Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3586/20 (D. R. i drugi)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3586/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3586/20, rješavajući apelaciju Dubravke Radionov i drugih, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dubravke Radionov, Stanka Balvanovića i Draška Balvanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 059925 20 Rev od 21. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dubravka Radionov iz Novog Zagreba, Republike Hrvatska, Stanko Balvanović iz Banja Luke i Draško Balvanović iz Požege, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant ili zajedno apelanti), koje zastupaju advokati Đorđe Dimitrijević i Davorin Marinković iz Banje Luke, podnijeli su 6. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 059925 20 Rev od 21. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 059925 19 Gž 2 od 29. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 059925 18 P 2 od 31. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Župe presvetog srca Isusova, Šurkovac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. decembra 2021. godine do 5. januara 2022. godine.
4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj: SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćniku apelanata 1. februara 2022. godine.
5. Pravni zastupnik apelanata je izjašnjenje na odgovore na apelaciju dostavio 8. februara 2022. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su 21. maja 2014. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi predaje u posjed nekretnina u suvlasništvu apelanata, dok je tužena Osnovnom sudu podnijela protivtužbu sa zahtjevom da se utvrdi da je vlasnik navedenih nekretnina po osnovu održaja.
8. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 059925 18 P 2 od 31. januara 2019. godine, donesenom u ponovnom postupku nakon što je prethodna presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda i premet vraćen na ponovno suđenje, odbijen je (stav 1 izreke presude) tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im preda u posjed parcele označene kao u izreci presude, površine 9150 m2 i površine 850 m2, koje čine kuća sa dvorištem i livadom (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što odgovara nekretninama kao u izreci presude i upisanim u posjedovni list k.o. Šurkovac, slobodne od lica i stvari pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. Stavom 2 izreke utvrđeno je, vezano za protivtužbeni zahtjev, da je tužena vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekla održajem i koje su upisane na imenu prvoapelantice sa ½ dijela, drugoapelanta sa 3/5 dijela i trećeapelanta sa 2/5 dijela, a što su apelanti dužni priznati i trpiti da se na osnovu presude izvrši promjena upisa, tako da se apelanti brišu kao suvlasnici predmetnih nekretnina a tužena upiše u zemljišnim knjigama kao vlasnik sa dijelom od 1/1. Apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 15.805,00 KM (stav 3 izreke presude).
9. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u ponovnom postupku utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama i to prvoapelantica sa dijelom od po ½, a drugoapelant sa dijelom od sa 3/5 dijela i trećeapelant sa 2/5 dijela. Takođe je, kao je obrazložio prvostepeni sud, nesporno da predmetne parcele po novom premjeru odgovaraju preciziranim nekretninama u KO Šurkovac „kao posjed Rimokatoličkog župnog ureda [...], odnosno kao posjed Župe presvetog srca Isusova [...], kao što je nesporno i da su na predmetnim nekretninama izgrađeni crkva, župni ured, kapela sa trpezarijom, garaža i drugi pomoćni objekti, koje u posjedu drži tuženi“. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da tužena tvrdi da je na predmetnim nekretninama stekla pravo svojine održajem, jer ih drži u nesmetanom posjedu od 1936. godine. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno, da su apelanti u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici navedenih nekretnina na temelju rješenja o nasljeđivanju od 2. juna 2004. godine odnosno 18. novembra 2009. godine, a da su u posjedovnom listu k.o. Šurkovac predmetne nekretnine bile upisane kao posjed Rimokatoličkog župnog ureda a potom kao posjed Franjevačkog samostana u Petrićevcu a zatim kao posjed tužene. Osnovni sud je na temelju nalaza vještaka geodetske struke Zorana Jokića, a zatim uviđajem na licu mjesta utvrdio da se na predmetnom zemljištu nalaze navedeni objekti. Uvidom u Odluku Okružne agrarne komisije Banja Luka ARIK od 30. septembra 1952. godine proizilazi, da se Franjevačkom samostanu u Petrićevcu u ime maksimuma iz člana 7 ostavljaju predmetne nekretnine upisane u k.o. Šurkovac, koje nisu zemljišno knjižno vlasništvo Franjevačkog samostana, ali da se predmetne nekretnine nalaze u posjedu samostana na kojima je sagrađena nova crkva u Šurkovcu, da su tretirane kao vlasništvo samostana pa su u cjelini ostavljene i kao djelimično izuzete od eksproprijacije. Osnovni sud je takođe poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka fra. Velimira Blaževića i Stipe Tokmačića iz kojih slijedi da tužena i njeni prednici predmetne nekretnine koriste od 1936. godine, te da je na njima u periodu od 1936. godine do 1942. godine izgrađena crkva, župni ured, a kasnije garaža i pomoćni objekti. Stoga cijeneći izvedene dokaze Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da suvlasnici predmetnih nekretnina jer im je pravo svojine na navedenim nekretninama prestalo u smislu odredbe člana 45 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pa im slijedom navedenog ne pripada pravo na zaštitu u smislu člana 37 citiranog zakona, iz kojih razloga je, tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed navedenih nekretnina u cijelosti odbijen kao neosnovan. Nadalje, Osnovni sud je cijeneći da su tužena i njeni prednici u savjesnom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine još od 1936. godine, te da je na tim nekretninama u periodu od 1936. godine do 1942. godine izgrađena crkva, župni ured, a kasnije garaža i pomoćni objekti, usvojio protivtužbeni zahtjevu tužene. Naime, imajući odredbe člana 72 st. 3 te čl. 45 i čl. 28 ZOSPO, Osnovni sud je zaključio da je tužena održajem postala vlasnik na predmetnim nekretninama. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostepeni sud je donio na osnovu člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 059925 19 Gž 2 od 29. januara 2020. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 31. januara 2019. godine.
11. Okružni sud je naveo da blagovremeno izjavljenom žalbom apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda iz svih žalbenih razloga predviđenih članom 208 ZPP. Apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda smatrajući da nije utemeljena na savjesnoj i brižljivoj ocjeni dokaza u smislu člana 8 ZPP a u vezi sa članom 209 navedenog zakona, da je utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer se taj sud pozvao na odredbe ZOSPO koji je stupio na pravnu snagu 1. septembra 1980. godine. U vezi s tim Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud polazeći od toga da upis prava vlasništva predstavlja presumpciju te „da se radi o oborivoj pretpostavci koja otpada ukoliko drugi čije sticanje nije upisano u zemljišne knjige dokaže da ima valjan i istinit način sticanja tog prava“ zauzeo stav da apelanti „nisu dokazali da [su] suvlasnici predmetnih nekretnina jer im je pravo svojine na predmetnim nekretninama prestalo u smislu odredbe člana 45 ZOSPO, pa im ne pripada pravo na zaštitu u smislu člana 37 ZOSPO“ iz kojih razloga je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed. Nadalje je konstatirano da je prvostepeni sud, imajući u vidu odredbe člana 72 stav 3 i člana 45 ZOSPO, udovoljio protivtužbenom zahtjevu tužene jer „su tuženi i njegovi prednici u svjesnom i zakonitom posjedu još od 1936. godine“ te da je na tim parcelama izgradio objekte. Takođe je naveo, da je nesporno da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. maja 2014. godine, pa je mjerodavno pravo za odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu Zakon o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), u vezi sa ZOSPO. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da je odredbom čl. 127 stav 1 ZSP i 128 stav 1 ZSP propisano da vlasnik da bi ostvario pravo na vraćanje stvari mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se nalazi u državini tuženog te da držalac ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu. Okružni sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da su vlasnici nekretnina i da im je pravo svojine na predmetnim nekretninama prestalo te da im stoga ne pripada pravo na sudsku zaštitu. U vezi s tim je ukazano da su apelanti na osnovu rješenja o nasljeđivanju upisani u zemljišne knjige kao vlasnici i da oni i njihovi prednici nisu podnosili zahtjev tuženoj i tražili predaju u posjed predmetnih nekretnina sve do 1. decembra 2012. godine. Ukazano je da je pravilan stav prvostepenog suda da se radi o oborivoj pretpostavci pa je Okružni sud u vezi s tim istakao da su apelanti, kao i njihovi pravni prednici „od otvaranja naslijeđa na predmetnim nekretninama imali tzv. „golu svojinu“ , tako da je prvostepeni sud, [...] pravilno primijenio odredbe [ZSP] jer je tuženi u postupku dokazao da je njegova svojina zakonita u smislu člana 128 stav 1 [ZSP]“.
12. Dalje, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje vezano za korištenje predmetnih nekretnina od strane tužene te u vezi s tim ukazao da je članom 58 stav 1 ZSP propisano, da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti ako mu je državina zakonita i savjesna i nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom 10 godina neprekidnog držanja. Takođe je naveo da se u vrijeme održaja uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci (član 58 stav 4 ZSP). Prema tome, suprotno žalbenim navodima apelanata, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je državina tužene i savjesna i zakonita i da nije pribavljena silom, prijetnjom i zloupotrebom povjerenja, tako da se ne može prihvatiti žalbeni razlog da se sud u ovoj pravnoj stvari, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tužene pogrešno pozvao na odredbe ZOSPO. U vezi s tim Okružni sud je ukazao da su tačni žalbeni navodi apelanata da je ZOSPO stupio na snagu 1. septembra 1980. godine, ali kod činjenice da se tužena pozvala da je održajem stekla svojinu na predmetnim nekretninama pored citiranih odredbi ZSP, imaju se primijeniti i odredbe člana 28 stav 2 i 4 i čl. 72 st. 3 ZOSPO jer za sticanja prava svojine održajem se ima uzeti vrijeme kada su pravni prednici tužene bili u posjedu predmetnih nekretnina. Nadalje, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da Rimokatolički župni ured kao raniji posjednik predmetnih nekretnina nije pravni prednik tužene jer u tom pravcu tokom postupka apelanti sudu nisu ponudili nikakav dokaz, a iz rješenja Ministarstva pravde BiH od 3. aprila 2009. godine proizilazi da zakon priznaje kontinuitet tradicionalnim vjerskim zajednicama, pa po stavu suda, suprotno žalbenim navodima apelanata, označeni upis predstavlja kontinuitet posjeda tužene. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud takođe smatra pravilnim stav prvostepenog suda da je tužena savjesni i zakoniti posjednik predmetnih nekretnina još od 1936. godine, da joj pripada pravo državine, kao i da apelanti ni njihovi pravni prednici nisu osporavali posjed tužene na navedenim nekretninama sve do 2012. godine, tako da je ista održajem stekla pravo svojine na navedenim nekretninama u smislu člana 58 st. 1 i 4 ZSP a u vezi sa čl. 28 i čl. 72 stav 3 ZOSPO. U vezi s tim Okružni sud takođe smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari mjerodavno pravo ZSP u vezi sa ZOSPO, tako da je pozivanje apelanata na primjenu Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica neutemeljeno i proizvoljno. Iz naprijed izloženog proizilazi da presuda prvostepenog suda nema nedostataka na koje apelanti ukazuju žalbom, niti nedostatke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, iz kojih razloga je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena na osnovu člana 226 ZPP.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 059925 20 Rev od 21. jula 2020. godine revizija je odbijena.
14. Vrhovni sud je takođe ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova koji su odbili tužbeni zahtjev apelanata, a usvojili protivtužbeni zahtjev tužene, prvostepeni sud pozivom na odredbe čl. 28, čl. 37 i čl. 45 ZOSPO, a drugostepeni sud pozivom na odredbe čl. 58, čl. 127 i čl. 128 ZSP. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja, kako propisuje odredba člana 58 stav 2 ZSP „na kojoj je drugostepeni sud temeljio svoju odluku“. Sadržajno gotovo identičnu odredbu sadrži i član 28 stav 4 ZOSPO (na kojoj je prvostepeni sud temeljio svoju odluku) koji je bio na snazi od 1. septembra 1980. do 1. januara 2010. godine, a koja je propisivala da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Vrhovni sud je nadalje naveo da je sticanje prava svojine održajem bilo, na gotovo isti način, regulisano Opštim građanskim zakonikom (u daljem tekstu: OGZ) čije su se odredbe, kao pravna pravila, „primjenjivale na osnovu člana 4 Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije“. Tim pravnim pravilima je bilo propisano da se na nepokretnosti stiče pravo svojine održajem istekom trideset godina neprekidnog i savjesnog posjedovanja. Tužena se u posjedu nekretnina koje su predmet ovog spora nalazi najkasnije od 1936. godine, kada je na njima izgrađena crkva. Dakle, do 1966. godine je prošlo trideset godina, pa su se već tada (u pogledu vremena posjedovanja) stekli uslovi, shodno naprijed navedenim pravnim pravilima, za sticanje prava vlasništva održajem. Po samom zakonu, održajem se stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari u trenutku kada nastupe one pravne činjenice na koje zakon nadovezuje neposredno sticanje prava svojine, pa upis tako stečene svojine u zemljišne knjige, odnosno javne evidencije (prema odredbama ZSP) ima deklarativan, a ne konstitutivan karakter. Zato, kako je obrazložio Vrhovni sud, okolnost da su apelanti upisani kao suvlasnici spornih nekretnina u zemljišnoj knjizi (na čemu temelje svoj tužbeni zahtjev i odbranu od protivtužbenog zahtjeva), nije mogla ishoditi drugačiju odluku.
15. Pored toga, upis prava vlasništva na nekretninama u zemljišnoj knjizi u korist određenog lica, nije apsolutni dokaz o njegovom stvarnom vlasništvu, niti se takva osoba može sa uspjehom pozivati na zemljišnoknjižni upis protiv držaoca nekretnine, koji ima jaču pravnu osnovu sticanja po materijalnom pravu. Načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno javne evidencije (da izvršeni upis istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti), na koje se pozivaju apelanti, po ocjeni Vrhovnog suda nema za posljedicu zaključak da su apelanti vlasnici, odnosno suvlasnici spornih nekretnina zato što su, kao takvi, upisani u javne evidencije. Načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno javne evidencije (sadržano u odredbama ranijih zakona o zemljišnim knjigama, na koje se pozivaju apelanti, a sada u odredbi člana 55 ZSP), ne odnosi se samo na pouzdanje u stanje upisa, već i na nepoznavanje vanknjižnog stanja. Zato ovo načelo u konkretnom slučaju ne štiti apelante, budući da im je oduvijek bilo poznato da se na predmetnim nekretninama nalazi crkva i da je dugi niz godina drži u posjedu tužena. Ukazano je da je državina faktička vlast na stvari, da se savjesnost državine pretpostavlja (pravno pravilo iz paragrafa 328 OGZ, član 72 stav 3 ZOSPO i član 312 stav 5 ZSP), a da suprotno mora dokazati onaj ko takvu tvrdnju iznosi. U konkretnom slučaju, apelanti nisu dokazali da je tužena nesavjesan držalac spornih nekretnina. Iz navedenog slijedi da je tužena ispunila sve naprijed navedene uslove za sticanje prava svojine na spornim nekretninama održajem i da državina nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni a usvojili protivtužbeni zahtjev.
16. Vrhovni sud je, takođe, odbio revizione navode apelanata u vezi povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što je punomoćnik tužene zastupao neke od apelanata u ostavinskom postupku, vođenom pri raspravljanju naknadno pronađene imovine iza umrle „Julke Pinter bake apelanata“, što „ukazuje na mogući sukob interesa punomoćnika tužene”. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je odredbama ZPP, čl. 305 do čl. 312, nije propisano da sud u ovakvoj situaciji može ili mora uskrati punomoćniku advokatu mogućnost da zastupa stranku. Osim toga, smatra da apelanti nisu objasnili, pa samim tim ni dokazali da taj „sukob interesa” postoji, jer ukazuju samo na mogućnost tog sukoba. Ovo naročito kod činjenice da je punomoćnik tužene zastupao drugoapelanta i trećeapelanta u ostavinskom postupku, koji nije kontradiktoran i u kojem nije bilo suprotstavljenih interesa stranaka, a predmet ostavine su bile sasvim druge nekretnine, kao ostavština iza njihove bake, koje nisu ni u kakvoj vezi sa tuženom i sa nekretninama koje su predmet ovog spora, a koje su apelanti naslijedili od majke. Vrhovni sud je dalje odbio kao neosnovane revizione navode apelanata kojim osporavaju utvrđenje da je tužena održajem stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama. U vezi s tim je istaknuto da je tuženoj rješenjem Ministarstva pravde BiH od 3. aprila 2009. godine, priznato i potvrđeno pravo kontinuiteta svojstva pravnog lica u okviru Katoličke crkve, budući da Franjevački samostan iz Petrićevca još 1948. godine upisan kao posjednik spornih nekretnina, Rimokatolički župni ured Šurkovac, kao i tužena. Dakle predmetne nekretnine pripadaju Katoličkoj crkvi, i u njenoj su faktičkom i nesmetanom posjedu od 1936. godine. Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je prvobitno sagrađena crkva porušena u toku zadnjeg rata na ovim prostorima- predmetnim nekretninama, te je njena obnova započela 2009. godine a završena 2011. godine, međutim smatra neosnovanim tvrdnje apelanata da je došlo do prekida, odnosno zastoja vremena održaja jer da tužena nije bila u posjedu predmetnih nekretnina u navedenom periodu. Ukazano je da iz iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru proizilazi da je po rušenju crkve na ovoj lokaciji sazidana kapela u kojoj su održavane mise sve do obnove crkve. Pored toga, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelanata pozivanjem na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1976. godine koji je, kako kaže, ograničavao pravo vjerskim zajednicama na sticanje svojine. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 27 citiranog zakona vjerske zajednice su mogle imati i steći vlasništvo samo na onim nekretninama koje im služe za potrebe vjerskih obreda i vjerskih poslova, te za smještaj osoblja. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je tužena u nesmetanom i mirnom posjedu spornih nekretnina od 1936. godine sve do podnošenja tužbe kojom je pokrenut ovaj spor (21. maja 2014. godine), okolnost da su nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke na odredbama ZOSPO i ZSP, a ne i na odredbama zakona koji su ranije bili na snazi (mada sve one, kako je naprijed objašnjeno, na gotovo isti način, regulišu pitanje sticanja prava svojine održajem), po mišljenju Vrhovnog suda ne čini nižestepene odluke nezakonitim, kako to apelanti navode. Prema tome, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 248 ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, apelanti tvrde da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatraju da se radi o nesavjesnom posjedu tužene, jer je sticanje prava svojine održajem od 1936. godine do danas bili uređeno različitim propisima, Opštem građanskom zakoniku (u daljnjem tekstu: OGZ), ZOSPO i ZSP. Prema tome apelanti smatraju da tužena pored toga što mora biti savjestan posjednik predmetnih nekretnina u skladu sa relevantnim propisima, u predmetnom slučaju odredbama ZSP, mora dokazati dužinu neprekidnog posjeda, kao i obim onoga što posjeduje. Apelanti takođe smatraju da tužena nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju, jer kako navodi nije isto pravno lice, Katolička crkva Franjevački samostan iz Petrićevca ili Rimokatolički župni ured Šurkovac. Smatra da katolička crkva sama za sebe nije pravno lice već da u okviru nje egzistira više pravnih lica. Dalje navode da da im je uskraćeno pravo na pravično suđenje jer je punomoćnik tužene zastupala apelante u povezanom ostavinskom postupku iza njihove pokojne bake (Julke Pinter).
b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju pobijane presude. Smatra da su u tom obrazloženju sadržani su i odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija te da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji. Pri odlučivanju o reviziji primjenjene su relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim. Stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih navoda iznesenih u odluci suda od 29. januara 2020. godine.
20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatram da nema povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te predlažem, da se predmetna apelacija odbije.
21. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da osporene odluke imaju jasne i nedvosmislene razloge o bitnim činjenicama, da ne postoji proturječnost između navoda u presudama i sadržaju izvedenih materijalnih dokaza, kao i iskaza saslušanih stranaka i svjedoka. Iz svih izvedenih dokaza smatra da nesporno proizilazi da je u posjedu predmetnih nekretnina od 1936. godine a i ranije jer je kupovinom tih nekretnina od prednice apelanata „Julke Pinter“ iste nesmetano koristila, izgradila crkvu 1936. godine pa sve do podnošenja tužbe 2014.godine. Dokaz za to je kako navodi dopis župnika Rimokatoličkog Župnog ureda Volar-Šurkovac od 5. decembra 1931.godine upućen Biskupskom ordinarijatu Banja Luka u kojem se između ostalog navodi: "Još u mjesecu srpnju dobio sam usmenu dozvolu od preuzvišenog Ordinarija, da mogu pokrenuti pitanje zidanja nove crkve sa kupovinom zemljišta, koje bi moralo biti crkveno, bilo, da se kupi sadašnje od franjevačkog samostana u Petrićevcu, bilo da se nađe novo mjesto u ravnici. Na temelju toga sam stupio u pregovore sa gospođom Julkom Pinter u svrhu kupnje njenog zemljišta, koje je najpodesnije za novu crkvu. Složili smo se tako da nam ona ustupa svoju kuću u Šurkovcu-bivša kasarna, štalu i deset dunuma zemlje za 70.000 dinara. Načinili smo i ugovor, koji prilažem sa najponiznijom molbom da ga potvrdite i date nam dozvolu, da možemo ovo ukajetiti na crkvu presvetog srca Isusova u Volar-Šurkovcu“. Odmah nakon ukajenjenja, počelo bi se sa dobavom materijala, a na proljeće sa gradnjom crkve". Biskupski Ordinarijat Banja Luka je 8. marta 1932. godine odgovorio župniku da se odobrava ugovor „s tim da kupovina od 70.000 dinara isplatite prodavcu i da kupljene nekretnine knjižite na ime Župske crkve presvetog Srca Isusova". Tužena takođe smatra da ne postoji nikakav sukob interesa jer punomoćnik tužene nije zastupao drugoapelanta i trećeapelanta u istoj pravnoj stvari Punomoćnik tužene je u ostavinskom postupku zastupao drugoapelanta i trećeapelanta 2011. godine ali za sasvim druge nekretnine, koje dakle nemaju nikakve veze sa predmetnim nekretninama. Zbog svega naprijed navedenog, tužena navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
22. Apelanti u cijelosti osporavaju izjašnjenje tužene na odgovore na apelaciju, kao neosnovane i paušalne. U vezi s tim ističe da tužena prvi put ukazuje na dopis Župnika Rimokatoličkog župnog ureda Volar – Šurkovac od 5. decembra 1931. godine, dopis Biskupskog ordinarijata Banja Luka od 7. decembra 1931. godine, dopis Biskupskog ordinarijata Banja Luka od 18. maja 1936. godine i druge dokumente. Dakle smatraju da su svi navedeni dokumenti označeni kao “nove isprave”, zbog čega predlaže da Ustavni sud prilikom donošenja odluke ne bi trebao uopšte razmatrati i cijeniti navedene “nove isprave”.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima P.V. donošenjem Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 i 95/11), u relevantnom dijelu glasi;
Član 28. st. 2., st.4. i st. 5.
Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.
3. Zaštita prava svojine Član 37. st. 1. i st. 2.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Član 45.
Pravo svojine koje određeno lice ima na stvar prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na tu stvar.
Član 72. stav 3.
Savesnost državine se pretpostavlja.
24. Zakon o stvarnim pravima („Službene glasnik Republike Srpske“, broj 124/08, 3/09 ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-O.U.S., 107/19 i 1/21 – OUS RS) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje na osnovu zakona Sticanje održajem Član 58. st. (1) i st. (4) (1)Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(4)U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127.
(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
Prigovori držaoca Član 128.
(1)Držalac ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.
(2)Ako vraćanje stvari traži lice koje je svojinu i posrednu državinu steklo prijenosom zahtjeva za vraćanje stvari, tuženi može prema tom licu istaći sve prigovore prava na državinu koje je imao prema ranijem vlasniku.
(3)Ako je tuženi nesamostalni držalac, on se od zahtjeva da preda državinu stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog držaoca čiju višu vlast priznaje i iz čije državine izvodi svoju državinu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 059925 20 Rev od 21. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 24. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio o tužbenom zahtjevu apelanata radi predaje u posjed predmetnih nekretnina i protivtužbenom zahtjevu tužene radi utvrđivanja stjecanja prava vlasništva održajem, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
35. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasni da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, a da je protivtužbeni zahtjev tužene osnovan. Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na odredbama ZOSPO (čl. 28, 37, 45 i 72) pri čemu je obrazložio da apelanti nisu dokazali da suvlasnici predmetnih nekretnina jer im je pravo svojine na navedenim nekretninama prestalo, te da im slijedom navedenog ne pripada pravo na zaštitu prava vlasništva na navedenim nekretninama, dok su protivtužbeni zahtjev tužene usvojio ocijenivši da su tužena i njeni prednici u savjesnom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine još od 1936. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da su vlasnici predmetnih nekretnina jer im je pravo svojine na tim nekretninama prestalo, i da im stoga ne pripada pravo na sudsku zaštitu. Naime, Okružni sud je istakao da je u okolnostima predmetnog slučaja mjerodavno pravo za odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, odredbe čl. 58, čl. 127 i čl. 128 ZSP te u vezi s tim istakao da su apelanti na osnovu rješenja o nasljeđivanju upisani u zemljišne knjige kao vlasnici, da taj upis predstavlja oborivu pretpostavku, a da su u okolnostima konkretnog slučaja apelanti, kao i njihovi pravni prednici „imali tzv. „golu svojinu“, a da je je tužena dokazala da je njena svojina zakonita i savjesna i da stoga ima pravo da odbije predaju stvari apelantima ako ima pravo na državinu (član 128 stav 1 u vezi sa članom 58 ZSP). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, s obzirom da je bilo sporno koji se zakon primjenjuje na konkretnu pravnu situaciju u vezi sa pitanjem sticanja prava održajem, ukazao kako na sadržaj relevantnih odredbi ZOSPO (odredbe čl. 28, 37, 45 i 72. i ZSP (čl. 58, čl. 127 i čl. 128) tako i na sadržaj relevantnih odredbi OGZ koji na gotovo isti način, regulišu ovo pitanje. U tom kontekstu je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da okolnost da su nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke na odredbama ZOSPO i ZSP, a ne i na odredbama zakona koji su ranije bili na snazi ne čini nižestepene odluke nezakonitim, kako to apelanti navode, jer je i po odredbama OGZ kojim je bilo propisano da se na nepokretnosti stiče pravo svojine održajem istekom trideset godina neprekidnog i savjesnog posjedovanja. Prema tome Vrhovni sud je takođe naveo, apelanti nisu dokazali da je tužena nesavjestan držalac spornih nekretnina, kao i da su isti imali saznanja da su tuženi od 1936. godine u nesmetanom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina, te da je do 1966. godine je prošlo trideset godina, pa su se već tada (u pogledu vremena posjedovanja) stekli uslovi, shodno naprijed navedenim pravnim pravilima, da tuženi steknu pravo vlasništva održajem.
36. Ustavni sud cijeneći sadržaj osporenih odluka u kontekstu apelacionih navoda zapaža da je prvostepeni sud detaljno prezentirao sadržaj provedenih dokaza i zaključke do kojih je došao n njihovom ocjenom, a ta utvrđenja je prihvatio i drugostepeni sud. Imajući to u vidu Ustavni sud u činjenicama predmeta ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je ocjena dokaza bila proizvoljna odnosno da su redovni u tom pogledu došli do proizvoljnih zaključaka. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima detaljno obrazložili svoj zaključak o savjesnosti posjeda tužene kao i dužinu i kontinuitet neprekidnog posjeda tužene na spornim nekretninama. Pri tome Ustavni sud ponovo naglašava da nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, što u okolnostima konkretnog slučaja nije izostalo. Nadalje, Ustavni sud, zapaža da je Vrhovni sud, s obzirom da je tužena u posjedu spornih nekretnina od 1936. godine, eksplicitno obrazložio hronologiju relevantnih zakonskih rješenja (OGZ, ZOSPO te ZSP) te dao obrazloženje vezano za primjenu relevantnih odredbi u okolnostima konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje, slijedeći praksu Evropskog suda, da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane redovnih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu detaljna obrazloženja redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed a udovoljili protivtužbenom zahtjevu tužene za utvrđivanje prava vlasništva, pri čemu su eksplicitno obrazložili zašto činjenica da su apelanti upisani u zemljišne knjige kao vlasnici u datim okolnostima ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari . S tog aspekta, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne uočava proizvoljnost Vrhovnog suda u zaključku da je tužena smislu relevantnih odredaba OGZ a u vezi sa odredbama čl. 58 st. 2 i st. 4 a u vezi sa čl. 128 stav 1 ZSP te odredbama ZOSPO (koje ne gotovo identičan način regulišu pitanje sticanja vlasništva dosjelošću), pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekla dosjelošću, što je detaljno obrazloženo u osporenim odlukama, koja primjena materijalnog prava se suprotno navodima apelanata ne doima proizvoljnim.
37. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili pitanje aktivna legitimacija tužene (u pogledu postavljenog protivtužbenog zahtjeva) u predmetnom postupku, pri čemu su cijenili u da su predmetne nekretnine bile u faktičkom posjedu Katoličke crkve još od 1936. godine, a da je tuženoj prilikom upisa u jedinstveni registar za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini, rješenjem Ministarstva pravde BiH od 3. aprila 2009. godine, priznato i potvrđeno pravo kontinuiteta svojstva pravnog lica u okviru Katoličke crkve kao i faktički i nesmetani posjed predmetnim nekretninama od 1936. godine, zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim ove navode apelanata.
38. Ustavni sud, takođe, zapaža da je osporenim odlukama dato jasno i razložno obrazloženje da ne postoji „sukob interesa” jer je punomoćnik tužene zastupala apelante u povezanom ostavinskom postupku, pri čemu su cijenili da su predmet ostavine bile sasvim druge nekretnine, koje nisu ni u kakvoj vezi sa tuženom i sa nekretninama koje su predmet konkretne parnice, zbog čega i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
39. Na kraju Ustavni sud, vezano za izjašnjenje apelanata na apelaciju, ukazuje da osporene odluke i nisu utemeljene na dokumentima koji su dostavljeni uz apelaciju već na brojnim drugim dokazima provedenim u postupku pred prvostepenim sudom na osnovu kojih je utvrđena činjenica da je tužena u posjedu predmetnih nekretnina od 1936. godine. Dakle redovni sudovi su u predmetnom slučaju odlučivali na temelju dokaza koje su parnične stranke predlagale tokom trajanja predmetnog postupka pa u takvim okolnostima postupanjem redovnih sudova nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje apelanata.
40. Dakle, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporene presude utemeljili na brojnim izvedenim dokazima, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava (OGZ u vezi sa odredbama ZOSPO i ZSP) a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
41. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u postupku okončanom osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
42. Apelanti takođe smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, dakle na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi OGZ u vezi sa ZOSPO i ZSP, a te je navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. Apelanti takođe tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku (žalbu, a zatim revizija protiv drugostepene presude). Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju presuda redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, i kada su u obrazloženju osporenih presuda data jasna i argumentirana obrazloženja za primjenu odredbi OGZ i u vezi s njima odredbi ZOSPO i ZSP na okolnosti konkretnog slučaja .
45. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava, apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
46. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o njihovom nepostojanju ili nedjelotvornosti.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić