Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3280/20 (M.D. i M.G.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Državni službenik
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3280/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3280/20, rješavajući apelacije M. D. i M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije M. D. i M. G. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 Rs 090239 16 Rsž od 12. februara 2019. godine i 58 0 Rs 090242 16 Rsž od 5.
februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant D.) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 090242 20 Rev od 21. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 090242 16 Rsž od 5. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 090242 11 Rs od 18. marta 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3280/20.
2. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant G., a apelant D. i apelant G. zajedno u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 090239 20 Rev od 11. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 090239 16 Rsž od 12. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 090239 11 Rs od 7. marta 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3281/20.
3. Podnescima od 22. novembra 2021. godine punomoćnik apelanata je dostavio tražene punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Budući da predmetne apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3280/20 i AP 3281/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3280/20.
5. Odlukama o dopustivosti br. AP 3539/19 i AP 3538/19 od 17. decembra 2019. godine odbačene su kao preuranjene apelacije apelanata podnesene 10. septembra 2019. godine protiv presuda Kantonalnog suda iz izreke ove odluke jer je postupak po reviziji apelanata pred Vrhovnim sudom bio u toku (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3539/19 i AP 3538/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tuženog HNK – Ministarstvo trgovine, turizma i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 19. novembra do 22. decembra 2021. godine. Odgovori učesnika postupka su 3. marta 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi izjašnjenja, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Činjenice iz predmeta broj AP 3280/20
9. Apelant D. je 19. maja 2011. godine kao zaposlenik tuženog, kod kojeg je obavljao poslove kantonalnog tržišnog inspektora, tužbom, te podnescima naknadno dostavljenim sudu, tražio da se tuženi obaveže na isplatu naknada iz radnog odnosa koje mu tuženi nije isplatio za relevantni period (naknada za ishranu, regres, povećanje plaće na osnovu rezultata rada, povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada i jubilarnu nagradu).
10. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 090242 11 Rs od 18. marta 2016. godine obavezan je tuženi da apelantu D. na ime naknade za ishranu, regres i povećanu plaću na osnovu rezultata rada za relevantni period isplati iznose precizirane u izreci presude, zajedno s kamatama, dok je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za utuženi period, te isplatu jubilarne nagrade odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženi je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,40 KM zajedno s kamatama od dana donošenja presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Općinski sud je ocjenom velikog broja dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Tokom postupka nije bilo sporno da je apelant D. u utuženom periodu bio zaposlenik tuženog kao državni službenik, ali je bio sporan osnov tužbenog zahtjeva, kao i koji se propis može primijeniti na konkretnu pravnu stvar. Tu dilemu Općinski sud je riješio pozivanjem na praksu Vrhovnog suda u sličnim predmetima, ali i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3417/08 od 15. maja 2012. godine. O djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva Općinski sud se detaljnije izjasnio na str. od 6. do 9. obrazloženja presude.
12. U odnosu na odbijajući dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu povećane plaće za relevantni period po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za period od aprila 2008. do novembra 2015. godine, Općinski sud se pozvao na Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće HNK (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama), kojom je propisano (član 18) da se može utvrditi pravo na poseban dodatak u visini od 20% od osnovne plaće za državne službenike i namještenike koji rade na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada. Istom odredbom, i to stavom 2, propisano je da će Vlada kantona svojim propisom odrediti poslove iz stava 1, koji se obavljaju pod posebnim uvjetima rada na prijedlog rukovodioca organa. Općinski sud se zatim pozvao na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-18/05 od 16. februara 2006. godine kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o inspekcijama FBiH („Službene novine FBiH“ broj 69/05) u dijelu kojim se uređuje organizacija, djelokrug, te prava, dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nisu u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U citiranoj odluci je utvrđeno da je za pitanja koja su uređena Zakonom koja se odnose na organizaciju, djelokrug, te prava, dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nadležan kanton pošto u konkretnom slučaju kantoni, odnosno kantonalna zakonodavna tijela nisu svoja ovlaštenja prenijeli na federalnu vlast.
13. Shodno tome, kako je naglasio Općinski sud, apelant D. kao službenik kantonalnog organa nije dostavio dokaz – rješenje tuženog o povećanju plaće za rad na osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za utuženi period. Apelantovo pozivanje na navodnu diskriminaciju u odnosu na inspektore u drugim kantonima je neosnovano jer je ovo pitanje regulirano propisima nadležnih kantona, što je tokom postupka dokazano. Shodno tome, očekivano je da ovo pitanje ne bude regulirano na isti način u svim kantonima. Prema ocjeni Općinskog suda, apelantovo pozivanje na diskriminaciju u odnosu na druge zaposlenike u drugim kantonima je neosnovano jer navedeno pravo apelant D. nije ostvario niti jednim relevantnim zakonskim propisima za utuženi vremenski period.
14. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na jubilarnu nagradu za 15 godina neprekidnog rada u organima uprave, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koja propisuje da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s materijalnim mogućnostima tuženog. Iz citirane odredbe ne proizlazi obaveza poslodavca na isplatu jubilarne nagrade, već je isplata uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca. Tuženi je tokom postupka dokazao da je u utuženom periodu poslovao s gubicima, te shodno tome nije imao mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade. Dakle, u konkretnom slučaju nisu ispunjena oba kumulativna uvjeta propisana članom 28. Kolektivnog ugovora, što je bio razlog za odbijanje i tog dijela tužbenog zahtjeva. Općinski sud se u tom dijelu pozvao na stav Kantonalnog suda zauzet u odlukama tog suda.
15. O troškovima postupka odlučivano je primjenom čl. 383, 386, 387. ZPP i člana 27. Advokatske tarife prema uspjehu u parnici od 15% s obzirom na to da se vrijednost spora tokom postupka mijenjala, uz obračun PDV-a, te preciziranje koji su troškovi apelantu priznati (za sastavljanje tužbe, pristup ročištima i troškovi vještačenja).
16. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 090242 16 Rsž od 5. februara 2019. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane te potvrdio prvostepenu presudu. Apelant D. nije dostavio citiranu presudu na uvid.
17. Odlučujući o reviziji apelanta D., Vrhovni sud je donio Rješenje broj 58 0 Rs 090242 20 Rev od 21. aprila 2020. godine kojim je reviziju odbacio zbog neispunjavanja uvjeta za reviziju iz člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP.
Činjenice u predmetu broj AP 3281/20
18. Apelant G. je 31. maja 2011. godine kao zaposlenik tuženog, kod kojeg je obavljao poslove kantonalnog tržišnog inspektora, tužbom, te podnescima naknadno dostavljenim sudu, tražio da se tuženi obaveže na isplatu naknada iz radnog odnosa koje mu tuženi nije isplatio za relevantni period (naknada za ishranu, regres, povećanje plaće na osnovu rezultata rada, povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada i jubilarnu nagradu).
19. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 090239 11 Rs od 7. marta 2016. godine obavezan je tuženi da apelantu G. na ime naknade za ishranu, regres i povećanu plaću po osnovu rezultata rada za relevantni period isplati iznose precizirane u izreci presude, zajedno s kamatama, dok je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada za period od marta 2008. do oktobra 2015. godine, te isplatu jubilarne nagrade odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženi je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 809,60 KM zajedno s kamatama od dana donošenja presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).
20. Općinski sud je djelimičnu osnovanost odnosno neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva (u odnosu na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima i rezultatima rada i jubilarne nagrade) obrazložio na identičan način kao u tač. od 10. do 12. ove odluke odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta D. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 383, 386, 387. ZPP i člana 27. Advokatske tarife prema uspjehu u parnici od 31% s obzirom na to da se vrijednost spora tokom postupka mijenjala, uz obračun PDV-a, te preciziranje koji su troškovi apelantu priznati (za sastavljanje tužbe, pristup ročištima i troškovi vještačenja).
21. Odlučujući o žalbi apelanta G. protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 090239 16 Rsž od 12. februara 2019. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pravilno primijenio materijalno pravo donio pravilnu i zakonitu odluku koju apelant G. neosnovano pobija. Kantonalni sud je naglasio da je uređenje organizacije, djelokrug, te prava, dužnost i odgovornosti kantonalnih inspekcija u nadležnosti kantona, pa prema tome nema smetnji da se ova oblast različito regulira po kantonima. Apelant G., prema mišljenju Kantonalnog suda, nije dokazao da je drugačije tretiran u odnosu na druge kantonalne inspektore tuženog, pri čemu je pravo na dodatak plaće od 20% po osnovu uvjeta rada kantonalnim inspektorima tuženog propisano odlukom Vlade HNK od 16. decembra 2015. godine, koja se primjenjuje tek od 1. januara 2016. godine. Osim toga, apelant G. u postupku nije dokazao da je njegovo radno mjesto od strane poslodavca utvrđeno kao radno mjesto s posebnim uvjetima rada, iz čega slijedi da apelant G. nije dokazao pravni osnov potraživanja. Zbog navedenog, nije bilo mjesta za primjenu člana 26. Kolektivnog ugovora.
22. U vezi s isplatom jubilarne nagrade, Kantonalni sud je naveo da je prema članu 28. Kolektivnog ugovora isplata jubilarne nagrade uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca, iz čega proizlazi da se ona ne može isplatiti ukoliko nema materijalnih mogućnosti za njenu isplatu. Tuženi je tokom postupka dokazao da je u relevantnom periodu poslovao s deficitom, iz kojeg razloga Vlada tuženog nije donijela odluku o isplati jubilarne nagrade za 2015. godinu, pa je pravilno odbijen i taj dio tuženog zahtjeva.
23. Kantonalni sud je naveo da apelant G. neosnovano prigovara da mu je trebalo priznati troškove sastavljanja podneska od 4. decembra 2012. godine jer navedeni podnesak sadrži samo tužbeni zahtjev, pa kao takav ne predstavlja obrazloženi podnesak, u smislu člana 13. stav 1. tačka 5.b) AT.
24. Odlučujući o reviziji apelanta G. izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 Rs 090239 20 Rev od 11. marta 2020. godine reviziju odbacio zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta iz člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U gotovo identičnim apelacionim navodima apelanti, između ostalog, tvrde da su osporene odluke, prije svega, rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Redovni sudovi su bili dužni da cijene sve dokaze posebno i sve dokaze zajedno, a što nije učinjeno. Zatim, apelanti navode da su tokom postupka isticali diskriminaciju, odnosno činjenicu da su kantonalnim inspektorima u drugim kantonima isplaćene povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima i rezultatima rada, ali redovni sudovi prigovor diskriminacije uopće ne tretiraju, već samo nabrajaju zakonske propise koji im to pravo ne omogućava. Apelanti smatraju da im je tuženi morao isplaćivati povećanu plaću jer su poslovi koje su apelanti obavljali kod tuženog (prema ranije važećem Zakonu o inspekcijama FBiH) poslovi s posebnim ovlaštenjima i uvjetima, jer to pravo proizlazi iz Kolektivnog ugovora. Apelanti navode da su sudu dostavili dokaze o različitom tretmanu inspektora u istom kantonu HNK (rješenje načelnika Općine Neum od 19. marta 2012. godine kojim se državnom službeniku, bez preciziranja radnog mjesta, uvećava „lični dohodak“ za 20% kao dodatak za obavljanje poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada), ali i u drugim kantonima u FBiH. Apelanti smatraju da je odluka redovnih sudova pogrešna i u dijelu odlučenja o troškovima postupka jer im nisu priznati svi troškovi prema postavljenom zahtjevu. Smatraju da je tužbeni zahtjev osnovan, te im tuženi mora nadoknaditi troškove postupka u punom iznosu. U vezi s odbijanjem zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, za apelante ostaje nejasno zašto je činjenica da je donesen rebalans budžeta HNK dovoljan dokaz da učesnik u postupku nije predvidio sredstva za jubilarnu nagradu. Apelanti se pozivaju na član 9. Uredbe o naknadama koja na jasan način ustanovljava pravo na isplatu jubilarne nagrade, s tim da je Vlada tuženog bila u obavezi da donese odluku o uvjetima i visini jubilarne nagrade. Apelanti se pitaju zašto je Kantonalni sud odustao od prakse dosuđivanja jubilarne nagrade koja je ranije dosuđivana npr. u predmetu broj Rs 079974 15 Rsž.
b) Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama jer su odluke koje apelanti neosnovano pobijaju zakonite. Navedeno zato što su apelanti revizijom pobijali odbijajući dio tužbenog zahtjeva čija vrijednost nije prelazila imovinski cenzus propisan stavom 2. člana 237. ZPP, a s obzirom na pravno pitanje nije postojala mogućnost izuzetne revizije u smislu st. 3, 4. i 5. člana 237. ZPP.
27. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama, te da se taj sud dovoljno jasno izjasnio o svim žalbenim prigovorima apelanata, uključujući i diskriminaciju na koju se apelanti neosnovano pozivaju.
28. Općinski sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane.
29. Tuženi smatra da su redovni sudovi na sve tri instance donijeli pravilne odluke koje apelanti neosnovano pobijaju. Između ostalog, navedeno je da je 16. februara 2016. godine Ustavni sud FBiH donio Odluku broj U-18/05 kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o inspekcijama FBiH u dijelu kojim se uređuje organizacija, djelokrug, te prava i dužnosti i odgovornosti kantonalnih inspekcija nisu u saglasnosti s Ustavom FBiH, a za pitanja iz djelokruga kantonalnih inspekcija nadležni su kantoni. Shodno tome, na području HNK, kada su u pitanju djelokrug, prava i dužnosti rada kantonalnih inspekcija, primjenjuju se odredbe Zakona o organizaciji uprave HNK. Naglašeno je da niti jedan propis u HNK ne propisuje pravo na povećanje plaće inspektora po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjem i uvjetima rada. U vezi s jubilarnom nagradom tuženi se pozvao na član 28. Kolektivnog ugovora kojim je određena jubilarna nagrada, ali pod uvjetom da poslodavac ima materijalne mogućnosti za isplatu. Identičan stav iznio je Vrhovni sud u Odluci broj 58 0 Rs 073205 15 Rev od 13. decembra 2016. godine. Tuženi ističe da u periodu od 2012. do 2016. godine nije bio u mogućnosti vršiti isplatu jubilarne nagrade jer je u tom vremenskom periodu imao deficit, što se vidi iz rebalansa budžeta za navedeni period, koji je javno objavljen u službenom glasilu, pa predstavlja općepoznatu činjenicu. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi
30. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16, 23/17 – prečišćeni tekst i 89/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka i 97/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
b) Dodaci na plaću Član 26.
Službeniku, koji radi na poslovima s posebnim uslovima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni dodatak uz plaću u visini do 20 %.
Za službenike koji obavljaju poslove sudske policije, straže u kazneno-popravnim ustanovama, carine, naknada, odnosno poseban dodatak uz plaću iz stava 1. ovog člana, može iznositi do 30 %.
Član 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
•5 godina 0,5 prosječne mjesečne plaće •10 godina 1 prosječna mjesečna plaća •15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće •30 godina 2 prosječne mjesečne plaće •35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
1. Parnični troškovi Član 383.
(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.
(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386.
(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3)Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4)Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385.
stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U-15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
35. Ustavni sud je odlukama od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjene apelacije br. AP 3539/19 i AP 3538/19/19, koje su apelanti podnijeli Ustavnom sudu 10. septembra 2019. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da su rješenjima Vrhovnog suda br. 58 0 Rs 090242 20 Rev od 21. aprila 2020. godine i 58 0 Rs 090239 20 Rev od 11. marta 2020. godine revizije apelanata odbačene kao nedopuštene zbog formalnih razloga, konačne odluke u ovom predmetu predstavljaju presude Kantonalnog suda br. 58 0 Rs 090239 16 Rsž od 12. februara 2019. godine i 58 0 Rs 090242 16 Rsž od 5. februara 2019. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je punomoćnik apelanata, prema navodima apelacije, presude Kantonalnog suda primio 12. jula 2019. godine, slijedi zaključak da su apelacije protiv tih odluka koje su podnesene 10. septembra 2019. godine podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive.
VII.Meritum
36. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
39. Ustavni sud zapaža da se osporene presude odnose na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelanti u takvim okolnostima uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. U vezi s apelacionim prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).
42. Ustavni sud zapaža da su apelanti kao kantonalni inspektori tuženog vodili radni spor radi isplate neisplaćenih naknada iz radnog odnosa za relevantni vremenski period. Redovni sudovi su nakon provedenog postupka, ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su zahtjevi apelanata djelimično osnovani u odnosu na neka potraživanja, ali su istovremeno utvrdili neosnovanost zahtjeva kojima su apelanti tražili isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, te jubilarne nagrade. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio iz kojih razloga je zahtjev u tom dijelu neosnovan, a razloge koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti je kao pravilne prihvatio Kantonalni sud ispitujući prvostepene presude u svjetlu žalbenih prigovora koji su identični ovim iz navoda apelacija. Redovni sudovi su prilikom odbijanja dijela tužbenog zahtjeva imali u vidu odredbe Kolektivnog ugovora, Uredbu o naknadama, te Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-18/05 (kojom je utvrđena neustavnost pojedinih odredbi Zakona o inspekcijama FBiH koje se tiču organizacije i djelokruga rada kantonalnih inspekcija utvrđujući da je to pitanje u nadležnosti kantona) u svjetlu utvrđenih činjenica u kojima apelanti nisu dokazali pravni osnov potraživanja (nije dokazano da je radno mjesto apelanata od strane poslodavca utvrđeno kao radno mjesto s posebnim uvjetima rada), te da materijalne mogućnosti tuženog u relevantnom periodu nisu omogućavale isplatu jubilarne nagrade. U vezi s datim obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud se poziva na praksu u kojoj je u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima podržao identično obrazloženje redovnih sudova utvrdivši da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 59/21 od 3. februara 2021. godine, tačka 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
43. U vezi s prigovorom o različitoj praksi sudova kod isplate jubilarne nagrade (apelanti su se pozvali na odluku Kantonalnog suda navodeći samo broj odluke, bez datuma), Ustavni sud, prije svega, ističe da je pitanje isplate jubilarne nagrade regulirano članom 28. Kolektivnog ugovora, ali da je uvjetovano materijalnim mogućostima poslodavca. U konkretnom slučaju je utvrđeno da ne postoje materijalni uvjeti za njenu isplatu. Uz to, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova.
44. U vezi s prigovorima koji su tiču odluke o troškovima postupka Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo odredbe ZPP na kojima je zasnovao odluku o troškovima postupka shodno uspjehu u parnici u vezi s visinom spora koja se tokom postupka mijenjala navodeći koji su troškovi apelantima priznati, a Kantonalni sud je obrazložio koji podnesak apelantu G. nije priznat i zašto. Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ni u tom dijelu ne uočava proizvoljnost.
45. Slijedeći praksu iz odluke, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
46. U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju koje apelanti dovode u vezu s odlukama nadležnih kantonalnih tijela drugih kantona kojima je kantonalnim inspektorima tih kantona priznato pravo na povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, Ustavni sud zapaža da su se ovim prigovorima bavili redovni sudovi koji su obrazložili da su prigovori neosnovani jer je pitanje povećanje plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada regulirano kantonalnim propisima, a kantoni su ovo pitanje očito regulirali različito. Kako je tokom postupka utvrđeno da ovo pravo u relevantnom periodu propisom tuženog nije bilo regulirano, Ustavni sud u datom obrazloženju redovnih sudova ne uočava proizvoljnost. U vezi s prigovorom apelanta da su sudovima dostavili i dokaz iz istog kantona (HNK) iz kojeg proizlazi da je državnom službeniku uvećana plaća za obavljanje poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se iz odluke koju su apelanti dostavili ne vidi koje je poslove obavljao imenovani državni službenik, ali je vidljivo da odluka nije donesena na osnovu kantonalnih propisa već, između ostalih, internih akata Općine Neum. Prema tome, primjer na koji su apelanti ukazali kao dokaz za različiti tretman u istoj ili sličnoj situaciji to ne dokazuje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, tačka 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. U okolnostima konkretnog slučaja apelanti nisu ponudili dokaze za navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pa Ustavni sud i ove prigovore smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu povećane plaće po osnovu poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada i jubilarne nagrade navodeći da apelanti nisu dokazali pravni osnov potraživanja, odnosno da materijalni uvjeti tuženog u relevantnom periodu nisu omogućili isplatu jubilarne nagrade, a u takvom obrazloženju Ustavni sud u svojoj praksi u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima nije uočio proizvoljnost.
48. Istovremeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su apelanti kao kantonalni inspektori različito tretirani u odnosu na druge inspektore iz istog kantona u identičnoj situaciji.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić