine (koja je ispravljena rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 043784 19 P 2 od 23. decembra 2020. godine) utvrđeno je da je tuženi („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo) dužan platiti apelantima ukupan iznos od 30.972,00 KM, i to apelantici Radmili Marković ukupan iznos od 12.927,00 KM (na ime duševnih bolova zbog gubitka supruga iznos od 6.000,00 KM, na ime troškova podizanja spomenika iznos od 2.000,00 KM i na ime troškova sahrane iznos od 4.427,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom; apelantima Marinku Markoviću, Dajani Marković i Radislavu Markoviću iznos od po 6.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog gubitka oca sa zakonskom zateznom kamatom; te im naknaditi troškove postupka u iznosu od 26.660,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 11. juna 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 043874 21 Gž 3 od 22. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice Radmile Marković za naknadu materijalne štete na ime sahrane, tako da se tuženi obavezuje da ovoj apelantici isplati iznos od 2.327,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok se njezin zahtjev u tom dijelu preko dosuđenog iznosa odbija. Također je i preinačena odluka o troškovima postupka tako što se obavezuje tuženi da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 11.819,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok se zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbija. Konačno, žalba tuženog je u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prednik apelanata (D.M.) smrtno stradao u saobraćajnoj nesreći i da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu apelantima u smislu odredbi čl. 907., 902., 929., 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Okružni sud je ukazao da su apelanti vansudski zahtjev, prema stanju spisa, podnijeli 12. novembra 2015. godine, te da se, s obzirom da je u vrijeme podnošenja zahtjeva na snazi bio Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju (stupio na snagu 26. septembra 2015. godine; u daljnjem tekstu: Zakon), na troškove sastavljana vansudskog zahtjeva primjenjuju odredbe tog zakona. S tim, u vezi da je odredbom člana 22. stav (10) Zakona, u postupku mirnog rješavanja odštetnog zahtjeva u društvu za osiguranje, odgovorno društvo za osiguranje nije dužno nadoknaditi troškove pravnog ili bilo kakvog drugog zastupanja oštećenog lica. S obzirom na sadržaj citirane odredbe materijalnog prava i činjenicu da prema navedenom Zakonu i prema odredbama ZOO-a, podnošenje odštetnog zahtjeva nije obavezno, Okružni sud je zaključio da troškovi sastavljanja vansudskog zahtjeva u konkretnom slučaju ne predstavljaju potrebne troškove ovog parničnog postupka u smislu odredbe člana 387. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, da je pripremno ročište zakazano za 20. juni 2017. godine, za koje su tužioci tražili naknadu troškova postupka za zastupanje po punomoćniku advokatu sa uvećanjima, odgođeno zbog donošenja odluke o prijedlogu tuženog za spajanje parnica pa se troškovi za pristup punomoćnika apelanata na ovo ročište, po ocjeni Okružnog suda, ne mogu smatrati potrebnim troškovima predmetnog parničnog postupka, zbog čega apelantima ne pripadaju troškovi za navedeno ročište. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, suprotno uputama drugostepenog suda iz rješenja kojim je ukinuta ranije donesena prvostepena presuda (da se održi ročište za glavnu raspravu) 13. juna 2019. godine održao pripremno ročište (na kojem, kako to proizlazi iz zapisnika, nisu iznesene nove činjenice, niti su prošireni dokazni prijedlozi), tako da se ima smatrati ročištem za glavnu raspravu na kojem se nije raspravljalo u smislu odredbe člana 99. ZPP). S obzirom na to, zaključio je da troškovi zastupanja na ovom ročištu ne predstavljaju potrebne troškove predmetnog parničnog postupka u smislu odredbe člana 387. stav (1) ZPP-a, pa apelantima ne pripadaju troškovi za zastupanje po punomoćniku na ovom ročištu. Konačno, Okružni sud je naveo da su apelanti u odgovoru na žalbu tražili troškove za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 2.662,00 KM, kao i da su na ročištu za raspravu pred drugostepenim sudom tražili troškove za zastupanje apelanata na tom ročištu u iznosu od 2.662,00 KM, ukupno 5.324,00 KM. Imajući u vidu činjenice o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu tuženog sa žalbom, po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi iz odredbe člana 386. stav (2) ZPP-a da se odredi da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da im je Okružni sud trebao dosuditi troškove sastava vansudskog zahtjeva, troškove pristupa na ročišta 20. juna 2017. i 13. juna 2019. godine, kao i troškove pristupa na ročište za raspravu pred drugostepenim sudom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba pozitivno-pravnih propisa na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/22 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio