Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/20 (Ć. A.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Tužba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3428/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3428/20, rješavajući apelaciju Ćatibe Arnautović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćatibe Arnautović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 042745 17 Gž od 7. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćatiba Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tinje Gornje, koju zastupa Mirjana Marković advokat iz Srebrenika, podnijela je 19. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 042745 17 Gž od 7. februara 2020. godine. Apelantica je osporila i rješenje Općinskog suda u Gradačcu, Odjeljenje u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 042745 12 P od 2. augusta 2017. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 28 0 P 042745 12 P od 2. augusta 2017. godine utvrđeno je da se smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari tužba povučena te je apelantica obavezana da Elvisan d.o.o (u daljenjem tekstu: prvotuženi) i Zijadu Malkiću (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) naknadi troškove postupka precizirane u rješenju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ovoj pravnoj stvari sud zakazao glavnu raspravu za 19. juli 2017. godine na koju su pristupili apelantica i njena punomoćnica, drugotuženi i punomoćnik tuženih. U toku postupka, u fazi davanja iskaza drugotuženog, advokat Mihada Bašić, punomoćnica apelantice, kako je obrazložio taj sud, je izjavila da apelantici otkazuje punomoć te je sugerirala apelantici da apelantica ima pravo napustiti sudnicu pa su u 11,58 sati (glavna rasprava je počela u 10.00 sati) apelantica i njena punomoćnica napustili sudnicu bez dozvole postupajućeg sudije. Nakon toga punomoćnik tuženih je izjavio da ne predlaže da se ročište održi u odsutnosti apelantice i njene punomoćnice, te je predložio da sud utvrdi da je tužba povučena. Osim toga, navedeno je da je u toku ročišta apelanticina punomoćnica prigovarala načinu vođenja zapisnika i ponašanju postupajućeg sudije te je istakla i da će podnijeti zahtjev za izuzeće sudije ali zahtjev nikada nije podnesen već je, kako je već rečeno, punomoćnica sa apealnticom bez odobrenja napustila sudnicu.

3. Općinski sud je, s tim u vezi, istakao da je odredbama člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako tužitelj bez opravdanog razloga ne dođe na glavnu raspravu a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu osim ako se tuženi na tom ročištu ne upusti u raspravljanje. Općinski sud je obrazložio da je racio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo voljom tužitelja tako da nastavak postupka bez učešća tužitelja nema svrhe. Općinski sud je istakao i da je u interesu tužitelja da prisustvuje raspravi, zastupa svoju tužbu, izvodi dokaze i očituje se na dokaze tužene strane te da je zbog toga zakonodavac odredio da se u slučaju nedolaska tužitelja smatra da je tužba povučena. Općinski sud je obrazložio i da se ova zakonska odredba ima primijeniti i na konkretnu situaciju kada su apelantica kao tužiteljica i njena punomoćnica bez dozvole suda napustile sudnicu odnosno ročište jer je posljedica napuštanja ročišta bez dozvole suda identična situaciji kada tužitelj ne dođe na ročište. Ovo stoga kako je obrazložio Općinski sud, jer u oba slučaja tužitelj nije na ročištu i nema ko da ga zastupa. Općinski sud je istakao da je ovakav stav zauzeo i Kantonalni sud u Bihaću u odluci broj 001-0-Gž07-001043 od 27. marta 2009. godine. Obrazloženo je i da je punomoćnica apelantice svojim postupanjem na koje je “nagovorila” i apelanticu, pokazala nepoštivanje suda a samim tim i apelantica, te da je apelanticina punomoćnica imala obavezu da shodno odredbama člana 310. stav 4. ZPP nakon otkazivanja punomoći apelantici, vrši svoju dužnost prema apelantici još 30 dana kako ne bi za apelanticu nastupile štetne posljedice. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

4. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 28 0 P 042745 17 Gž od 7. februara 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 100. st. 2. i 3. ZPP propisano da će se sudija u toku rasprave brinuti za red u sudnici i dostojanstvo suda i da će sud kazniti osobe koje narušavaju red u sudnici ili vrijeđaju dostojanstvo suda i drugih sudionika u postupku u skladu sa odredbama ZPP o nepoštivanju suda. Navedeno je i da je odredbama čl. 373, 374. i 375. ZPP propisan način vođenja i sadržina zapisnika kao i ispravaka ili dodatak zapisniku koje se trebaju obaviti povodom prigovora stranaka a koje se unose na kraju zapisnika uključujući i prigovore koji nisu usvojeni. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da iz sadržine spisa proizlazi da je na predmetnoj glavnoj raspravi apelatnicina punomoćnica izjavila da sud poduzima takve radnje koje dekoncentrišu i nju i apelanticu te da u zapisnik nisu unesene njene sugestije, te da je sud odbio u zapisnik unijeti ono što apelantica i punomoćnica svojim riječima iznese, da zahtijeva korektan odnos i ravnopravan tretman a ukoliko to nije moguće da će otkazati apelanticinu punomoć i zahtijevati odlaganje ročišta, kako bi apelatnica mogla angažirati drugog advokata. Kantonalni sud je, s tim u vezi, obrazložio da, suprotno žalbenim navodima apelantice, iz zapisnika proizlazi sve naprijed rečeno te da je nesporno da apelanticina punomoćnica nije podnijela ni zahtjev za izuzeće sudije, niti je tražila odgađanje ročišta već je samovoljno, zajedno sa apelanticom, napustila sudnicu. Kantonalni sud je istakao i da je evidentno da je apelanticina punomoćnica, prije napuštanja sudnice, samovoljno napustila svoje mjesto i stala na mjesto gdje joj je bio vidljiv daktilografov računar i da je odbila zahtjev postupajućeg sudije da sjedne na svoje mjesto što također predstavlja nepoštivanje suda i ne može se opravdati punomoćnicinim tvrdnjama da je to učinila kako bi osigurala da se u zapisnik unese sve što se u sudnici dešava. Navedeno je i da je neosnovan žalbeni navod da su u zapisnik uneseni neistiniti navodi da je sud pozvao vještake u sudnicu. Ovo stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, jer iz zapisnika proizlazi da je samo konstatirano da su vještaci pristupili na ročište i da se udaljavaju iz sudnice do pozivanja, te da je nakon donošenja rješenja da se tužba smatra povučenom sud pozvao vještake u sudnicu da im to i saopći.

5. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da je u interesu tužitelja da na glavnoj raspravi zastupa svoju tužbu, izvodi dokaze i očituje se na dokaze tužene strane, pa kako sud ne može sam, bez stranaka održati glavnu raspravu, to je za njeno održavanje neophodna prisutnost tužitelja, odnosno njegovog punomoćnika na glavnoj raspravi, a u njihovoj odsutnosti neophodno postojanje volje tuženog da se bez prisustva tužitelja raspravlja o sporu predmeta. Zato se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, i situacija kada tužitelj, odnosno punomoćnik tužitelja dođu na zakazanu glavnu raspravu pred sudom, ali tokom održavanja te glavne rasprave bez opravdanog razloga istu napuste, ima poistovjetiti sa situacijom nedolaska tužitelja, odnosno njegovog punomoćnika na ročište za glavnu raspravu, a koju ima u vidu odredba člana 97. stav 3. ZPP. Navedeno je i da, ako je na toj glavnoj raspravi prisutan i tuženi, do nastupanja presumpcije povlačenja tužbe može doći samo ukoliko tuženi, odnosno njegov punomoćnik iskažu izričito ili pak konkludentnim radnjama svoju volju odustajanja od daljnjeg raspravljanja te da je navedeni stav iznesen i u rješenju Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 035156 14 Rev od 29. maja 2014. godine. Kako je i u konkretnom slučaju punomoćnica apelantice zajedno sa apelanticom samovoljno napustila raspravu a tuženi izričito izjavio da ne želi da se upusti u raspravljanje to je, prema zaključku, Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud donio odluku kojom je utvrdio da se smatra da je tužba povućena. Apelacioni navodi

6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava te ističe da ovakvim postupanjem redovnih sudova nije imala adekvatan pristup sudu. Navodi da je sasvim krivi zaključak redovnih sudova da se u situaciji kakva je bila njena, i u kojoj je njena punomoćnica branila njena prava i starala se da zaduženi sudija postupa u skladu sa sudačkom etikom što evidentno nije bio slučaj, mogu primijeniti odredbe ZPP koje se odnose na nedolazak tužitelja na ročište. Navodi da nije tačno da je sud pozvao vještake na raspravu jer je apelantica ostala u sudnici nakon što ju je njena punomoćnica napustila, a i kad je izlazila vidjela je vještake u hodniku što prema njenom mišljenju znači da ako ih je sud i pozvao, to je učinio kada više nije bilo stranaka u sudnici. Smatra da je sve odraz netrpeljivosti sudije prema njenoj punomoćnici te da je trebao biti primijenjen član 407. ZPP prema kojem u situaciji ako je punomoćnik udaljen iz sudnice (za šta apelantica tvrdi da se desilo) sud će na zahtjev stranaka odložiti ročište, a po kojem članu je apelantica postupila jer je izjavila da joj je potreban advokat u daljem toku postupka i da će ona angažirati drugog advokata. Navodi da niti jednom zakonskom odredbom nije predviđeno da punomoćnik koji je otkazao punomoć stranci na ročištu za stranku mora raditi još 30 dana. Navodi da je sudija zbog netrpeljivosti prema njenoj punomoćnici imao već unaprijed pripremljenu odluku, a što ukazuje na njegovu neprofesionalnost te da sud o navodnom nepoštivanju od strane punomoćnice nikada nije obavijestio Advokatsku komoru što je bio dužan učiniti.

Relevantni propisi

7. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 97. stav 3.

3. Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.

Član 310. stav 4.

4) Poslije otkaza punomoći, punomoćnik je dužan još 30 dana obavljati radnje za osobu koja mu je izdala punomoć, ako je potrebno da od nje otkloni kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastati.

Član 407. st. 4. i 5.

(4) Ako iz sudnice bude udaljen punomoćnik, sud će na zahtjev stranke odložiti ročište, a ako stranka nije prisutna na ročištu, sud će uvijek odložiti ročište i obavijestiti stranku da je njen punomoćnik udaljen s ročišta zbog narušavanja reda.

(5) Kad sud kazni novčanom kaznom ili udalji iz sudnice advokata ili advokatskog pripravnika kao punomoćnika, obavijestit će o tome advokatsku komoru.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

1. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava i neadekvatnom pristupu sudu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za svoja odlučenja a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, nesporno postupili prema naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama kao i sudskoj praksi na koju su se redovni sudovi u osporenim rješenjima pozvali. Također, iz činjenica predmeta proizlazi, također suprotno apelanticinim tvrdnjama, da su apelantica i njena punomoćnica samovoljno napustile ročište, da nisu tražile odgađanje ročišta niti izuzeće zaduženog sudije. Ustavni sud zapaža i da proizlazi da je apelantica imala adekvatan pristup sudu te da je činjenica da je apelantica bez odobrenja sudije zajedno sa svojom punomoćnicom, koja suprotno navodima apelantice nije udaljena sa ročišta, samovoljno napustila sudnicu, ne može biti stavljena sudu na teret niti ista znači da apelantica nije imala adekvatan pristup sudu, obzirom da se radi o okolnostima koje je apelantica sa punomoćnicom sama izazvala. Pri tom Ustavni sud zapaža da apelanticina punomoćnica i nije bila novčano kažnjena zbog nepoštivanja suda pa nije bilo ni potrebe da sud obavještava advokatsku komoru o tome. S tim u vezi te kako apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/20 (Ć. A.) | Sudska praksa | Aktio