Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-893/22 (M. H.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-893/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-893/22, rješavajući apelaciju Mevludina Hasanbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Hasanbašića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 103932 22 Kž 2 od 7. marta 2002. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mevludin Hasanbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Boban Savić advokat iz Doboja, podnio je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 103932 22 Kž 2 od 7. mart 2022. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0K 103932 22 KPS od 7. marta 2022. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će po hitnom postupku naložiti redovnom sudu puštanje apelanta na slobodu odmah.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Osnovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. Dostavljeni odgovori su poslani apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Osnovni sud je donio rješenje broj 85 0 K 103932 22 KPS od 2. marta 2022. godine, kojim je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku (u dalje njem tekstu: ZKP) i koji po ovom rješenju može trajati devet mjeseci.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant (i N.B.) osuđen presudom Osnovnog suda (naveden broj) zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 226. stav 1. tačka 4. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Dalje je sud naveo rješenja koja im je pritvor apelantu određen (od 19. januara 2022. godine) i produžen (nakon potvrđivanja optužnice). U momentu izricanja presude apelant i (N.B.) su se nalazili u pritvoru po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
6. Vršeći kontrolu opravdanosti pritvora nakon izricanja presude, sud je našao da i dalje postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen apelantu (i N.B.). Osnovni sud je utvrdio da svi razlozi koji su dati u rješenju o produženju pritvora (nakon potvrđivanja optužnice), a koji se tiču osnovnog uslova za određivanje pritvora odnosno osnovane sumnje da su optuženi učinili krivična djela, postoje i dalje a što proizlazi iz dokaza provedenih na ročištu za razmatranje sporazuma o priznanju krivice optuženih (koje je nabrojao). Kada je u pitanju posebni uslov za produženje pritvora propisan odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, Osnovni sud je utvrdio da i dalje stoji pritvorski osnov, jer i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo, jer je optuženi N.B. više struki povratnik u izvršenju istih i istovrsnih krivičnih djela, isti je pet puta pravosnažno osuđen. Kada je u pitanju apelant, on je u vremenskom periodu od 10. avgusta 2021. godine do 8. decembra 2021. godine, nakon prethodnog dogovora i udruživanja za vršenje krađe zajedno sa optuženim N.B. učinio pet krivičnih djela teške krađe koje ulaze u sastav produženog krivičnog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret, što ukazuje i na posebnu upornost u vršenju takvih krivičnih djela. Nadalje, apelant je zajedno sa optuženim N.B. uzeo i prisvojio ukupno pet putničkih motornih vozila i onda ih prodao trećem licu a imajući u vidu da su optuženi slabog imovnog stanja, nezaposleni i bez stalnog izvora prihoda, upućuje na zaključak da su izvršenjem ovakvih krivičnih djela pribavljali sredstva za vlastito izdržavanje, a što i jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će na slobodi ponoviti isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, pa je prema tome ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora. Općinski sud je cijenio da se ni jednom drugom blažom mjerom od mjere pritvora ne može spriječiti opasnost od ponavljanja djela.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 K 103932 22 Kž 2 od 7.marta 2022. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana.
8. U obrazloženju rješenja je Okružni sud je naveo da se prigovori odbrane apelanta (u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja) svode na tvrdnje da su nakon izricanja prvostepene presude prestali razlozi za zadržavanje apelanta u pritvoru i da više ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će na slobodi ponoviti krivično djelo, a posebno kada se ima u vidu da ranije nije osuđivan, te da je zadržavanjem u pritvoru onemogućen da izrečenu kaznu zatvora zamijeni novčanom kaznom pa je na taj način povrijeđen i Krivični zakonik na njegovu štetu.
9. Takve tvrdnje ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer izricanjem prvostepene presude nisu ni prestali razlozi zbog kojih je određen, a nakon potvrđivanja optuženice i produžen pritvor apelantu. Prvostepenom presudom apelant je oglašen krivim što je zajedno sa optuženim N.B. učinio pet krivičnih djela teške krađe koje ulaze u sastav produženog krivičnog djela tako što je uzeo i prisvojio pet putničkih motornih vozila i onda ih prodao trećem licu a to, imajući u vidu da je slabog imovnog stanja, da je nezaposlen i bez stalnog izvora prihoda, ukazuje da je izvršenjem ovakvih krivičnih djela pribavljao i sredstva za vlastito izdržavanje pa i dalje postoji sasvim realna opasnost da će na slobodi ponoviti isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Stoga okolnost da ranije nije osuđivan ne može ni dovesti u pitanje postojanje pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP pa je i u ovoj fazi postupka, prema stavu Okružnog suda, pritvor jedina mjera kojom se može preduprijediti opasnost od ponavljanja odnosno nove kriminalne djelatnosti apelanta (iteracijska opasnost) i tako obezbijediti uspješno vođenje ovog krivičnog postupka.
10. U vezi sa prigovorom da je pobijanim rješenjem povrijeđen Krivični zakonik na štetu apelanta Okružni sud je ukazao da treba imati u vidu da zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom može tražiti samo osuđeno lice (član 46a. Krivičnog zakonika Republike Srpske), a što podrazumijeva da je presuda kojom je izrečena kazna zatvora postala pravosnažna. Sa druge strane, pritvor je mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka (član 181. stav 1 ZKP RS).
11. Prema odredbi člana 203. stav 1. ZKP nakon izricanja presude na kaznu zatvora sud ispituje samo postojanje razloga za pritvor iz člana 197. stav 1 tač. a), v) i g) pa tvrdnje žalioca da izrečena mjera pritvora predstavlja "paralelnu sankciju" koja je "strožija" od izrečene kazne zatvora samo zato što, u slučaju zamjene zatvorske kazne novčanom kaznom, vrijeme provedeno u pritvoru ne može biti zamijenjeno novčanom kaznom, ne mogu ni dovesti u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i čl. 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U apelaciji apelant u suštini navodi da nema više osnova za pritvor nakon što je sud izrekao apelantu kaznu zatvora. Apelant ukazuje da je Okružni sud istakao da samo osuđeno lice može tražiti zamjenu izrečene kazne zatvora u novčanu kaznu u smislu odredbe člana 46a. Krivičnog zakonika, a „što podrazumijeva da je presuda kojom je izrečena kazna zatvora postala pravosnažna“. Iz toga proizlazi da Okružni sud na indirektan način zaključuje da prvostepena presuda još uvijek nije pravosnažna. Apelant ukazuje da je sklopio sporazum o krivici sa Tužilaštvom, koji sporazum je prihvatio Osnovni sud i izrekao sankciju prema tom sporazumu. U navedenom sporazumu (kao i prema odredbama ZKP) apelant je upozoren da ne može uložiti žalbu na krivičnu sankciju a što jednako važi i za Tužilaštvo (u skladu sa pravilom o „jednakosti oružja“) pa je navedena odluka postala pravosnažna u tom dijelu, jer ZKP je propisao kada se presuda ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna. S tim u vezi, apelant je istakao da su redovni sudovi povrijedili Krivični zakonik na njegovu štetu jer mjera pritvora (prema apelantu kao „paralelna sankcija“ u svakom aspektu) ne smije predstavljati zamjenu za kaznu zatvora (po prihvaćenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud). Izrečena kazna zatvora se može zamijeniti u novčanu kaznu pa stoga nije srazmjerno konkretnom slučaju ostajanje apelanta u pritvoru. Stoga dalje lišenje slobode i produženje pritvora prema apelantu nije u skladu sa pravom na slobodu. Dalje apelant navodi da prema praksi Evropskog suda nije dovoljno za određivanje (pa i za produžavanje) pritvora istaći okolnost da je optuženi nezaposlen, ili slabog imovnog stanja ili bez stalnog izvora primanja pa stoga navedene okolnosti ne mogu predstavljati „naročite okolnosti" iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Apelant smatra da je povredom zakona lišen slobode za sve vrijeme (koje se ne može vratiti) koje ne može više da plati/otkupi (već jedino da se uračuna u izrečenu kaznu zatvora) kad se zamjeni izrečena kazna zatvora u novčanu kaznu pa traži naknadu zbog neosnovanog lišenja slobode od momenta donošenja prvostepene presude pa sve do konačnog puštanja na slobodu. S tim u vezi, odredba 203 ZKP određuje da između ostalog ako je izrečena samo novčana kazna pritvor će se ukinuti. Zbog svega navedenog apelant Ustavnom sudu predlaže „da se apelacija usvoji, utvrdi povreda zagarantiranih prava i ukinu odluke redovnih sudova i po hitnom postupku donesu nove, kao i obaveže Republiku Srpsku da apelantu na ime nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nadoknadi 5.000,00 KM.“ Apelant je također podnio i prijedlog-zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud BiH po hitnom postupku naložiti redovnom sudu da se apelant odmah pusti na slobodu. Razlozi za donošenje privremene mjere kojom će se apelant pustiti na slobodu kao i gore (jer se isti prepliću kao apelacioni i kao razlozi za donošenje privremene mjere) a posebno što se vrijeme koje se provede u pritvoru ne može se reparirati u vrijeme na slobodi.
II.Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava i da apelacija nije osnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, ukazujući na tok postupka i da je nakon priznanja krivice apelanta Osnovni sud donio presudu, kojom ga je oglasio krivim. Osnovni sud je našao da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor nakon izricanja presude (te je pojasnio razloge). Osnovni sud je ukazao da ne stoje navodi odbrane da osuđeno lice može tražiti zamjenu izrečene kazne zatvora u novčanu kaznu, prije pravosnažnosti presude. Dalje, vezano za navode odbrane da prema odredbi člana 203 ZKP, da će se pritvor ukinuti ako je izrečena novčana kazna, Osnovni sud je ukazao da u konkretnom predmetu apelantu nije izrečena novčana kazna već kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i nakon izricanja prvostepene presude, pa je sud na osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP apelantu pritvor produžio. Zahtjev za zamjenu izrečene zatvorske kazne u novčanu kaznu, apelant može podnijeti nakon pravosnažnosti presude.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i
g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena osim iz razloga nenadležnosti suda ili ako je proglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uslovno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
(3) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
Pregovaranje o krivici Član 246.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred vijećem drugostepenog suda pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.
(2) Sporazum o priznanju krivice ne može se zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivici izjasnio da je kriv.
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o priznanju krivice u skladu sa stavom 1. ovog člana, tužilac može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa Krivičnim zakonikom.
(4) Sporazum o priznanju krivice sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivice razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom, sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavnog pretresa o sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće.
(5) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti.
(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, sud provjerava:
a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom i troškovima krivičnog postupka,
b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,
v) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,
g) da li je predložena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom 3. ovog člana i
d) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.
(7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivice, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa pretresom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.
(8) Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivice, to će saopštiti strankama i braniocu i konstatovati u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavanja glavnog pretresa. Glavni pretres će se zakazati u roku od 30 dana. Priznanje iz ovog sporazuma ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.
(9) O rezultatima pregovaranja o krivici sud će obavijestiti oštećenog.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. marta 2022. godine a apelacija je podnesena 11. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6., 7. i 13. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant lice lišeno slobode koje se nalazi u pritvoru, a osporava rješenja kojima mu je pritvor produžen. Stoga će Ustavni sud apelaciju ispitati sa aspekta člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer navodna povreda ostalih prava nije obrazložena niti je dovedena u pitanje u konkretnom predmetu.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[...]
23. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje da u konkretnom slučaju ne postoje posebni razlozi za pritvor iz tačke 197. stav 1 tačka v), kao i da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i povredom Krivičnog zakonika na njegovu štetu „lišenjem slobode za sve vrijeme koje ne može više da plati/otkupi“, te mu se mjera pritvora pretvorila u „kaznu“.
24. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostupanjske osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Europske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je presudom Osnovnog suda od 2. marta 2022. godine oglašen krivim za produženo krivično djelo krađe i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ustavni sud primjećuje da je u navedenoj presudi navedeno da je ista posljedica sporazuma o priznanju krivice, kao i da u odnosu na krivičnopravnu sankciju žalba nije dozvoljena. Međutim, u odnosu na presudu o pouci o pravnom lijeku je navedeno da je dozvoljena žalba. Dalje, navedenom presudom je izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od jedne godine (i u ovom dijelu se presuda ne može pobijati). Dakle, proizlazi da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1505/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba, stav 31).
26. U pogledu usuglašenosti osporenih rješenja sa zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja presude u skladu s odredbom člana 203. ZKP, kojom je propisano da kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ZKP. U konkretnom predmetu apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U stavu 3 iste odredbe propisano je da poslije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostupanjska odluka kojom se prvostupanjska presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostupanjske odluke.
27. Kad se navedeno dovede u vezu s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da navedena odredba dakle predviđa mogućnost produženja pritvora nakon izricanje presude, ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. čl. a), v) i g) ZKP. U konkretnom predmetu suprotno navodima apelanta, redovni sud je naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela definirao kroz način izvršenja krivičnog djela (u periodu od četiri mjeseca otuđio i prodao pet motornih vozila), kao i ličene prilike apelanta (nezaposlen, lošeg imovnog stanja, izvršenjem krivičnog djela pribavljao sredstava za vlastito izdržavanje), a što jesu okolnosti koje sud može cijeniti. Pri tome, apelant potencira da nije ranije osuđivan, što je nesporno tačno (navedeno je i u osporenim rješenjima), ali je isto samo jedna od okolnosti koje sud cijeni prilikom razmatranja ovog uslova. Dakle, redovni sud je imao obavezu utvrditi da li postoje naročite okolnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, što je i uradio, za šta je dao obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
28. Dalje apelant pokušava navedeno dovesti u vezi sa činjenicom da može da „plati/otkupi“ kaznu zatvora koja mu je izrečena u trajanju od jedne godine, čime se „neosnovano lišava slobode“ za vrijeme trajanja pritvora. Činjenica da je apelantu produžen pritvor nakon presude ne sprečava apelanta da traži zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, ukoliko smatra da ispunjava sve uslove propisane zakonom. Međutim, do takve odluke suda (da mu se kazna zatvora mijenja novčanom) i ispunjena zakonom predviđenih uslova pritvor apelanta je produžen zakonito i u skladu sa garancijama koje nudi Evropska konvencija.
29. Iz svega navedenog proizlazi da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije nisu osnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je rješenje kojim je apelantu produžen pritvor nakon donošenja presude Osnovnog suda, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, donijeto u skladu sa zakonom i u skladu sa garancijama koje nudi Evropska konvencija, te apelant ničim nije onemogućen da dalje traži svoja prava (zamjenu kazne zatvora novčanom) ukoliko smatra da ispunjava uslove.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić